Irfan Ljubijankić: Čovjek koji je i u bezizlaznom stanju vjerovao u budućnost BiH
Tokom Agresije na BiH od 1992. do 1995. godine funkciju ministara vanjskih poslova Republike BiH obavljali su Haris Silajdžić, Irfan Ljubijankić i Muhamed Šaćirbegović.
Od trojice ratnih ministara kraj rata nije dočekao dr. Irfan Ljubijankić. Poginuo je u ranim jutarnjim satima 28. maja 1995. godine, u posljednjim mjesecima rata u Hrvatskoj i BiH, na području Slunjskih brda, kod sela Kremen, koje se nalazi na cesti između Slunja i Cetingrada u Hrvatskoj, piše Stav.
Helikopter kojim je putovao s improviziranog vojnog aerodroma Ćoralići kod Cazina prema Zagrebu srušili su raketom pripadnici tzv. Srpske vojske Krajine (SVK). Pored dr. Ljubijankića, u letjelici su bili Izet Mehmedagić, zamjenik ministra pravde Republike BiH, Mensur Šabulić, savjetnik u Ambasadi Republike BiH u Zagrebu, major Fadil Pekić, pripadnik MUP-a Republike BiH i osobni pratitelj ministra Ljubijankića, te pilot (N. Dudajev) i dvojica članova posade (Mirsad Dupanović i Mihail Maksumenko Grigorijevič). Dan ranije, ministar Ljubijankić i njegovi saradnici prisustvovali su Konstituirajućoj sjednici Unsko-sanskog kantona, prvog federalnog kantona u BiH.
Postoje razne spekulacije oko rušenja helikoptera 1995. godine i ubistva ratnog ministra vanjskih poslova BiH. Zračni most između Zagreba i Ćoralića kod Cazina trajao je 14 mjeseci, od juna 1994. do augusta 1995. godine. Obavljeno je blizu 100 letova, a oborene su samo dvije letjelice – transportni avion početkom augusta 1994. (sa sedam Ukrajinaca, članova posade) i helikopter 28. maja 1995. godine, kada je poginuo ministar Ljubijankić.
Do vrlo zanimljivog dokumenta, kojeg potpisuje pukovnik Slobodan Tarbuk, komandant 39. banijskog korpusa tzv. Srpske vojske Krajine (SVK), svojevremeno su došle hrvatske braniteljske udruge. U dokumentu datiranom 31. maja 1995. godine, između ostalog, piše da se obaranje helikoptera “treba koristiti i kao dokaz da u SVK postoje borbena sredstva kojima se može suprotstaviti neprijateljskoj avijaciji, ali i u smislu dokazivanja odlučnosti u upotrebi tih sredstava”.
Pukovnik Tarbuk piše i da “pritom treba naglašavati sveukupni efekt postignut obaranjem helikoptera”, naročito u kontekstu “agresije HV-a na Zapadnu Slavoniju”. Ovaj dio teksta, naravno, odnosi se na operaciju “Bljesak”, koju je Hrvatska vojska izvela početkom maja 1995. godine. Vrlo je indikativan završni dio informacije komandanta 39. banijskog korpusa SVK: “Pri ovom treba isključiti svaku pomisao da je helikopter oboren zbog toga što su se u njemu nalazile navedene ličnosti. Bio bi oboren bez obzira na to ko se ili šta se u njemu nalazilo, pogotovo zbog saznanja da je ovom maršrutom već duže vremena naoružavana muslimanska vojska. Na ovaj način ćemo i ubuduće postupati”.
Tokom vojno-redarstvene operacije “Oluja” u augustu 1995. godine, pripadnici Hrvatske vojske zaplijenili su zanimljiv snimak koji su 28. maja 1995. godine napravili novinari tadašnje TV Knin. Kninski novinari snimili su TV prilog o “još jednom velikom uspjehu” pripadnika Srpske vojske Krajine. Na mučnom snimku vide se ostaci helikoptera, razbacana mrtva tijela putnika i članova posade te lični i službeni dokumenti.
Dana 28. juna 1995. godine na TV Knin direktno je prenošena vojna parada specijalnih snaga SVK na vojnom poligonu Slunj. Parada organizirana na najveći pravoslavni blagdan Vidovdan bila je pokušaj vraćanja poljuljanog morala nakon gubitka Zapadne Slavonije, ali i svojevrsni odgovor na impresivnu paradu Hrvatske vojske održane u Zagrebu, na Jarunu, 30. maja.
