Zašto je u mladima sve više bijesa i zašto žele sebi i drugima nauditi?
Svaki deseti srednjoškolac u Hrvatskoj razmišlja da sebi naudi, pokazao je upitnik kojeg je tokom školske 2021/22. godine proveo Hrvatski zavod za javno zdravstvo.
Prema riječima dr. Anite Lauri Koralija, vanredne profesorice na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, broj uputnica za pregled kod psihijatra porastao je za više od 280 posto, a za razgovor sa psihijatrom u ovoj susjednoj zemlji čeka se i po tri mjeseca.
Vlasti nisu upućene u problematiku
Marko Romić, psiholog u Domu zdravlja u Mostaru, kaže kako u Bosni i Hercegovini do sada nisu provođena slična istraživanja i upitnici iza kojih bi stajale nadležne institucije, ali dodaje da je situacija i u našoj zemlji vrlo slična kao i u državama regije, možda čak i gora.
Marko Romić
– I kod nas je skočio broj onih koji traže pomoć psihologa i psihijatra. To vam mogu potvrditi iz ličnog iskustva jer posljednjih mjeseci imam jako puno posla. Nažalost, do sada sam imao značajan broj srednjoškolaca i starijih osnovnoškolaca koji su se samopovređivali (rezali su se raznim oštrim predmetima). Takve mlade osobe uglavnom su žrtve svojih vlastitih porodica u kojima su narušeni odnosi (razvod, izostanak normalne komunikacije, emocionalna hladnoća jednog ili oba roditelja, razne ovisnosti oca i majke…) – navodi Romić.
Ističe “kako nadležne institucije na svim nivoima generalno nemaju sluha za probleme vlastitog naroda bilo koje vrste, a naročito za mentalno zdravlje mladih”.
– Previše je ljudi u strukturama vlasti koji jednostavno nisu upućeni u ovu problematiku, ili ne znaju ili to ne žele. Mi imamo educirane ljude, značajan broj školovanih psihologa, psihijatara, terapeuta koji bi pomogli onima kojima je to potrebno, ali ti ljudi ne mogu doći do posla – naglašava Romić.
Mentalno zdravlje djece i mladih odavno je globalni problem, kaže prof. dr. Sonja Stančić, profesorica na Katedri za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci.
Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju, prošlog semestra pokrenuo je Psihološko savjetovalište na nivou Univerziteta u gradu na Vrbasu, čiji su kapaciteti, prema riječima Stančić, sve vrijeme popunjeni.
– Veliki broj kolega angažiran je u Savjetovalištu jer postoji ogromna potreba studentske populacije za savjetovanjem. Jedan dio problema odnosi se na učenje i anksioznost, ali drugi dio sigurno ima veze sa nekim problemima iz ranijeg perioda – kaže Stančić.
Kada je riječ o mentalnom zdravlju djece, naročito pubertetskog uzrasta, podaci su, dodaje, porazni i u BiH.
– No tu moramo jedno shvatiti, a to je da sva djeca koja žive na prostoru Balkana i koja su trenutno u našem fokusu, djeca su roditelja koji su 90-ih godina prošlog stoljeća bili tinejdžeri i koji vuku ozbiljne traume iz toge perioda koje nikada nisu riješene. Ako pitate čovjeka od 40, 45, 50, 55 godina života, odgovorit će vam da većina njih nikada nije išla kod psihologa, uglavnom se nisu bavili ratnim traumama. Bez obzira što su neki bili djeci i nisu bili direktno izloženi ratnim dešavanjima, posljedice su ostale. Te generacije su nakon 1995. nastavile da idu u školu, na fakultet, zaposlili su se, rade, bore se za egzistenciju, i uglavnom nisu imali vremena da to prerađuju. Međutim, jedan dio njihove traume, negativne energije, strahova, gnjeva prešao je na mlađe generacije – njihove potomke – napominje Stančić.
Negativne stvari unutar kuće
Kaže kako često u razgovoru sa mladim ljudima, na pitanje – zašto su bijesni, gnjevni – ne dobija odgovor.
– Jer im je sve potaman, roditelji im osiguravaju sve što im je potrebno, kupuju ono šta trebaju, imaju novca za ono što žele, a oni su relativno dobri učenici. Dakle, kad saslušate – kod većine takve djece sve je uredu. Ali ipak nešto nije uredu, a onda kad počnete odmotavati klupko, vidite ustvari da su roditelji takve djece vrlo nezadovoljni i da oni svaki dan unutar svog doma pričaju loše, ako gledaju televiziju, komentiraju kako je neko ružan, ovakav, onakav, ogovaraju komšije…, uglavnom stalno se ističu samo negativne stvari. Automatski i djeca sve to preuzimaju kao obrazac ponašanja – pojašnjava Stančić.
Naglašava kako treba razlučiti – “šta znači kada dijete želi sebi ili nekome drugom nauditi?”
– Jako veliki broj djece je u tinejdžerskom periodu, pa i veliki dio nas koji smo to prošli, nekad pomislio da ne želi dalje, da život nema smisla i da nema svrhe. Nekad nam u mlađoj životnoj dobi neke stvari izgledaju nepremostive – jedinica u dnevniku, podsmijeh prijatelja, nerazumijevanje roditelja… To je, rekla bih, tipično promišljanje jednog tinejdžera da u određenom vremenskom periodu ima depresivne i misli beznađa. Međutim, one nužno ne znače da će ta mlada osoba ići u pravcu samopovređivanja ili povređivanja neke druge osobe. Te misli nekada znaju biti razvojne i ne moraju nužno ukazivati na patologiju. Zato kada pričamo o istraživanjima, upitnicima, vrlo je važno znati – kako su pitanja postavljana, da li mi na osnovu jednog ili seta pitanja procjenjujemo da li neko ima suicidne misli, težnje ili nema – zaključila je Stančić.
