Nije bilo nijednog bitnog imena istaknuta u politici, privredi, kulturi, sportu ne samo u konjičkom kraju nego i onih koji su iz Konjica “odlutali” u druge gradove Jugoslavije i svijeta – a da ga Mirsad Čukle nije zabilježio i objelodanio njegovu vrijednost i važnost zbog koje ga valja pamtiti. Dolazeći naraštaji će zasigurno biti zahvalni na tim prilozima, zapisima, intervjuima, reportažama, portretima ljudi i podsjećanjima na događaje i historijske dogodovštine u kojima gotovo nikada nema nimalo svjetla.
U ponedjeljak sam, dana 10. VII 2023, oko 10 sati s glavne ulice u Konjicu, preko puta Motela, skrenuo na benzinsku stanicu i pustio vještom momku da mi natoči goriva da ne moram zastati sve do Zagreba. Dok je mladić radio svoj posao, pokušavao sam nazvati prijatelja Mirsada Čuklu, poznatog konjičkog novinara, ali prijatelj se nije javljao. Pomislio sam da bi, možda, mogla javiti njegova supruga Dušica. Telefon je zvono. Odziva nije bilo. Niko ga nije čuo.
Pomirio sam se s činjenicom da je prijatelj zauzet, kao obično, nekom od svojih samozadanih obaveza, volonterskih, dobrovoljnih, humanitarnih, ili kulturnih akcija, za koje je nemilice trošio svoje vrijeme i nerijetko svoja skromna sredstva.
Posljednji smo se put susreli baš na ovom mjestu prije možda godinu dana, u kafiću ove benzinske pumpe, kad mi se odazvao na poziv na kafu, kojoj sam, za njega, priključio i svoj dar: donio sam mu svoju novu knjigu Historija grijeha i nasilja – Sekvence uklonjene bošnjačke historije. Svaku bi priliku koristio da obogati svoju kućnu biblioteku, jer je po profesionalnoj vokaciji novinar, a supruga profesorica u jednoj od konjičkih škola. To sam saznao, poodavno, početkom tople jeseni 2005. prigodom promocija svog romana Katarina kraljica bosanska u Bosanskoj sobi, a promotorica Mirsadova supruga – prof. Dušica Čukle! Od tada traje moje prijateljstvo s porodicom Čukle.
Platio sam benzin i veliki espreso, kafu koja nikada nema ukusa piješ li je sam. Ustao sam i krenuo prema svom autu. Nemajući se od koga oprostiti, sjeo sam za volan i pokrenuo svoje vozilo…. Vozio sam i prebirao sličice sjećanja vezane za Konjic i Mirsada Čuklu.
Mirsad je baš nekako u vrijeme naše promocije Katarine započeo izdavati informativno-kulturni list „Mostovi“, skromnog izgledom, u crno-bijeloj štampi, s kolor-fotografijom na naslovnici koja je prikazivala neki karakteristični historijski detalj konjičkog kraja. List je obilovao kratkim tekstovima pretežno iz prostora kulture i historije, stamene ili sakralne arhitekture i srednjovjekovne memorijalne baštine. Zanimljivo je bilo prisustvo vrlo brojnih “sitnih priloga” nerijetko leksikografskog karaktera, koja su isticala važnost imena prošlosti i savremenosti, sudionika u izgradnji, razvojnom oblikovanju i unutrašnjem strukturiranju grada Konjica. Nije bilo nijednog bitnog imena istaknuta u politici, privredi, kulturi, sportu ne samo u konjičkom kraju, nego i onih koji su iz Konjica “odlutali” u druge gradove Jugoslavije i svijeta – a da ga Mirsad Čukle nije zabilježio i objelodanio njegovu vrijednost i važnost zbog koje ga valja pamtiti. Dolazeći naraštaji će zasigurno biti zahvalni na tim prilozima, zapisima, intervjuima, reportažama, portretima ljudi i podsjećanjima na događaje i historijske dogodovštine u kojima gotovo nikada nema nimalo svjetla.
