foto: nomad.ba
Piše: Senadin Begtašević
Poput usamljenika koji sa samim sobom igra partiju šaha ili tavle, tako pisac i sudija u jednoj osobi (a to je moja sudbina), povazdan povlače poteze, koji u krajnjem dovedu do tri moguća ishoda… do pobjede, poraza ili remija. Pisac je u sva tri slučaja u pravu, a sudija samo u jednom: kada pobijedi, kada na temelju čvrstih dokaza, oslanjajući se na zakon, donese presudu.
Sudiji je jasno šta je čvrst dokaz, piscu nije. Kroz glavu i dušu pisca teku rijeke emocija, on nosi golem prtljag predrasuda, sasvim razumljivo i sasvim ljudski… Po prirodi stvari, on pojave i prilike vidi u slikama, a slike su i sudiji od koristi.
Zamislite, primjera radi, veliku fotografiju lijeve bočne strane jedne crne ovce. Brzoplet posmatrač odmah bi kazao: Evo crne ovce. Veterinar, zoolog, biolog zaključio bi da je tu, po svoj prilici, cijelo stado. Fizičar bi kazao da je izvjesno da u stadu postoji jedna crna ovca.
Konačno, matematičar bi izoštrio zaključak, tvrdeći da postoji jedna ovca, koja je s jedne strane crna. Pravo i pravosuđe, mada nisu matematika, nastoje se približiti magiji brojeva, funkcionisati egzaktno.
Od ponuđenih dokaza, pred sudijom je samo fotografija na kojoj se nalazi prikaz jedne strane crne ovce. Osim jedne ovce, drugih jedinki nema. Nema dokaza za postojanje stada. Malo je vjerovatno da ovca sa druge strane ima neku drugu boju, a ne crnu, ali postoji sumnja da je s druge strane bijela ili šarena. To je ključna tačka u kojoj se počesto razilaze pravnici i pravni laici. Uz svu nesavršenost pravosudnog sistema, ljudske slabosti sudija, te neadekvatna sredstva koja su im na raspolaganju, kao biber po pilavu, dolazi javno licitiranje o krivici i presuda prije suđenja. Dio javnosti, čim neko bude osumnjičen, očekuje presudu! Ali, ako dokazi nisu čvrsti, ako nisu izvan razumne sumnje, sud mora biti na strani osumnjičenika, po načelu: In dubio pro reo.
Naprava, koja umjesto očiju ima kamere, umjesto ušiju antene, umjesto mozga mikročipove, a umjesto srca ništa, lako bi, matematički logično, izvela gornji zaključak o ovci. Reklo bi se, žive sudije nisu ni potrebne. Djelioce pravde možemo proizvoditi u Silicijumskoj ili kakvoj drugoj dolini. Međutim, živi sudija bi rekao da niko nikada nije vidio ovcu koja je s lijeve strane posve crna, a sa desne posve bijela, da su ovce obično crne ili bijele, da je ljudski prosuđujući nelogično da postoji samo jedna ovca… Kako bi na svijetu postojala samo jedna ovca?!!, zasigurno bi uzviknuo sudija… Šah-mat!
U jednoj staroj anegdoti, prijatelj je upitao Nasrudin hodžu, kako i zašto njega stalno biraju za kadiju. Nasrudin ga pozva da prisustvuje jednom suđenju. Prvo je jedna stranka iznijela svoje argumente i Nasrudin je kazao da je u pravu. Nakon toga je protivna strana pobijala te argumente, a Nasrudin je kazao da je i ta strana u pravu. Njegov prijatelj se začudi i upita kako obje strane mogu biti u pravu. Na to će Nasrudin:
I ti si u pravu!… i eto ti odgovora, zašto mene vazda izaberu.
Sudija je otišao u mirovinu, pa je pisac sada rahat i u prosuđivanju i u fantaziranju, a i za tavlu se ima više vremena.
