“Pridružite mi se u mome prvom ramazanskom putovanju u Bosnu. Ovo će biti nešto opuštajuće i duhovno. Očekuje vas sabah-namaz u povijesnoj Gazi Husrev-begovoj džamiji, izvrsna bosanska kuhinja s iftarom uz druženje s lokalcima. Duhovnost unutar UNESCO kulturno-historijskih objekata pomiješana s epskim pejsažima kakve Bosna ima za ponuditi, planinski prevoji i kaldrmisane ulice…” Ovo je skraćena verzija uvoda u neobično putovanje po Sarajevu, Mostaru, Blagaju i srednjobosanskim obroncima, objavljenog prije ovogodišnjeg ramazana. Poziv je objavila Lauren Booth, islamska aktivistica iz Londona, novinarka, autorica nekoliko publikacija, motivacijska govornica, nekadašnja pozorišna glumica. Došla je u Sarajevo na nekoliko dana, s grupom žena iz različitih muslimanskih zajednica Velike Britanije. Njihovo gostovanje odnosilo se na skupno upoznavanje s historijom Bosne i Hercegovine, sa specifičnostima ramazanskog ambijenta u Sarajevu i Mostaru, s ljudima i detaljima o agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Istovremeno su neke od gošći ostvarivale lokalne kontakte za različite humanitarne projekte kojima se inače bave.
Lauren Booth poznata je dijelu evropske javnosti kao otvorena i beskompromisna aktivistica u pomaganju Palestincima i prikazivanju činjenica o izraelskom aparthejdu. Bavi se i organiziranjem prikupljanjem pomoći za stanovništvo Sirije, kako ono pogođeno ratom, tako i ono što je stradalo od zemljotresa. Različite ustanove u Evropi i na Bliskom istoku nerijetko pozivaju Lauren Booth da im bude gost-predavač o raznim geopolitičkim, društvenim i islamskim temama koristeći i primjere iz njenih vlastitih iskustava. Lauren je već dugo društveno aktivna, ali otkad je primila islam prije 11 godina, njen aktivizam se intenzivirao. Isprva je o Bosni i Hercegovini vrlo malo znala, sve dok prije nekoliko godina u Engleskoj nije upoznala Srebreničanku koja joj govorila kako “mora” otići u Bosnu i Hercegovinu. Onda se više zainteresirala, pa je prethodne godine otišla u Srebrenicu da podrobnije nauči o genocidu, tako da je ovo nedavno ramazansko gostovanje zapravo njen drugi dolazak u Bosnu i Hercegovinu. Dio javnosti poznaje Lauren kao svastiku kontroverznog britanskog političara Tonyja Blaira, nekadašnjeg premijera Britanije. Drugi dio javnosti zna je po tome što je dobila VIP putni dokument palestinske samouprave, lično od Hamasovog premijera Ismaila Haniyeha.
Unatoč manjku vremena, Lauren je za Stav pojasnila neke stvari iz svoga zanimljivog života, ponudivši usput i svoje viđenje BiH kao zemlje prema kojoj ne krije simpatije.
STAV: Nezvanično se govori da posljednjih godina u Velikoj Britaniji islam prima više osoba nego u drugim evropskim državama. Pritom, iftari se na tamošnjim fudbalskim stadionima, gradonačelnik Londona iz pakistanske je muslimanske porodice, premijer Škotske musliman, dijelovi Londona svečano su okićeni za ramazan. Kako to djeluje iz Vaše perspektive i Vašeg iskustva?
