Ako me pitaš kako se zovem, reci ću ti ponosno da se zovem SREBRENIČARKA!
Zovem se žena dvadeset godina ne zagrljenog muža.
Zovem se žena dva mjeseca provedena u braku.
Zovem se žena nikad rođenog djeteta, bi ubijeno u meni!
Zovem se majka nikada dočekanog sina sa diplomom.
Majka nikada spremljenog sina u svatove.
Zovem se nana nikada držane unučice u rukama. Ja sam nana nikada spremljenog unuka na Bajram.
Zovem se majka sa tromjesečnom bebom tada.
Djevojka sam momka, od tada nikada više viđenoga.
Zovem se kćerka koja čeka babine kosti.
Zovem se sestra koja sutra kopa brata.
Sestra sam jedne sestre, kojoj tada bi i otac i mati.
Zovem se “amidžina cura”, kojeg ukopah prošle godine.
Zovem se kćerka silovane majke.
Zovem se majka nikada svezanih kikica svojoj djevojčici.
Zovem se majka koju boli svih ovih dvadeset godina!
Zovem se SJEĆANJE, a nikako ZABORAV! Zovem se ZAPIS o jednoj zemlji.
Zemlji koje je bilo i koje će biti, zemlje u kojoj žive najhrabrije majke!
Majke Srebrenice!!!
Autorica: Adisa Lepara
