Pišem smrtovnicu babi svog vršnjaka i slušam kako je teško ostati bez babe.
Sjedim s uvaženim alimom i govori mi kako je bio u posjeti nekoj porodici i shvatio da mi nismo ni svjesni koliko je težak život supruga naših šehida – valjalo je nastaviti živjeti, djecu podizati…
Završio čovjek na operaciji – deseti put uz kafu potanko objašnjava svaki momenat tog zahvata.
Drugi imao saobraćajni udes – budi se noću ima traume…
Treći nekad dao go na nekom važnom turniru, svako malo se prisjeća kako mu je legla lopta i kako je opalio onako iz koljena u rašlje…
Sve ima svoje vrijeme i mjesto, svoje trenutke, svoje prihvatanje, pravo na bol, pravo na priznanje, pravo na razumijevanje, shvatanje, izlaganje, osim, izgleda onih koji su bez roditelja ostali u ratu, bez muževa ostali u ratu, bez dijelova tijela ostali u ratu, doživjeli krupne i nesvakidašnje doživljaje u ratu, iskazali neviđenu odlučnost, sposobnost i hrabrost u ratu.
Tim ratnim sjećanjima i podsjećanjima se evidentno u zadnje vrijeme nastoji oduzeti pravo ličnog, pravo na njihovo iskustvo, bol, zaslugu i sve što bi iz tog moglo proizaći. Te teme se označavaju teškim, a tamo i gdje prolaze označavaju se patetičnim.
Da se u javnom diskursu nameće pozicija antiratne ideologije u kojoj i sama riječ borba/rat – ima negativno značenje i unaprijed mora biti nositelj negativnog pokazuju i reakcije na izjave naših predvodnika da će se naš narod, ako bi bio napadnut, braniti.
Te oštre reakcije i napadi, nerijetko prihvaćeno i podržani i od dobrog dijela našeg naroda, nisu se okomili na logiku i sadržaj tih izjava, jer u njima nema ništa ni nelogično ni loše. Okomili su se na samo spominjanje riječi odbrana optužujući da sugeriše na rat. Na taj način se svako spominjanje rata i srodnih izraza označava nepoželjnim, retrogradnim i radikalnim.
Nametanje antiratne priče nameće se kroz ideju napretka i izbjegavanja sukoba. Pri tom se svjesno zaboravlja činjenica da za rat nije potrebno dvoje, kao i činjenica da u ratu učestvuju i oni koji i nisu u njemu. I pacifisti su saučesnici u ratnom iskustvu, jer, suprotstaviti se ratu i sili nije stvar puke osude ratnih stradanja i užasa rata. To je samo zatvaranje očiju pred silom i terorom. Ta „opredjeljenost za mirno rješenje“ iz istih centara je 1992 godine, sa istom retorikom i logikom, vezala ruke našem narodu i goloruke nas isporučila dželatima. Paradoksalno je, ali moramo znati da nas pacifistički shvaćen mir, kao strah od smrti i od uništenja, kao vezanost za puki život, cinično izručuje goropadnoj zvijeri rata.
Strah od rata, smrti i nestajanja je osnova za razumjevanje sile pokoravanja. Ako nam neko nametne ovakav stav on nas „strahom od rata“ vječno može držati u pokornosti sebi i svojim željama. Na svaki otpor dovoljno je da kaže „rat“ i otpora nema. Možemo li u toj činjenici iščitavati i napade na izjave naših prvaka „budemo li napadnuti mi ćemo se braniti“? Njima se zbog izjava da će se braniti spočitava da pozivaju na rat – Znači li to da su napadi podrazumijevajući? Ovo se koristi i da se uz pojam Bošnjak sveže pojam radikalizam te tako pripremi osnova po kojoj će bilo kakva ideja o traženju i zaštiti naših prava biti shvatana i označavana radikalnom. Ako se hoćeš braniti ti si radikalan, ako si radikalan onda napad na tebe nije agresija nego čuvanje mira.
A, onaj ko piše o ratu, kao dijelu sebe, kao pamćenju s porukom i poukom, suočava se s kvalifikacijom huškača, radikala, nazadnog elementa.
Ja znam kako je teško ostati bez babe, mada sam zaboravio kako ga je imati da bih mogao usporediti. Ja znam kako je težak život naših žena koje su u ratu ostale bez supruga. Živim s jednom tako već 32 godine i zovem je majko. Ne tražim da se zbog mojih priča ne pričaju one o operacijama, traumama, niti one o životnim uspjesima, postignutim golovima, osvojenim vrhovima, egzotičnim putovanjima, samo ne pristajem da se meni uvodi embargo na boli moje generacije, naše strahove, doživljaje, priče, iskustva, a ponajmanje da se to označava patetičnim.
Mi se nismo borili da se nekom tamo svidimo, mi smo se borili i izvborili da budemo poštovani i respektovani.
E. Bajić
