PIŠE: Alija Redžepovac / novikonjic.ba
“Za mene OŠ Vladislav Ribnikar na Vračaru od 3. maja nije više škola. Tog dana ona je uništena i nijedno dete tamo više ne treba da kroči da bi pohađalo nastavu, jer to nije normalno”, reče majka jedne stradale djevojčice u zločinu od 3. maja 2023. godine.
Na sve ovo dodala je da na tome mjestu treba napraviti memorijalni centar. Kao odgovorne za teški zločin koji se dogodio u toj školi, ista majka jasno je kazala ko su oni. Rekla je da odgovornost pada na leđa srbijanskog društva i svih onih koji u posljednjih 30 godina imaju veze sa politikom.
Tema moje priče nije analiza posljedice ili analiza zločina koji se dogodio u Beogradu. Ovdje želim da probudim društvenu svijest i da ukažem na uzroke koji su u posljednjih 30 godina doveli do ubistva više od stotinu trideset hiljada ljudi, a među njima nekoliko hiljada djece, zbog čega je širom BiH podignuto mnoštvo memorijalnih centara.
O uzrocima i direktnim krivcima, koji su odgovorni za tridesetogodišnje ubijanje ljudi, u Srbiji se vrlo malo govori. Ako toga i bude, svodi se na pojedinca, koji nakon izrečene istine bude popljuvan i izvrijeđan od uživaoca zločina. I taman kada se učini da se humanizam i empatija u Srbiji budi, nakon iznesene istine i kritika zbog nedavnih zločina u Srbiji, dolazi razočaranje i nastavi se stara uhodana priča protiv svih koji nastoje da spriječe buduće zločine i širenje crne rupe. Ustvari, nastavlja se ono što je tamo životni standard. Sasvim je normalno da izvjesni Miša Đurković, inače doktor nauka, objašnjava da su Bošnjaci proizvod balkanske laboratorije, ili potpuno je normalno kada patrijarh SPC-a javno govori o izvjesnoj ženi koju naziva “jadnicom” od koje su svi u Srbiji ugroženi.
Ko su onda krivci i šta su uzroci koji su doveli do masovnih ubojstava i krvavog raspada Socijalističke Jugoslavije, pa i spomenutog zločina u Beogradu? Vrtoglavo se kruži oko pravog odgovora, a odgovor do širokih narodnih masa ne može doći zbog onih koji snose najveću krivicu, onih koji su najveći, najgrlatiji i najbezobzirniji. To su oni koji za svoje zločine, uvijek i iznova optužuju one druge: žrtvu, nemoćne, fizički najmanje, najtolerantnije, ili bolje rečeno, one kojima je davno bilo presuđeno od strane onih prvih. I zbog toga, što odgovor o uzrocima zločina do narodnih masa ne stiže, dovelo je do masovnog zločina u Srbiji tokom 3. i 4. maja.
Kada bi tamošnje društvo htjelo da pogleda u lice krivcima, i pritom jasno da kaže šta su i ko su uzroci koji su narodima bivše Jugoslavije nanijeli zlo epskih razmjera, onda bi morali da krenu od početka. A taj početak je nešto što je historijski mjerodavno, što je javno izgovoreno 28. juna 1989. godine na Kosovu polju, kada se proslavljala 600-ta godišnjica poraza srednjovjekovnih Srba u Kosovskoj bici. Tom prilikom, sa velike govornice milionskoj publici, obratio se Slobodan Milošević, voljeni vođa svih Srba, i najavio buduće ratove i krvavi raspad države, koju su, kako to mitomani objašnjavaju, jedino Srbi branili. Miloševićevu najavu ratova odlično znaju svi, a naročito oni koji su u ratne pohode krenuli putem po kome su njihove majke, sestre, žene i ostala rodbina prostirali cvijeće.
Ali oni to neće nikada priznati, jer su oni krenuli Božjim putem i uz pravdu Božiju. Buduće ratne pohode unaprijed je opravdavala SPC, a to se događalo u godinama prije nego što je voljeni vođa pozvao u rat. O tome se skoro nikada ne govori, iako je to nešto što je omogućilo da vođa vatrenim govorom zagrmi sa govornice:
“Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.”
Mirko Đorđević je u knjizi “Ratni krst srpske Crkve” predstavio je vjersko- nacionalni program, kojim će biti dozvoljeno da Milošević objavi ratove i da se Jugoslavija uništi.
“Srbi su narod Božiji”, stoji na početku crkveno- nacionalnog programa, “a Jugoslavija ovakva kakva jeste, suglasno s apsolutnom pravdom Božijom, nudi se da bude podijeljena. Ne prolevajmo krokodilske suze zbog toga što će se tada, odjednom, tri milijuna ljudi naći u situaciji, što će biti prisiljeni, nastaniti se negde drugde.”
Prema tome, od navedenog trenutka, tj. od juna 1989. godine pa sve do danas, pravoslavna religija i srpska nacija predstavljaju sinergiju u smislu da se aktivno dopunjavaju. Uostalom, o tome je pisao francuski sociolog Francois Thual, koji je još dodao da se pravoslavlje zatvorilo u sebe, da gradi jedan mentalni sklop koji se opire svim savremenim društvenim promjenama. Da se razumijemo, ista ili slična stvar je skoro u svim državama nastalim raspadom Jugoslavije.
Vidljivo je i potpuno jasno svakome, ko zna da osjeti tuđu bol, da srbijansko društvo kad-tad mora otkloniti uzroke koji se nalaze u želji za hegemonijom. Moraju otkloniti spregu i zloupotrebu vjere i politike, a to znači za sva vremena otkloniti uzroke koji su u nedavnoj prošlosti nanijeli bol za dva do tri milijuna stanovnika.
Zbog toga, poštovana i neimenovana gospođo s početka ove priče, mi u Bosni razumijemo vašu bol, ali se nemojte ljutiti ako upitam: Kada će ljudi u Srbiji razumjeti našu bol koja neprestano traje? Također, mi razumijemo zašto tražite da se na mjestu spomenute škole izgradi memorijalni centar, jer kao što znate u Bosni je mnoštvo memorijalnih centara nastalih u posljednjih trideset godina. Znate li zbog čega i ko je krivac? Kako reče jedan učenjak:
“Onaj ko osjeća bol, zna da je živ, onaj ko osjeća tuđu bol, zna da je čovjek.”
