Prijatelj i susjed iz djetinjstva, ali koji već godinama živi u Zagrebu, mi se javlja iz Hercegovine. Nakratko svratio u zavičaj, pa šalje slike grada, Ćuprije, šetališta uz Neretvu…
Obojica baš volimo rodni grad. Nijedan od nas nije zapao u zavodljivu zamku – gdje si, Nele?! – da se, zbog lakšeg preživljavanja, uvlači u “debelo meso” vlastima u novoj sredini i blati sredinu u kojoj je takoreći do juče živio. I dalje se rado vraćamo poznatim ulicama, sokacima, sastajemo i eglenišemo sa starim znancima i prijateljima… Njih je, doduše, sve manje. Ali ih još ima. Itekako. A zna se, prijateljstva iz ranog djetinjstva su najčvršća. Njih ni atomska ne može razvaliti!
Sa lijepih, prelazimo na neugodne teme. Pričamo o nedavnom samoubistvu našeg poznanika i sugrađanina, poznatog fotografa, dokumentariste i ekologa Dinna Kasala.
Ta nas je vijest obojicu, što se kaže, izbacila iz cipela. Doduše, znali smo da je Dinno bio ozbiljno bolestan. Komšija iz Konjica mi javlja da mu je, zbog šećerne bolesti, prijetila amputacija obje noge. Mogu da zamislim koliko je ovom strastvenom planinaru, hodaču i nemirnom duhu, teško pala ova vijest. Pa se, na kraju, odlučio na najteži korak…
Strašni čin obavio je u vikendici na Borcima. To je rodno selo mog oca, na ravnom dijelu puta Konjic-Boračko jezero. Kao klinac sam raspuste provodio kod djeda na selu. Dinnova vikendica se nalazi relativo blizu džombastog puta što se na jednom mjestu odvaja od glavnog i vodi ka djedovoj kući. Tu, blizu, je i komad zemlje koji je moj otac ostavio najstarijem unuku.
Tim mi je nekako još strašnija tragična vijest. Dobro mi je poznat taj kraj. Lako mi je zamisliti dekor i mjesto, prasak u tišini. A poznavao sam i Dinna…
Štaviše, prije rata smo skupa radili u školi koja se nekad zvala Srednjoškolski centar Bratstvo-jedinstvo, a sad se zove Srednja škola Konjic. On je tu bio pravnik, a ja bibliotekar. Viđali smo se skoro svakodnevno. Mada nismo bili, ono što se kaže: “raja”, jer je Dinno bio nekoliko godina stariji od mene. A u malim mjestima to je veliki “generacijski jaz”.
Osim toga, imali smo različita interesovanja. On je od rane mladosti bio strastveni planinar i vrstan fotograf, a ja klasični knjiški moljac. Vazda s ćitabom pod miškom!
No, bez obzira što se nismo kretali u istom društvu, veoma sam ga cijenio, naročito kao ekologa i majstora kamere.
Bio je veliki šaljivdžija, volio da se poigra s društvom, da izvede neki štos, gaf, nešto posebno. To su znali svi njegovi drugari. Neko mi je jednom pričao da je jednom davno, valjda tek kad se počeo zabavljat s Donom – jedna od najvećih konjičkih ljubavi tog vremena! – na snjegovito, studeno Badnje veče posjeo djevojku na sanke i tako, vukući je na sankama, obišao krug Gradom. Na jednom se mjestu, kraj ulične lampe, zaustavio i, kao, umoran i zadihan, sjeo kraj nje. Onda se malo osvrnuo oko sebe i, kao iznenađen, pokazao kažiprstom: “Vidi, boca!” I iz snijega izvukao šampanjac koji se tu, je li, “slučajno stvorio”.
Ne znam je li priča istinita, ali se sasvim uklapa u Dinnov vedar i šaljiv duh. Zato mi je još teže pala ova vijest. Čovjek takve kreativnosti, duha, karakter koga nikad nisu ponijele “ratničke trube” vremena…
“Da je pročitao tvoju knjigu, možda bi drugačije odlučio,” iz turobnih me razmišljanja trgne glas zagrebačkog prijatelja. “Možda,” kažem. “Ali sad je sve gotovo.”
