Ima tome više od deset godina, sretnem u Titovoj ulici u Sarajevu jednu divnu, a uz to još i visokopozicioniranu Mostarku.
Ono, uvijek bila raja, mrtva zajebancija i te stvari, kad jednog dana bahnu ponedjeljak, s njim dođe i pravna država, a naša drugarica – hop – ode u vrh države.
I sad, eto, sreli se mi nakon dugo vremena, pa kako to bonton nalaže, prvi otpočinjem komunikaciju:
“O, merhaba! Otkad se nismo vidjeli…”
Samo kratko objašnjenje prije nego što nastavim: U Bosni je češće obraćanje selam, u Hercegovini, ovo mehko merhaba, tako blago i blisko da je odavno u upotrebu ušlo kao klasični sekularni pozdrav.
Moja drugarica na to će bez suvišnog uvoda:
– Ma, evo, išla njemu tražit nakve cipeletine…
E to me oborilo s nogu. Morate s Mostarom izjesti tovar soli da biste ga poznavali u dušu. Ne mogu vam višeslojno bogatstvo našeg mentaliteta objasniti bez kratke analize rečenog iskaza.
Pa evo:
1.
Nema pozdrava, nema uvoda, nema kontrapitanja o zdravlju, niti “britiš” razglabanja vremenskih prilika. Nego pravo u glavu.
2.
“Njemu”. Ja uopće ne znam ko je on, nego tek iz konteksta, odnosno iz ovog neočekivanog genitiva naslućujem da je udata.
“On” nikada nije muž, niti suprug, ili ne dao dragi Allah dž. š. da ima ime, nego je rečena pojava uvijek i samo (bez)lična zamjenica, čime se rangira daleko, daleko ispod nje.
3.
“Cipeletine”.
Ako nas već degradiraju na zamjenicu, onda mi u realnom životu i ne zaslužujemo nikakve cipele, nego isključivo cipeletine. I to je maksimum koji nas može zapasti.
Ovdje imamo dvostruku degradaciju ličnosti i muškog člana bračne zajednice, prvo kroz depersonaliziranu zamjenicu, a onda kroz ovaj omalovažavajući augmentativ.
4.
Nije dovoljno što su cipeletine nego su još i “nakve”.
Kakvo veličanstveno dizanje kompletnog narativa i značenjskog segmenta na viši nivo.
5.
Društveni kontekst:
Nema nikakve veze što nas u tom trenutku razdvajaju naši društveni statusi, jer ovo je susret jednog običnog novinara s novom nadom regionalne politike, ona ne dozvoljava da je pozicija ni u čemu ograničava niti obavezuje, nastavlja tačno tamo gdje smo stali, poentira višestoljetnim mostarskim govorom koji je prije dolaska na odgovornu funkciju godinama gradila po sokacima, mahalama i pećinama ponad Neretve. Samo oštro.
6.
Da, dobri ljudi, to je taj hercegovački zazor prema bliskosti i – gluho i daleko bilo – nježnosti.
Kaže legenda da Mostarac zagrli ženu samo kad vozi u rikverc, pa je primoran prebaciti desnu ruku preko suvozačevog sjedišta porad boljeg pregleda situacije.
Ako je to tačno, onda Mostarka misli na muža samo kad mu kupuje cipeletine. Nakve.
7.
A ne zaboravite ni ove tradicionalne porodične vrijednosti.
Drugarica je, znači, u tom trenutku među 20 top osoba u državi, ali ipak ona njemu, a ne on njoj, kupuje obuću.
Sve što trebamo znati o položaju žene u savremenom bosanskohercegovačkom društvu možemo iščitati iz ove rečenice.
8.
Kod Namika Kabila u Amarcordu ima jedna neodoljiva trebinjska epizoda koju prepričavam kad se god u društvu povede razgovor o poeziji.
On kao petnaestogodišnji dječak počeo da piše pjesme i kad je skupio prvu hrpu, isprinta je i odnese na stručni sud nakvom rođaku koji je pročitao tri, četiri knjige, što znači da se razumije u književnost.
Dotični uze one papirine, pređe palcem preko hrbata i upita Namika:
“Imaš ti još koliko ovih govana?”
Hoće se reći, u Hercegovini postoji struja mišljenja koja još od turskog vakta uspješno kombinira grubost i humor, što je na neki uvrnuti način vrlo, vrlo šarmantno.
Ne znam vam rijet zašto je to tako, ali je to baš tako.
Ozren Kebo
