Povodom 28. godišnjice šehadeta kapetana Osmana Habibije, danas smo posjetili mezarje Ribići.
Kapetanu Osmanu i ostalim šehidima položili smo cvijeće i na kraju posjetili nanu Šefiku i porodicu Habibija.
Nažalost, kultura sjećanja iz godine u godinu je na sve većem ispitu.
Ove, kao i prethodnih godina, posjeta mezarju je sve slabija, pa čak i onih osoba čije prisustvo bi iz moralnih i svih drugih razloga bilo obevezno.
Nek’ je rahmet našim šehidima vječiti, golemi, beskrajni! – napisao je na svom facebook profilu Muhamed Hama Jablan, prenosi portal novikonjic.ba.
OSMAN (Uzeir) HABIBIJA 
(Piše Aziz Nuhić, list „Bošnjak“, juli-avgust 1995. g. str. 6.)
Komandant prvog bataljona 443. br. brigade, kapetan Osman Habibija, od rana zadobijenih na hadžičkom bojištu preselio je na ahiret 02.07.1995.
Godine u zeničkoj bolnici. Borbom za Bosnu, ispunio je ljudski amanet jer njegov život bili su kratki rafali.
U Trećem brdskom neka teška tišina.
Vijest o smrti, do juče našeg komandanta, pokosila je moć govora, a oči su naše bolom progovorile.
Umjesto riječi nijemi pogledi nemoćno poklekli pred sudbonosnim trenutkom naše konačnosti.
U uglovima očiju zaiskri suza ratnika. Ipak smo ljudi!
Hvala stvoritelju što nama srca trajno ne ogrubiše.
Dah smrti što Bosnom našom svakodnevno lebdi, nije nam dušu ubio.
Zar nam to nije dokaz da smo na putu pravome.
Putu, koji do slobode vodi, a kojim nas je tako nepokolebljivo i odlučno vodio naš komandant Osman.
Teška ova suza vojnička, muška, što je duša, kao teret nemoći pred prstom sudbine sjetno izbacuje – zato neka bude što kraćeg daha. Jer, mi smo na putu istine.
Putu koji naše šehide vodi u vječna prostranstva dženetske beskonačnosti, za kojim svaka duša poštena, neprekidno čezne. Sabur, neka nam u ovim teškim trenucima, bude oružje ubojito, a ratni put i djelo Osmana koman-danta, naša praksa svakodnevna.
O ljudima najbolje govore njihova djela. O kapetanu Habibiji posebno, čak i prezime njegovo- i porijeklo ilišansko, kada su hrabrost i junaštvo u pitanju, ovdje se s poštovanjem izgovora. Nije se još zaboravilo junaštvo starog Habiba /od koga potekoše Habibije/ što slavu i ime, na sablji britkoj i mišici snažnoj protiv hajdučije u turskome zemanu zadobi. Ponosio bi se dedo da je živ potomkom, što se još za života Zlatnim ljiljnom okiti.
A krv klišanska, ljuta i vrela, tekla je venama njegovim. Biti Klišanin je i ponos i obaveza istovremeno. Jer ko god je sa Klišanima snagu odmjeravao i mejdan dijelio sa bojnog polja je pognute glave dolazio. I teško onom ko na Klišanina i njegovo krene.
Osman Habibija, uz legendu klišanskog kraja rahmetli Saida Padalovića, Zlatnog ljiljana također, najplemenitiji je izdanak klišanskog kova. Oni su ujedno i najbolji primjer svima nama koji smo ih poznavali i imali sreću da od njih učimo, kako se čuva i brani zemlja bosanska. Na Treskavici, Hadžićima, Kiseru i diljem Bosne i sada naši borci žestoke borbe vode, kaleći se u dimu i krvi, baš kao što su to i njih dvojica činili. Ovdje se zaista krv lije, ali i temelj zemlji bosanskoj udara. Kapetan Habibija je svakako njezin temeljac i oslonac, njezin živac rekao bih.
Buran je i prebogat njegov ratni put i predstavlja vrlo dragocjeno iskustvo za nas pripadnike 3 bataljona posebno. Za njegovo ime vezano je sve što se dešava u zoni odgovornosti našeg bataljona od Borašnice, Tisovice, Rapata, Lisine, Ljubine i Gostića do Bijele, Kisera, Šahinovića kose, Bukovih Glava, Tranjine, Velike Oštre…
Zablistao je prvi put još ‘92. na Lisini, kada je sa svojim borcima jednostavno slistio četnike. Ono što su borci kod njega najviše cijenili je to što je uvijek išao ispred. Uzme pušku i krene. Za njegove borce bio je to dovoljan znak. Sjećam se jedne prilike kada se govorilo o 5.Korpusu, čiji su mu borci bili uzor, kada je Osman rekao, kao za sebe: „Kada bih bio i na Bihaću, nastojao bih da budem najbolji,,. Mi koji smo ga znali, u to nismo sumnjali.
Kao komandant našeg bataljona, ulagao je maksimalan napor na ustrojavanju jedinice, jačanju discipline i podizanju vojničkog morala. U ratu stečeno iskustvo i sve što je naučio u Ratnoj oficirskojškoli, nastojao je prenijeti na oficirski kadar i na svakog borca. Nemjerljiv je njegov doprinos u ukupnim rezultatima našeg bataljona. Ako bi se jedinice zvale po svojim najzaslužnijim borcima, naš bataljon svakako bi nosio ime »Osman Habibija,,.
Ime našeg dragog i duboko poštovanog komandanta, koji sa ovih prostora dunjalučkih odlazi, ostaje za pamćenje, knjige i pripovijetke. Mi, koji smo ove duboke istine svijesni, molit ćemo Allahadž.š. da našeg komandanta uvede u društvo šehida, a da roditeljima njegovim, rodbini i prijateljima podari sabur u ovim, za nas, velikim iskušenjima.
