Jutros nije bilo kiše.
Ni oblaka. Čak nije bilo ni magle.
Izašao sam iz stana nespreman za susret sa vedrim sunčanim jutrom. Instinktivno sam zastao pred svjetlošću s čudnom pomišlju da sam pogriješio dan.
Nije to trajalo dugo, ako me ko posmatrao u tom trenutku vjerovatno nije ni primjetio taj zastoj, no, ja jesam. Nastavio sam ulicom do prve kafane potpuno obuzet mislima o tom zastoju, iznenađenju, nespremnosti.
Da živim u Londonu o kom pričaju kao gradu s mnogo kišnih dana, ili nekom slično mjestu, ne bi ni bilo čudno. No ja živim skoro u Hercegovini.
Sunce uprkos oduljelom proljeću nije nikakva rijetkost. A i kraj je maja. Na kraju krajeva i jučer je bio sunčan dan s tek ponekim oblakom.
Odakle sam pokupio tamu u toj mjeri da me sunčano jutro iznenadi?
Svejedno, moja unutrašnja boja nije se uklapala s vanjskom.
Smjestih se u unutrašnjost kafea „Mirisa lipe“, izvadih cigarete i u nadi da konobar, vidjevši me da ulazim, već pravi moju prvu jutarnju kafu, iz relativne tame, promatrah tu svjetlost vani.
Detektovao sam je u pojačanom crvenilu ruža u haremu čaršijske džamije preko puta.
U nejasnom vrhu munare koja se spram plavog neba svojim dugim alemom stapala sa sunčevim odblijeskom, u još uvijek snijegom prošaranim vrhovima Prenja koji su izvirivali u daljini iznad krovova zgrada i nižih brda oko grada.
Otpih gurljaj kafe, zapalih cigaretu i počešah se po mehkoj koži glave. Otkako sam izgubio kosu taj mi je dodir krajnje intimno opipavanje sebe.
Tu negdje ispod tih glatkih slojeva kože i čeone kosti smještena je pihtijasta masa koju nazivamo mozak. Tu, ni centimetar ispod mog dodira, ja mislim. Bolje reći moj mozak misli, jer ja još uvijek imam osjećaj da nisam tu, da sam nekog pogrešnog sebe nazuo jutros nakon buđenja.
Dok sjedim i otpijam gutljanje kafe, bez ikakvog mog utjecaja kofein se vezuje za adenozinske receptore mozga i blokira adenozin, biohemijsku supstancu koja inače našem mozgu kazuje da je umoran. Krade mu parking mjesto i tjera da kruži kroz moždane vijuge u potrazi za drugim. I kako to čini, uzgred tjera mozak da proizvodi više adrenalina koji čini da mi postajemo energičniji, budniji, spremniji. Uz to kroz cigaretu i nikotin aktivira se dopamin koji je zaslužan za osjet užitka.
Samo ne ide to tako brzo. Treba pola šolje kafe i pola cigarete da se to sve pretvori u fin osjećaj.
Tačno mogu razlučiti da se na početku moje tijelo buni protiv tih supstanci kojima ih pitam. Ne previše doduše. Naviknuto je. Ko kad ženu pođeš zagrliti a ona ti govori „ma de, bolan ne bio, šta ti je“ a već namješta glavu da se ugnijezdi ispod ramena.
Čovjek ima samo jedna mozak i više varijanti jednog sebe.
U to sam odavno uvjeren.
Mozak je vazda isti. Kišno, maglovito, sunčano, vako, nako – kakvo god je jutro on hoće da pije kafu i puši cigaretu, a ja nekad vaki nekad naki. Nekad mi pola potrebe za kofeinom i nikotinom zamjeni sunčano lijepo jutro, a evo, jutros, kontra.
Nakon ispijene šolje kafe privikoh se na sunce, ali još uvijek ne vidim sebe dijelom te svjetlosti. Ne ulazi u me ništa od njeg. Otvaram oči, šaram po bojama, upirem pogled u bistru Neretvu ispod prozora, no, mozak ni mukajet. Cucla svoj nikotin i namiguje konobaru još jednu kafu.
Šta je tebe, jado, tako noćas izmorilo pitam ga, onako u sebi.
Znam da umijem imati teške snove, ali već odavno ih se, fala Bogu, ne sjećam kad ustanem. No, možda ostanu negdje u onih 90% mozga koji čovjek ima a ne koristi. Mada je, kažu, i to obični mit. Čovjek koristi čitav mozak. I dok krmeljam u ovim sitnim mislima moj mozak održava cijeli niz procesa u pozadini, od disanja, pumpanja krvi, varenja crijeva, saradnje organa…
No, ono što meni pravi problem jeste pitanje ko sam ja?
Čovjek ima mozak, ima srce, ima dušu, ima stotine nekih organa, a gdje je on, kao vlasnik toga? Šta sam ja?
Kad umre čovjek doktori izvrše autopsiju i onda mogu reći, evo, ovo je mozak, ovo je srce, ovo su pluća, ovo je noga, ovo su bubrezi… Ali na vreći u kojoj je to tijelo došlo do njih piše ime i prezime nekog čovjeka.
Mujo Mujić.
Gdje je Mujo Mujić tada kad oni seciraju njegovo tijelo.
Mujo Mujić, dakle nije ni njegov mozak, ni njegova pluća, ni njegovo srce.
Mujo Mujić je nešto mimo toga.
I ja sam nešto mimo ovog što se zgnijezdilo u moj lik i oblik. Samo ne znam šta.
Tijelo dođe kao hastal. I kad ugodim hastalu ugodim i sebi, ali, opet, desiće se nekad da mi neće biti dobro ako ugodim hastalu. Generalno meni nije dobro što sam jutros ugodio svom mozgu ni kafom ni cigaretama. Sve mu to šteti. I ne mogu okriviti svoj mozak što je naviknut na kofein i nikotin pa to traži. Ipak neki drugi ja odlučujem hoću li mu to dati ili neću.
Samo koji?
Da ponovo odem kući i zaspem, možda mi se samo nisu pravilno instalirali svi drajveri kad sam jutros ustao. Možda sam fasovao neki virus? Možda sam izašao u safe modu? Ako je tijelo hardver onda sam ja sistem.