Obojica poštujemo njegovu odluku, dobrim dijelom je i razumijemo, ali… Ostaje veliki žal. Nema puno takvih kreativaca kao što je bio Dinno.
Ali pored žala, ostaje i pitanje moralne odgovornosti. Kako li je sad onome što mu je, bolesnom, doturio oružje? (Dinno nije bio čovjek od oružja, nikad ga nije nosio sa sobom. ) Je li taj, ili možda ta, znao za šta ga Dinno kani upotrijebiti? Ne bih mu (joj?) bio u koži!
Nego, knjiga koju je u našem telefonskom razgovoru pomenuo moj prijatelj naslovljena je “Tri hefte do neba.” To je, zapravo, disperzivni bolesnički dnevnik koji sam vodio prije i poslije amputacije noge, do koje je došlo zbog opake bolesti. Pisanje je za mene, i bez svijesti o tome, imalo veliki terapeutski učinak. Jako mi je pomoglo da pobjedim strah i frustracije u tom teškom periodu života. Pa evo sad, kao svojevrsni omaž vedrom duhu mog zemljaka i kolege, umjetnika Dinna Kasala, mali odlomak iz te knjige, koju je 2019. godine objavila izdavačka kuća Buybook iz Sarajeva.
***
Predveče nas, mene i D., koja se sjajno drži i ne da tuzi na sebe, uveli u sobicu obojanu živim bojama i punu ljupkih stoličica. Kao za patuljčiće.
Saopštiće nam dijagnozu, uzrok svih problema s nogom.
I evo je, udara: rijetka bolest krvi i koštane srži koja producira previše trombocita, kojih se onda organizam ne zna riješiti. Zbog toga imam i povećanu slezenu. Da bih te šejtane krvi držao pod kontrolom, cijeli život ću, u određenom mjesečnom ritmu, primati citostatike. Pa dokle izduram.
“E, moj mladiću, uvijek ima i gore. Mogli su ti reć’ da imaš još samo tri hefte neba”, kao da čujem promukli, topli, glas “mog” Zuke Džumhura.
Uz onaj njegov blagi, mudri osmjeh čovjeka koji sve zna, glas niotkud. Odmah mi bi mnogo lašnje.
***
Sestra Sonja, ruka laka i nježna, vadi mi krv. Odnekud – iz susjedne sobe? – čujem tiho višeglasje. Sve ostale glasove nadjačava neko dijete. Rođendanska pjesma.
Ničeg tužnijeg od dječijeg rođendana, predveče, u pustoj bolnici.
***
Jednom se i to moralo desiti. Sinoć sam pao, uprkos hodalici. Jedna njena nožica stala na rub praga, i to je bilo dovoljno da me izbaci iz ravnoteže. Srećom, pao sam na guzicu, a ne na patrljak.
Jan, cimer, pravo se prepao.
Iako nepovrijeđen, patrljak ispod zavoja cijelu noć cvili .Kao pas kad ga vlasnik ostavi da svu noć provede pred vratima.
***
Jutros dobijem poruku od školske drugarice i bivše komšinice Đ. B. Ona i njen muž decenijama biju bitku s raznoraznim bolešćinama. No, vedar duh ih ne napušta. Kod njih je vazda veselo! A pametni, obrazovani ljudi, dobro znaju s čime su se, već davno, uhvatili u koštac.
Evo te poruke, nakon koje bih bio zadnji seronja kad ne bih nastavio ovako, protiv zajebane bolesti. Uvijek ima gore:
B-in nalaz dobar. Tumor mu se smanjio za još 2,5 cm, što je veliki uspjeh. Nema metastaza. Juče imao jaku alergijsku reakciju na kontrast od CTa. Bili smo na hitnoj. Sada je dobro i otišao je na posao. Prodisali smo i idemo u nove pobjede. Imamo tumor,
ali ima i on nas! Pusa!!!
Piše: Goran Sarić
