Tokom rata 1992-1995., često sam razmišljao kome je teže – borcima u hladnim rovovima i tranšejima u planini, njihovim majkama, sestrama, suprugama, djeci, djevojkama…
Svajki put sam izdvojio majke i objavio jedan tekst: Pet majki za Armiju RBiH dalo je trideset boraca. .Jedna od njih bila je, nedavno preminula majka Munta Hebibović (1993-2023.), rođeno Tojaga.
Imala je dvije kćeri i šest sinova, Hata i Esma, te Ramiz, Omer, Esad, Nedžad, Adem i Ekrem, koji je poginuo na najtežoj liniji odbrane grada Prevlje.
Uvijek je jedan od sinova bio na liniji odbrane ili u akcijama, gdje meci fijuču kroz kosu. Besane noci majka je provodila čekajući i nadajući se najboljem, s vjerom u Allaha.
Kroz glavu joj je prolazilo sve o njima, od rođenja, školovanja u Glavatičevu i Konjicu.
Svi sinovi bili su poslušni, primjerni borci, poštovani u svojim sredinama. Nikada nisu pomislili da napuste BiH, jer su učeni da nije pošteno da ti drugi brani porodicu, imanje, selo i grad. Padom Glavatičeva 1993., porodica je izbjegla na Donje Selo.
Da li se majka Munta ikada naspavala, nije se žalila? Kakva je to majka bila, heroj, superheroj Bosne.
Mirsad Čukle / novikonjic.ba
