Društvo gdje se niko se ni s kim ne želi zamjerati, ne želi raditi svoj posao kako treba.
Kada dođe do slučaja da službeno lice donese odluku koja se nekome neće svidjeti, to lice popusti, gleda da izbjegne odgovornost, jer neko nekog zna, neko je dobar s nekim, bilo da je to policajac, inspektor ili tužilac, ne želi da se zamjeri.
Kod nas je svaki pojedinac neki važan lik u društvu.
Posljedica toga jeste osjećaj da niko nizašto nije odgovoran, nema niko nadležnosti, postupci traju po deset godina i pojedinac nema osjećaj da je određeno djelo kažnjivo ili zabranjeno.
Počevši od političke scene, vrha države, direktora propale firme, predsjednika mjesne zajednice, niko nikada nije odgovoran niti snosi posljedice svog lošeg rada.
Dok takvo stanje traje pojedinac dobija osjećaj moći, neodgovornosti za nedjela i superiornosti nad slabijim od sebe, jer ne vidi u svojoj okolini djelotvoran državni aparat, i u tom osjećaju radi stvari koje nas zgrožavaju.
Mi pojedinci moramo postati bolji i raditi svoj posao.
Nije uvijek tamo neko kriv, dođemo u situaciju da mi sami donosimo odluku, da smo mi u nekom odboru, komisiji, da pišemo rješenja ili samo vidimo kažnjivo djelo ali ga ne prijavimo.
Nevjerovatno je kako kod nas pojedinac popusti, odjednom se poistovjeti sa onima koje je godinama kritikovao i postane dio tog pokvarenog sistema.
Jer smo slabi i neobrazovani, to je istina.