BOOTH: Pa to je očekivano. Ljudi su razočarani u neoliberalizam, prevareni su i vide da im život postaje isprazan sa svim tim besmislenim opscenostima i društvenim poremećajima. Ne znam da li je baš u Britaniji najviše prelazaka na islam u odnosu na ostatak Evrope, ali moguće. U Irskoj također ima dosta novih muslimana, iako se o tome ne zna puno u javnosti. Ja sam išla na tečaj dave za žene i kroz davetske aktivnosti srećem dosta ljudi koji su vrlo zainteresirani za islam, a među njima najviše u prosjeku ima žena i djevojaka. Ženska su srca osjetljivija, imaju više čežnje pa su prijemčivija za islam, više osjete u svojim srcima islamski duhovni poziv. Inače, upoznajem često “skrivene” muslimane, osobe koje zbog raznih ličnih razloga ne mogu otvoreno prakticirati islam, pa mi se povjere u vezi s tim. Mnogi ljudi su u tajnosti izgovorili šehadet pred samo jednom povjerljivom osobom. Pojedinačno, zapadnjaci su na različite načine prvi put čuli za islam uz raznolike reakcije. Kod mene je to bilo nakon 11. septembra 2001. godine s događajima u New Yorku i Pentagonu. Tada sam možda prvi put čula za islam. Gledajući prijenos tih događaja na TV-u, pomislila sam: koja li će jadna zemlja platiti za ovo a koja nije kriva za ovo?! Poslije su se desili napadi na Afganistan i na Irak. Tada sam bila socijalistički ljevičar i prognozirala sam stvari u tom smjeru. No, tek mnogo kasnije, nakon mojih posjeta Palestini, imala sam priliku upoznati islam. Dobila sam engleski prijevod značenja Kur’ana. Kada sam čitala Fatihu, to mi se svidjelo, nekako mi se poklopila i s kršćanskom molitvom Očenaš. Međutim, kada sam poslije prešla na suru el-Bekare i na druge, osjetila sam kako Allah proziva lažne vjernike, kada sam počela da prepoznajem hipokriziju i u sebi. Shvatila sam da je moj dotadašnji život bio pun licemjerstva, laži, pretvaranja, opijanja. Onda je počela moja unutrašnja preobrazba. Potom sam prepoznavala dobrotu koju pravi vjernici pružaju drugima. Za jedne od mojih posjeta Palestini išla sam kroz ulice Ramallaha u januaru. Nisam tada znala da može biti jako hladno i na Bliskom Istoku. Hodala sam tako bez kaputa dok nisam naišla na staricu s hidžabom. Žena je nešto govorila na arapskom, nisam je razumjela, povukla me za ruku i uvela u neku prostoriju. Imala sam u to vrijeme dosta predrasuda, pomislila sam da li ću možda biti kidnapovana. No, starica je otvorila neki ormar i dala mi kaput da se ne smrzavam. Poslije sam saznala da je rekla kako nije mogla podnijeti da se ja u njenom gradu smrzavam dok ona ima kaput u kući. Te stvari su me naučile kako se vjernici trebaju ponašati u praksi. Ta starica je i sama bila u teškom imovinskom stanju, ali je bila spremna pomoći strankinji poput mene. Još sam uvidjela kako muslimani u Palestini čuvaju kršćansko naslijeđe, stoljećima.
STAV: Mnogo mladih prima islam na Zapadu, nakon čega očekivano imaju teške izazove sa svojim roditeljima. Vi ste bili odrasla i samostalna osoba prije tih 11 godina kada ste se odlučili na ulazak u islam, niste ovisili o roditeljima, ipak, vjerovatno je bilo nekih izraženih reakcija od vaše rodbine?
BOOTH: Moji roditelji su naravno imali svoje osvrte. Moja mati je bila suzdržana, ali i povremeno ironična u vezi s mojom islamskom konverzijom, međutim, bez nekih jačih negativnih reakcija. Moj otac je bio više duhovna osoba. Prije nego što je preminuo izgovorio je šehadet na samrtnoj postelji. Kazao mi je kako vidi vedrinu na mome licu kada bih učila Kur’an. Inače, potječemo iz katoličke familije. Otac mi je rekao da vjeruje kako je Bog samo jedan i nije vjerovao da je Isus prema crkvenom učenju “Božiji sin” niti je Bog nego je Božiji poslanik. Sam je tako vjerovao. Kada je bio njegov sprovod, moje sestre su organizirale ispraćaj u crkvi, one su tako htjele. Prisustvovala sam sa svoje dvije kćerke, koje su također primile islam. Pošto je uvodni dio crkvenog sprovoda spominjao Isusa kao “Božijeg sina,” objasnila sam mojim kćerkama, kada pri recitiranju svećenik tako nešto kaže, ostali ustanu s klupa, mi ostajemo sjediti. Samo kada spomene samoga Boga, onda ustajemo. Moj otac je preminuo kao monoteista. Sanjala sam svog oca poslije u lijepim snovima. U jednom snu sam vidjela kako tri imama peru njegovo tijelo. U drugom snu sam ga vidjela kako s osmijehom negdje igra fudbal, a inače je za života pratio nogomet. Osmjehivao mi se i bio je sretan.
STAV: A reakcije kolega? S obzirom na to da ste bili javna ličnost, kao buntovna televizijska novinarka?
