Kad je dobio ključeve grada, ni vrata ni brave, gotovo ni grada nije bilo, samo ime ostalo Konjic na toj ruševini, kamenu na kamenu, rezultatu četverogodišnjeg bestijanja brđana i ovih i onih, teškim i lakim oružjem.
Kako li se samo usudio prihvatiti teškog zadatka, grad ponovo učiniti gradom, a ni privrede ni privrednika iza leđa?
Trebalo je podsjetiti i građane na ono što ih čini građanima, a od onih koji to nikada nisu bili pokušati napraviti nešto nalik.
Nelak posao, a neizvjestan. I onda počeše da se ugledaju ponovo ulice, dostojne da se tako zovu, kuće se kućama načiniše, njive zatravljene i sađene samo minama četiri duga proljeća, ponovo počeše hraniti selo i grad.
Dođoše mostovi na red.
Ne znam hoću li ih se sjetiti svih koji nastaše ili se popraviše od tada, halalite, jer puno ih je bilo:
viseći Džajićki, viseći Gornjepoljski, Bijeljanski, Orašljanski, Željeznički, Lučki most, Stari, nikad ljepši u četiri zadnja stoljeća, i najveći u državi, Lisičićki…
Stari grad umiven, obnovljen, dotjeran da se pod mladog može prodati. Najzad Konjic postade pravi grad s muzejima, restoranima, hotelima.
I opet da pitaš ovaj naš svijet valja li to išta, naći će dlaku u jajetu. Ma šta dlaku u jajetu, jaje u dlaci će naći, eto takav je naš svijet.
Zato mi dođe da napišem ovo malo, za velikog čovjeka, makar ga u Konjicu ne slavili kao Mostarci Komadinu Muju ili Sarajlije Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, neka ostane riječ.
Možda kad nas nestane, kad bivši budu svi oni koji su mislili da su i oni mogli tako, možda i više, a Bog zna da svakoga stavlja tamo gdje najviše može i treba biti, naći će se neki koji će reći da je taj čovjek imao istinsku ljubav za ovaj grad i da je pravi Emir od Konjica.
Priče ispod Prenja
Mirjana Kapetanović
