Često vodim tihi dijalog sa onim dragima, kojih više nema.
Nije riječ o pričanju tuđih priča, riječ je o sveprisutnosti neispričanih priča.
Nijedno pitanje ne ispituje čovjeka tako moćno kao pitanje koje od njega traži smisao života, zato što ga smrt postavlja.
Bila sam majka Žanu Maroltu u predstavi “Ujka Vanja”, bila sam majka Draganu Jovičiću u predstavi “Husein-kapetan Gradašćević”, bila sam majka Mirsadu Tuki u predstavi “Omer I Merima”.
Mojih sinova više nema.
Priče igraju prividnu igru s onim što ih predstava stvara. Svakodnevnica, suprotnost imaginarnom, ono što Balzak naziva “realnim svijetom”, ma kakvo mu ime dali, čini nam se uvijek kao da se događa samo po sebi. Ili nije tako. Mi smo zaokupljeni njime.
I Žan i Dragan i Mirsad su osjećali ambivalentnost pozorišne i čovjekove sudbine, pa su se na sceni voljeli igrati. Igrali su se svojim maštarijama, svojim emocijama, svojim iskušenjima. Bila je to dječačka zaigranost. Živjeli su teatar.
A nadasve posvećeni ulozi, poštujući partnera i dajući dignitet profesiji.
Voljela sam ih,mnogo!
Moji Žan, Dragan, Mirso, bili su duhoviti, znali kada će olakšati naporan rad na predstavi. Kad sam nekog od njih vidjela u podjeli u kojoj i ja igram radovala sam se procesu. To su glumci koji su mi održali vjeru u pozorišnu umjetnost, iako surovo prolaznu, ali uvijek iznova zavodljivu.
Bili su zgodni I šarmantni muškarci,… I talentovani, osebujni glumci.
Bilo bi pravedno da su oni žalili za mnom.
Kada sam pitala mog kolegu i prijatelja kako će izdržati teret smrti koje mu oduzimaju drage ljude, odgovorio je: Vjerovatno ću imati želju da im se i sam pridružim.
Možda, ipak, treba što duže imati priliku i prisjećati se dragih ljudi koji nisu s nama. Mojih talentovanih, lijepih, dobrih i duhovitih sinova Žana, Dragana, Mirsada…
Radiosarajevo.ba