Te je priloge mogla prikupljati i obrađivati samo osoba različitih znanja i spoznaja, uz to strpljiva i nadahnuta zavičajnom ljubavlju istinskih kulturnih animatora i, na svoj odani način, zavičajnim prosvjetitelja.
To je najčešće radio Mirsad. Zapravo, Mirsad je radio gotovo sve: pisao tekstove, unosio ih u računar, lektorirao i korigirao, nosio tekstove u štampariju i distribuirao gotove novine – žedno osluškujući “glas i komentar čitalaca”, svojih sugrađana koji su se svakom broju, mukotrpno izašlom, radovali i hvalili ga. Ali od pohvala se novine ne mogu štampati. Štamparije svoj posao naplaćuju – kao i svi: živim novcem! Općina Konjic, pošto su „Mostovi“ svojim sadržajem pokrivali konjički prostor, trebala je biti najzainteresiranija za održavanje lista u životu – ali, po svemu sudeći, zaobilazila Mirsadove apele i vapaje kao “kiša oko Kragujevca”.
Mirsad se obraćao i Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta Hercegovačko-neretvanskog kantona. Radio sam u to vrijeme kao pomoćnik ministra za kulturu i zdušno podupirao zahtjev glavnog i odgovornog urednika Mirsada Čukle da njegovi „Mostovi“ dobiju pomoć – ali ministri tog ministarstva tog doba “finansirali” su samo kulturne institucije, ali ne budžetskom, sistemskom procedurom – nego kako im se zalomilo, odokativno, grantovima!
Mirsad je odustao kad se više nije mogao boriti protiv vjetrenjača. Ne mogu se sjetiti je li Mirsad tada imao stalno i plaćeno zaposlenje. U nepouzdanu mi je sjećanju „podatak“ da je sredstva za život pokušavao osigurati kao vanjski saradnik „Oslobođenja“, „Avaza“ i još jednog portala čije sam ime zaboravio. Poratno vrijeme je bilo mučno, tražio je stalno zaposlenje. I jednog dana mi se javio, glasom punim zadovoljstva: Ibrahime, častim kahvom, dođi u Jablanicu, počeo sam raditi kao novinar u listu stare firme „Granit“.
U Zagrebu me je, kad sam pogledao poruke na mobitelu, vidio jednu od Ismeta R., Facebook prijatelja kojeg nikada nisam osobno upoznao. Odmah sam ga upitao poznaje li Mirsada i bi li znao je li otputovao na more. Ismet mi je odmah poslao novu poruku: „Mirsad preselio na bolje mjesto, pokopan je nedavno u Konjicu.“
Istog sam trenutaka upisao u Google da vidim ima li podataka o njegovoj smrti. Ima, objavljene su 2-3 kratke bilješke s fotografijama ispraćaja. Iz bilješki saznajem jedinu nepoznatu činjenicu da je moj prijatelj Mirsad Čukle bio pripadnik Armije BiH i sudionik odbrane svoje domovine. Iz rata je izašao u činu kapetana. Opraštajući se od Mirsada Čukle, njegov prijatelj Adis Muhibić je podsjetio na osobine koje će ljudi zasigurno pamtiti, njegov novinarski angažman, njegovo dugogodišnje članstvo u Udruženju „Volonteri“, te posebno njegovu hrabrost i u pisanju i u borbi protiv agresora na domovinu. Po tome će, smatra Muhibić, ostati upamćen u svom zavičaju. Umro je 16. juna, a sahranjen dan kasnije, dana 19. juna 2023. godine.
I još nešto: Od samog Mirsada nikada nisam čuo da je bio pripadnik Armije i da je s puškom branio domovinu. To govori o njegovoj velikoj skromnosti.
Posljednje čime se ponosio bilo je njegovo sudioništvo s mladom generacijom, kao novinar, u kreiranju i utemeljenju informativnog portala „NoviKonjic“.
Ibrahim Kajan / stav.ba / novikonjic.ba
Vezana vijest:
