Mnogi se začude kada kažem da nemam televiziju u kući, da taj četvrtasti opijum masa ne želim da imam ni da gledam, da mislim kako je to „jednooki Dedžal“, mitski demon koji kontroliše svijet. A sjećam se tačno u kojem momentu sam to g… izbacila iz kuće.
Čekala sam emitiranje nekog filma na Nova tv i prije toga gledam, onako preko oka, vijesti. Na ekranu se dešava drama. Novinari se okupili oko Zdravka Mamića, ne znam u kojoj funkciji je tada bio, ali naglasak stavljam da je bio na nekoj funkciji. Na pitanje novinara ta spodoba počinje da psuje. Novinaru, koji samo radi svoj posao, za vjerovatno bijednu i neredovnu plaću taj prežderani, osioni, oholi, bezobraznik počinje da psuje, mrtvu mater koja ga je okotila, šalje ga u organ iz kojeg je izašao prije mnogo ljeta, oca mu krepanog spominje u kontekstu sa neprimjerenom glagolskom radnjom, na kraju psuje Boga. Oko njega mnogo ljudi, svi šute, pognutih glava, njegovi pratioci, šute i mnogi novinari, pa i onaj jadničak na koga se ta sila negativne energije slila. Ugasila sam televiziju. Kada je sin došao iduće sedmice na odmor iz Bihaća, rekla sam mu da odnese ispravnu, novu televiziju na smeće, zalijepila daljinski na njega i napisala „tv ispravan halalosum kome treba“. Da meni u mojoj kući gdje se Bog samo u molitvama spominje kreten tog kalibra psuje najdražeg. Ma neću mu dati prilike. Koliko sam toj budali zamjerila, i više sam svim onim ćutolozima, jadama koji ga slušaju pognutih glava. Pa bješe li i jedan, makar jedan junak da mu šamarčinu zaveže preko lajave labrnje i natjera ga da pogana usta sapunom ispere nakon tolikog lajanja. Svi junaci nikom ponikoše…Sjećam se da sam tada pomislila, glavom si se zametnuo, nećeš je dugo uzdignutu nositi po svijetu, Bog sve vidi.
Kad neki dan čujem, junačina kidnuo u BiH, moli se Gospi u Međugorju, osudilo ga na 6,5 godina zatvora i mora vratiti silne milione koje je pokrao. Moli se pred Božjom majkom, a na moje uši i miliona gledalaca onomade psovao Boga. Licemjer i lopov. Odjednom mu moja zemlja domovina. Ma marš lupežu iz moje zemlje koju su i ovako pritisli ti i takvi, licemjeri, psovači, lopovi, gadovi, anamooni, ovakvi i onakvi, da živiti od njih ne možemo, da se ne usuđujem ni gledati ni slušati da mi obraz na tle ne pada, šta ta bagra govori i radi, još bi da nad nama diriguju, da nam presjednikuju. Ma možete koliko hoćete, ali ne znam dokle ćete. I neka jade oko vas šute pognutih glava dok se vi iživljavate, dok trpate na bankovne račune kao da ste Metuzalemi, a ne smrtna, bijedna bića, dok ste se silom opasali, pa mislite kraja vam nema. Ima, ima, bilo i Rimsko carstvo i u njemu i gori gadovi na vlasti čak i od vas, pa propade kao da ga nikada nije bilo zajedno sa svojim silnicima. Ničija nije do zore gorjela. Hoćete silom, grubom riječju, krađom i prijevarom, ma sila Boga ne moli. Ali Bog ima vremena na pretek, polako pamti pa vrati. Pitajte Mamića ako meni ne vjerujete.
MIRJANA KAPETANOVIĆ
