Sabina se vraćala iz noćne smjene u pekari u kojoj je radila zadnja dva mjeseca. Noge su joj bile kao od olova. Mislila je da tih nekoliko stotina metara od pekare do kuće nikada neće prijeći. Ne od umora, iako je bila i umorna, naravno, cijelu noć je radila, zapravo joj je strah od povratka kući kočio pokrete i vukla se mišijim koracima. Sinoć kada je krenula na posao, opet je bila ispraćena vikom i optužbama, vrijeđanjem, pa čak i udarcima. Tako je živjela svoj brak sa Amirom, evo već 4 godine. Znala je da je nestabilnih raspoloženja i kada su se kratko zabavljali prije braka, lako bi planuo za najmanju sitnicu, ali ljubav bestidnica, nekada čini da zatvorimo oči na očigledne činjenice. Amir je bio lijep, zgodan, nabildan, sve su joj drugarice zavidjele na momku, kasnije mužu. Malo ko je znao da se njen izabranik bori sa PTSP zarađenim psihičkim poremećajem u ratu. U zadnje vrijeme, od kada ne preže i da je udari, optužuje za lažne prijevare, ne podnosi plač njihove kćerkice i ona je mora skrivati zaključanu u drugoj sobi „dok tatu ne prođe ono njegovo“, svjesna je da je i mnogo ozbiljnije bolestan, zreo za liječenje medikamentima i eventualno boravkom u mentalnoj ustanovi. Amir nije radio. Nije mogao zadržati nikakav posao upravo zbog svoje bolesti. Ona je radila šta je prije stigla. Zvršila je srednju ugostiteljsku, kuharica, ali radila je sve od čišćenja stanova, lokala, konobarisanja, čak i čišćenja haustora. Pri tome, svaki svoj izlazak iz kuće morala je pravdati i moliti da je pusti, ubjeđivati da mora raditi i zaraditi, već je bila na kraju živaca. Za pomoć nije znala ni imala kome da se obrati. Otac je davno preminuo, brat poginuo u ratu, majka nakon smrti sina pala u neko stanje depresije, kao da se i sama zakopala onog dana kada je izgubila sina. Bila je sama, tako sama u ovom surovom svijetu. Jedina utjeha joj je bila njena mala kćerkica. Jedno milo, pametno djetešce, koje je rastući u kući gdje je uvijek bilo lomova i galame, živjela povučena u svoj svijet, tiha i nečujna, sklanjajući se s pogleda vlastitog oca.
Ispred zgrade gdje su živjeli, Sabina je zatekla prizor od koga se sledila. Okolno drveće, travnjak, prostor ispred zgrade, sve je bilo prekriveno njenom odjećom, knjigama, ličnim predmetima. Na vrhu drveta kao zastava viorila je njena divna, vjenčana haljina. Izgleda da je bijesnio svu noć i bacao stvari napolje. Gledala je oko sebe žudeći da se neko pojavi, da joj pomogne…vidjela je samo brzo skrivanje komšija iza zavjesa. Niko se nije smio Amiru suprotstaviti, svi su se plašili tog bijesnog, snažnog čovjeka i sklanjali su mu se s puta. Sabina poče kupiti svoje stvari na jednu hrpu, pa ode do vrata zvoneći i moleći Amira da joj otvori. Vrištao je luđački: „Šta je kurvo, došla si. Idi tamo gdje si do sada bila, u ovu kuću više nećeš ući.“ Molila ga je da je pusti samo do djeteta, malu treba presvući i nahraniti. Ni da čuje. Cvilila je kao napušteno kuče sjedeći ispred vrata, definitivno izluđena, nije znala gdje da ide i šta da radi. Zvonila je na sva vrata u zgradi. Niko nije otvarao. Otrčala je preko ceste do lokalne piljarnice koja je jedina u to rano jutarnje vrijeme bila otvorena. Poznavala je prodavačicu. Molila je telefon da obavi jedan poziv. Amir joj nije dopuštao imati mobitel. Mlada djevojka joj rado dopusti da telefonira. Jedini broj koga se mogla sjetiti u tom trenu, bio je broj njene majke. „Mama, mama – vrištala je, kada je čula majčin glas, – on mi je izbacio sve stvari napolje i ne da mi u kuću. Maja je u kući s njim, mama ne znam šta da radim?“ Prvo muk, a onda je čula mamin smirujući glas. „Sabina ljubavi mamina, pokupi što možeš stvari i uzmi taksi, dođi k meni. Hajde odmah.“ „Mama ja nemam novaca za taksi“ – očajno je vrištala. „Imam ja kćeri moja, samo ti dođi, čekat će te mama ispred kuće.“- majka je govorila smirenim glasom koji je polako i nju umirio. „Hoću mama, sada ću, dolazim.“
Nakon pola sata sjedila je kod majke u toploj kuhinjici i pila kafu. Nisu mnogo pričale. Mama je pustila da se sabere. Onda je sama počela da govori i govori, sve šta je preživljavala u svom nesretnom braku. Mama je slušala. Onda je prišla i uzela je u krilo, kao kada je bila djevojčica i dugo je ljuljuškala i ljubila, mazila po glavi. Sabina se smirila. „Mama, hvala ti. Ja se nikada ne bih sjetila običnog taksija, bila sam luda.“ „Dušo mamina, nikad ne podcjenjuj majku, pa makar bila i ovakva kao ja, stara depresivna kanta, napumpana antidepresivima.“ Počeše se smijati i smijale su se, istinski smijale, zagrljene, jedna uz drugu priljubljene. Majka i kći.
Smirena, ohrabrena, Sabina se vratila kući, ali ne sama, sa dva policijska službenika i gospođom iz Centra socijalnog staranja. Njima je nasilnik otvorio vrata i propustio ih u stan. Sam pogled na nered, polupane stvari govorio je više od riječi. Sabina je samo pogledom tražila svoje dijete. Našla ju je sklupčanu, mokru, u uglu krevetca. Zgrabila je dijete i izašla van. Ispred zgrade prišla joj je komšinica Sanja, ponekad bi razmijenile po koju riječ. Dala joj je snimak koji je snimala dok je Amir bacao Sabinine stvari sa balkona i vrištao psovke. Bilo je tu još snimaka, snimanih ispred vrata njihovog stana gdje su se jasno čule njegove psovke i plač njih dvije. Znala je da na Sudu neće moći upotrijebiti te snimke, ali su bili dovoljan dokaz konstantnog porodičnog nasilja koje su ona i Maja trpjele. Smještene su privremeno u Sigurnu kuću, do okončanja sudskog postupka. Okupane, nahranjene, presvučene, sjedile su njih dvije jedna kraj druge. Maja je pogleda očima preplašenog laneta: „Mama, gdje ćemo sada nas dvije živjeti?“ Sabina se osmijehnu:“Pogledaj me dušo, ja sam tvoja majka, vidi, ovdje u stomaku sam te čuvala devet mjeseci i rodila na ovaj svijet. Tebe će tvoja majka sačuvati i odgojiti da i ti jednom imaš tako divnu djevojčicu kao što ja imam. Znaš, majke su najhrabrija, najjača stvorenja na svijetu, nikada ne podcjenjuj moć majke.“
Maja se sigurna i ohrabrena sklupča u majčin zagrljaj.
MIRJANA KAPETANOVIĆ