BOOTH: Kada sam prvi put stavila hidžab i ušla u prostorije Sky Newsa, gdje sam radila, kolege su djelovale smireno jer tako su trenirani, da budu hladni na neobične pojave. Govorkanja iza leđa bila su prisutna, počeli su da me ispotiha tračaju. Poslije nekoliko dana, nazvali su me iz studija i rekli kako me više ne trebaju u toj firmi. Da ne bude nesporazuma: u tom studiju dozvoljavaju djevojkama da javno nastupaju s hidžabom, kao i na nekim drugim TV kanalima, ali djevojkama čija je koža smeđa, koje su asimilirane Britanke. Smatra se kako je to dio njihove kulture, običaja, ali kada to uradi osoba iz domaćeg miljea, rođena bijela Britanka, onda se to smatra neprihvatljivim ili nerazumljivim. Te vrste predrasuda su dosta duboke. Tako sam jednom u Londonu sjela u taksi, a šofer koji me nije kako treba ni vidio, samo je primijetio moj hidžab i počeo usporenim govorom, na pojednostavljenom engleskom jeziku da me pita gdje trebam ići. Kada sam mu odgovorila tečnim londonskim naglaskom, iznenadio se. Također, bila sam u avionu jedne prilike, i prije polijetanja naišao je muškarac koji je djelovao pripit, osjetio se vonj pića oko njega. Nadala sam se da neće sjesti do mene, međutim, sjedište napisano na putnoj karti je označavalo baš da treba sjesti pored mene. Kada je vidio kako sam odjevena, nije mu bilo pravo, a ni meni što je baš tu sjeo. Bio je istetoviran i djelovao kao neki skinhead ili huligan. Poslije, kada je avionsko osoblje dijelilo hranu, on je naručio usput i votku. Zatim mi je ponudio svoju čašu vode. Onda sam ja njemu ponudila sir iz svoje porcije, zahvalio se i počeo razgovor pitavši me, na usporenom i prilagođenom engleskom “odakle ste?”. Rekoh mu da sam iz Londona. Trznuo se na moj odgovor, rekavši: “Šta! Iz Londona a ovako odjeveni!?” Potom se okrenuo ponavljajući kako mu je žao. Reče kako mu je krivo što je prije razgovora imao neke gadne misli o meni. Onda se počeo ispovijedati, govoreći kako je depresivan, kako ima samoubilačke misli, ne zna šta će sa sobom. Smirivala sam ga govoreći mu da se to svakome događa, u redu je, mi se u takvim stanjima obraćamo Bogu. Kazao je kako ne vjeruje u te stvari. Probala sam mu pojasniti da ima neko ili nešto čemu ili kome se obraća kada je u takvom stanju. Onda je rekao da ima sliku svoje majke, kaže da ponekad plače nad njom i zamoli je da mu pomogne. Pored mene je sjedio četrdesetogodišnjak koji plače za majčinom pomoći. Pitala sam ga da li mu se mati moli, što je potvrdio. Kaže da se njegova majka često moli Bogu. Tada sam mu predložila da, kada se bude tako osjećao naredni put, i on moli istom onom čemu se moli i njegova mama. Pristao je. Imala sam engleski prijevod značenja Kur’ana u svojoj torbi i poklonila sam mu ga. Poslije, kad je izlazio iz aviona, zahvaljivao mi se.
STAV: Kako ste “otkrili” Bosnu i Hercegovinu u svojim interesovanjima i aktivnostima, uz dojmove tokom Vaših dvaju istraživačkih gostovanja?