Na slunjskom pokazivanju “mišića”, general Mile Mrkšić, tadašnji komandant Srpske vojske Krajine i osuđeni ratni zločinac u Hagu na 20 godina zatvora zbog zločina u Vukovaru, pročitao je imena, prezimena i činove 14 vojnika i oficira koji su odlikovani i nagrađeni novčanom nagradom “za uspješno rušenje neprijateljske letjelice”. To su pukovnici Dušan Lončar i Miloš Đošan, obojica kasnije unaprijeđeni u čin general-majora, zatim major Nebojša Rašuo, kapetan Duško Žarković, stariji vodnici Ranko Dakić i Dalibor Kalapać, te vojnici Branko Kleut, Tihomir Mandarić, Predrag Mileusnić, Miloš Mitić, Mladen Šolaja, Tomislav Kotar, Rajko Čošić i Goran Vranjeković. Svojevremeno su bosanskohercegovački mediji pisali kako postoje indicije da barem peterica od 14 nagrađenih oficira i vojnika koji su ubili članove visoke delegacije Republike BiH i trojicu članova posade žive u Bosni i Hercegovini – na području entiteta Republika Srpska.
TV komentator na tadašnjoj vojnoj paradi bio je Bogdan Boro Rkman, koji je od 1991. do 1993. godine bio oficir u Srpskoj vojsci Krajine, 3. bataljun 19. pješadijske brigade 21. korpusa, a zatim je prebačen na Radio Petrova Gora. Kao novinar-komentator pisao je za Vukovarske novine, Novu riječ, Srpski glas i Vojsku Krajine. Zanimljivo je da je Boro Rkman na lokalnim izborima 2013. godine izabran za dožupana Sisačko-moslavačke županije iz reda pripadnika srpske nacionalne manjine.
– O prvom prilogu ništa posebno ne znam. Znam da je postojao, ali ko ga je snimao, odnosno koja novinarska ekipa, ne znam. Kninjani su nas iz ostatka Krajine držali kao nekakve “neandertalce” – oni su centar svijeta, a mi mali provincijalni novinarčići. Moguće da je prilog snimala novinarka koja se prezivala Radeka, mislim da joj je ime bilo Jasna. Ona je tada bila umišljena novinarska veličina kojoj su se svi klanjali – prisjeća se Rkman.
O vojnoj paradi na Slunju kaže da se radilo o odgovoru na paradu HV-a na Jarunu, u kontekstu jačanja morala naroda i vojske.
– Formirane su gardijske brigade kao “elitne operativne jedinice” i trebalo je to biti nagovještaj nove taktike ratovanja. Oficirski kadar bio je isključivo iz Vojske Jugoslavije, a najveći dio porijeklom iz Hrvatske ili Bosne. Međutim, parada je suštinski trebala Miloševiću i Tuđmanu da pokažu opasnost i “zastraše svijet” od krajiške moći i mogućeg počinjenja zločina većih razmjera. Time su dali zeleno svjetlo hrvatskoj politici i međunarodnim faktorima za “Oluju”. Najveći dio izloženog naoružanja i opreme ili su bile makete ili je dovezeno od Vojske Republike Srpske – i odmah vraćeno.
Kao TV komentator uoči parade dobio je scenarij i sinopsis – “od kojega nije smjelo biti odstupanja”.
– Sve je bilo jasno napisano, od riječi do riječi – kako, kada i šta reći. Sama organizacija bila je tehnička lakrdija. Kada je nadletio nekakav avion, svi smo popadali u reportažnim kolima. Tada sam izustio jedinu rečenicu koja nije bila u sinopsisu, nešto u stilu da smo ‘svi ostali bez daha’. Kasnije su na analizi TV prijenosa jedni drugima pričali hvalospjeve, a ja sam dobio packu jer sam spontano izustio nešto što nisam smio. Rekli su da to baca sjenu na našu odlučnost.
Minka Ljubijankić nakon pogibije supruga Irfana, ostala je sama s dvoje maloljetne djece. Sin Senad tada je imao 13, a kćerka Selma samo 6 godina. Nakon pogibije svoga supruga, Minka se više nije udavala.
