Mostarski taksista s fijatom napravio kuću i školovao dijete: Jedino političare nisam vozao

Svakodnevno ga se može vidjeti na Musali gdje uvijek s osmijehom i kojom šalom prima putnike.

Špago je jedan od taksista sa najdužim stažom u gradu i živi je svjedok promjena kroz koje je prošao Mostar, njegovi stanovnici, sustavi u kojima je živio ali i promjena u automobilskoj industriji.

Počeo je kaže sa legendarnim Fiat 1300, u narodu popularno zvanom “Tristać”. U počecima narod nije vjerovao taksistima privatnicima pa se Špago domudrio.

• Te 1985. kada sam počinjao, firma Autoprevoz Mostar imala je flotu narančastih Stojadina. Ja sam bio privatnik i u Ljubljani sam kupio istog takvog narančastog stojadina i ta je priča palila. Ljudi su tada imali strah od privatnika jer su kolege znali zadavati previsoke cijene. Vjerujte, ako jedan pokvari situaciju takvim ponašanjem i naplaćivanjem, ljudi će zaobilaziti cijeli štand.

Kada je posao dobro krenuo, Hilmija priča kako je razvio interes za malo zanimljivija vozila.

• Nakon Stojadina kupio sam Ford Taunus, nije ga nitko u Mostaru imao takvog, poslije toga Mazdu pravljenu za američko tržište, duga limuzina, benzinac. Cijeli rat je provela parkirana, počela se raspadati. Kad je rat završio posudio sam novac da je restauriram. Poslije rata kupio sam Fiat tempra. Mnogi su me kritizirali, što će ti Fiat, još dizel, a ja s tim autom super zadovoljan bio. Prešao s njim 600.000 km, kuću od njega napravio, školovao dijete, platio mu fakultet, ali tada je baš bilo posla, piše Hercegovina.info.

• Nakon toga sam prešao na Passata i od tad samo njih vozim. Imao sam peticu, pa šesticu a sad sam prije 3 mjeseca uzeo osmicu. I sad ima žena koje se okreću za njim, ali meni je 61 godina, samo nek je zdravlja drugo me ne zanima.

JEDINI SAVJET ZA MLAĐE KOLEGE: BUDITE POŠTENI

Na štandu ga mlađi kolege gledaju kao uzora koji ih može poučiti o puno stvari.

• Moj prvi i najvažniji savjet je da budu pošteni sa mušterijama jer od njih živiš. I to ne vrijedi samo za ovaj nego i za sve poslove u kojima radiš s ljudima. Nije se jednom dogodilo da nekoj mušteriji ostane novčanik, telefon ili neka druga vrijedna stvar. Sa mnom znaju da će im biti vraćeno. Sjećam se prve situacije kada sam davnih dana vozio ženu od Mostarke do tadašnjeg Šipada. Upadne joj novčanik između sjedala i pronađe ga momak koji je radio u praonici. Bilo je to doba prije telefona i interneta.
• Vidim kasnije žena izvan sebe ide prema mom taksi stajalištu a ja se smijem i dižem palac gore da joj dam do znanja da nema brige i da je novčanik kod mene. I izvadi ona možda 50 maraka u tadašnjoj vrijednosti u dinarima i daje mi. Uzmem novac, lijepo se zahvalim i odnesem onom momku iz autopraonice. Drago mi bilo što je i on ispao pošten, mogao je novčanik zadržati za sebe. I ta žena se i dan danas vozi sa mnom, i to ne samo ona nego cijela njezina obitelj. Unuci kad joj dođu iz Švedske samo mene zovu da dođem po njih kad slete u Tuzlu i Sarajevo.
• A to je samo jedna od mnogih priča. I zato se ne bojim konkurencije. Volio bih da ih je još više. Dobar dio mojih mušterija vozi se sa mnom još od prije rata i stalno me preporučuju. Radim puno daljinskih vožnji, puno sa turistima i dijasporom i zaista se na posao ne mogu požaliti.

U OVOM POSLU MORAŠ BITI DOBAR PSIHOLOG

Kaže i kako je njegova prednost u odnosu na taxi kompanije sa velikom flotom vozača i auta upravo to što je fleksibilan, nema problem ni sa kratkim ni sa dugim vožnjama a voli i razumije nove tehnologije.

• Sa svim se mojim mušterijama volim fotografirati na destinaciji i niko me još nije odbio. Domaći, stranci, svih nacija i vjera. I to podijelim na društvenim mrežama i samo gledam kako se taj krug širi. Onda me primijete i njihovi prijatelji i samo se stvaraju nove mušterije. Jednostavno, ako želiš biti uspješan u ovom poslu moraš biti i dobar psiholog te znati strane jezike. Ja sam usput naučio osnove engleskog, njemačkom i arapskog jezika pa mogu objasniti strancima gdje se nalaze, gdje trebaju ići i preporučiti im neka mjesta. Aktivan sam na Facebooku i vjerujte da me puno ljudi i tim putem nađe i kontaktira.

Pitali su ga ko ostavlja najbolji bakšiš?

• A ne mogu generalizirati, nisu svi isti. Sve je do pojedinca. Neki ostave 5 i više maraka, neki čekaju 10 centi da im vratiš.

Priča kako mu je poznavanje psihologije najviše pomoglo sa pijanim ili agresivnim mušterijama.

• On uđe malo pri piću i kao takav se oslobodi. Dovezem ga na destinaciju i kaže mi ‘E sad ti ja ovo neću platiti’. Moja reakcija je uvijek pomirljiva. Kažem u redu, jedna vožnja manje-više, ja te častim. Reci slobodno ako ti treba posuditi para. Na takav pristup najčešće plate i još dodaju novca jer se postide.

Zanimljivo je, kaže koliko su ga puta uglavnom mlađi stranci pitali da ih uputi na neke ilegalne stvari, poput droge i prostitucije.

• Pitali su me stotinu puta, ali mene to ne zanima i samo im kažem da im ne mogu pomoći. Za mene je to “haram para” i nije mi potreba to znati ni u takvom se društvu kretati.

VOZIO I POZNATE OSOBE

Kaže kako je u dosadašnjem radu vozio i brojne poznate osobe. Glumci, pjevači, slikari, nogometaši. Mustafa Nadarević, Halid Bešlić, Brandao iz Veleža…

• Jedino političare nisam vozio, oni imaju svoje privatne vozače. A prestao sam gledati i čitati vijesti svakako. Pogledam National geographic i utakmicu povremeno.

Prokomentirao je i finale kupa BiH.

• Navijam za Velež i smeta mi što i nije ostavljen fin dojam na kraju utakmice. U sportu se treba ponašati sportski. Ko je bolji neka pobijedi. Govorim to iz svoga iskustva. Karateom sam se bavio 13 godina pa mogu to reći.

Špago kaže da je jedino prestao s noćnim vožnjama. To prepušta mlađim kolegama.