– Irfanova smrt na meni je ostavila vrlo dubok ožiljak. Period nakon njegove smrti bio je strašno težak za nas i nije nešto čega se rado prisjećamo. Poslije njegove smrti, život sam posvetila djeci. Irfan je bio moja prava i jedina ljubav – rekla je Minka Ljubijankić.
U Tužilaštvu BiH postoji predmet o tom slučaju, a detalji o tragediji nikada nisu do kraja utvrđeni niti predočeni javnosti.
– Mislim da o službenom odnosu vlasti prema ratnom ministru vanjskih poslova, koji je dao život za Bosnu i Hercegovinu, najbolje govori činjenica da se slučaj njegovog ubistva još nije riješio. A prošla je 21 godina. Istraga stoji, nigdje pomaka. Kao da se sve želi zataškati. Sjećam se CNN-ove reportaže o Irfanovoj pogibiji. Na snimci sam vidjela Irfana kako leži na travi u plavoj košulji, s mrljom od krvi na predjelu srca. Smatram da je u slučaju pada i eksplozije helikoptera tijela poginulih teško uopće identificirati, a kamoli da ostanu čitava i prepoznatljiva. Moje mišljenje, kao i mišljenje mnogih drugih, jeste da je helikopter prizemljen – i da je delegacija na čelu s mojim suprugom nakon toga ubijena – rekla je ranije Minka Ljubijankić te naglasila da je Irfan bio ministar vanjskih poslova u najteže vrijeme za BiH, u vrijeme kad se ona suočila s dvostrukom agresijom.
Unatoč svim teškoćama, uvijek se zalagao za multikulturalnu BiH.
– Irfan je bio pravi Bosanac, Bošnjak, čovjek koji je sanjao cjelovitu BiH. Irfan se zalagao za modernu, građansku Bosnu i Hercegovinu, u kojoj bi svi ljudi, bez obzira na nacionalnost, imali jednaka prava, slobode i privilegije. Za takvu je Bosnu i Hercegovinu on živio i radio – i to se vidi iz njegovih intervjua i pjesama – izjavila je Minka Ljubijankić za Stav.
Svi koji su poznavali ministra Ljubijankića sjećaju ga se kao vrijednog i poštenog čovjeka, izvanrednog liječnika specijaliste, velikog humaniste i patriote, vrsnog muzičara i kompozitora. Bio je uspješan političar i diplomata, jedan od najuglednijih političara iz Bosanske krajine nakon raspada SFR Jugoslavije. Ispisao je zlatne stranice bosanskohercegovačke diplomacije u najtežim vremenima za Bosnu i Hercegovinu.
Bivša britanska premijerka Margaret Thatcher, nakon vijesti o pogibiji dr. Ljubijankića, između ostalog, rekla je: “Smrt Irfana Ljubijankića više je od tragedije”. Tada je poginuo jedan od graditelja novog vremena za Bosnu i Hercegovinu i njene građane, a njegov život i djelo zaslužili su svaku vrstu lijepog sjećanja. Prikladno je da ovo novinarsko prisjećanje i završimo njegovim riječima kao ponajboljim svjedočanstvom o tome kakav je čovjek bio:
“Pošto je naš osnovni cilj opstati, mi našem narodu moramo izboriti slobodu, ali ne po svaku cijenu, što znači da cilj ne opravdava sva sredstva. Drugim riječima, to znači da trebamo uvijek misliti na osnovne moralne ljudske i etičke norme, ne vraćati zlo jer mi nismo zli ljudi, ne služiti se njihovim lošim metodama i uvijek imati na umu da sve što činimo to drugi gledaju. Ne možemo se mi danas ponašati kao zločinci, ne samo što mi to nećemo već i zato što nam to nije u genima. Naši preci su nam ostavili u amanet ljudstvo, poštenje i humanost. Tri najviše civilizacijske vrline, u njima je razum i snaga veća nego u maču. Zato ja danas u ovakvom na oko bezizlaznom stanju, u kakvom se momentalno nalazimo, vjerujem u budućnost Bosne i Hercegovine. Upravo zato što veliki dio našeg naroda u svojim genima nosi ove civilizacijske vrline i volju za slobodom”.
(Tekst je prvi put objavljen u Stavu 2018. godine)