BOOTH: U Engleskoj sam srela Srebreničanku, ali ne mogu da se sjetim njenog imena. Ona mi je više puta ponavljala kako moram otići u Bosnu. Toliko puta je spominjala da sam se počela dodatno zanimati. Prije toga sam znala veoma malo o vašoj zemlji. Znala sam vrlo malo i o ratu iz 1990-ih godina. Samo sam znala da je bio neki zamršeni rat koji se nije previše razlikovao od raznih sukoba unutar nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, po mom slabom tadašnjem znanju. Nakon što se malo bolje počeh informirati, konačno sam došla prošle godine. Obišla sam Sarajevo, neke krajeve Hercegovine, ali sam maksuz odvojila vrijeme za posjetu Srebrenici. Snimila sam videouratke o toj posjeti. Imala sam mučna ali neophodna saznanja o genocidu. Shvatila sam da i muslimani i nemuslimani nedovoljno znaju o tome šta se sve izdešavalo u Bosni i Hercegovini. O tome treba još više istraživati i prenositi dalje. Znate, kada neke osobe u razgovoru o 11. septembru 2001. u Americi potenciraju broj žrtava u srušenim tornjevima, o čemu skoro cijeli svijet zna, napomenem da je u Srebrenici ubijeno najmanje dva puta više ljudi, i manje se po svijetu o tome zna. Svakako da ne valja licitirati s brojevima žrtava bilo kojeg stratišta, ali sugovornici sami ponekad nameću takve rečenice. Pritom, izvršitelji genocida u Srebrenici su dobili i svoje autonomno područje, praktički su nagrađeni. Neki od počinitelja slobodno rade i žive. Tokom obilaska Potočara, vidjela sam muškarca koji prolazi noseći majicu sa slikom noža i natpisom “završite posao”. Moji tamošnji vodiči su mi preveli taj natpis. Zapanjilo me ovo. Tako sam shvatila ranjivost tamošnjih povratnika i pravno-administrativnu nemogućnost da se ti ljudi zaštite. Otkrila sam dakako i bosanske prirodne ljepote, kulturnu raznolikost, bogato i zanimljivo historijsko naslijeđe. Ove godine sam ponovo došla sa skupinom gostiju iz Velike Britanije, i to uz ramazan. Htjeli smo namjenski da osjetimo ramazanski ambijent u Sarajevu, Mostaru i Blagaju. Samo nekoliko dana smo bili, ali prilično uspješno, uz dobro organizirane aktivnosti preko agencije “Holiday Bosnia”. Imali smo zanimljive, korisne i poučne susrete, predavanja i obilaske. U grupi su bile samo žene ovaj put. Prvog dana sam poručila našim suputnicama i gošćama, od kojih su sve bile prvi put u Bosni nešto važno. Rekla sam im neka znaju kako su došli u srce Evrope, ne mislim poetski nego na stvarni način. Sve su one porijeklom izvan Britanije, njihovi roditelji ili nekoliko generacija ranije su iz bivših britanskih kolonija kao što su Bangladeš, Pakistan, Indija. Oni su danas evropski muslimani, ali kada dolaze na mukabelu u Gazi Husrev-begovu džamiju, kada dođu u Sarajevo ili Mostar na teraviju, neka znaju da su kod kuće, jer ovo je islam u Evropi koji je tu jako dugo, koji je ovdje ukorijenjen i koga baštine starosjedioci. U Bosni se i ja osjećam kao kod kuće. Vizuelno se također ovdje uklapam. Po pitanju rasnih i kulturoloških stereotipa, kada sam se pokrila hidžabom, imala sam “nesporazume” i u Britaniji i u arapskom svijetu. Jednom me neki Arap upitao pri ulasku u džamiju – zar sam i ja muslimanka, gledavši zbunjeno i moje lice i moj hidžab, pa sam mu rekla: “Ne, ovo nosim na glavi samo radi zabave, da zafrkavam okolinu.” Znam biti neugodno ironična u razgovoru, ali nekad mi upute previše tih doskočica iz neupućenosti. Slične predrasude, samo u kontrasmjeru, imala sam više puta u zapadnom svijetu, poput onih kakve sam već opisala ranije. Ali u Bosni se osjećam opušteno, kao među svojom zajednicom. Imamo u planu još edukativnih dolazaka u Bosnu inšallah. Više ljudi treba da otkrije šta se sve dogodilo ovdje i da to bude precizno i detaljno.
STAV: Neizbježan osvrt: kakvi su odnosi između Vas i Vašeg zeta Tonyja Blaira?
BOOTH: Pa, ništa posebno, odnosa skoro da i nema. On je suprug moje sestre Cherie. Još u vrijeme njegove pozicije britanskog premijera otvoreno sam izražavala neslaganje s njegovom podrškom invazijama na Afganistan i Irak. Mislim da on jest počinio i ratne zločine. Nema nekog posebnog stava prema meni kao muslimanki, ali se neke predrasude prema islamu i kontroverze mogu prepoznati u njegovoj knjizi. Kada je dolazio na sprovod moga oca, nije me odmah vidio među prisutnima. Možda me nije odmah ni prepoznao jer sam bila s hidžabom. Prišla sam mu strane da ga pozdravim kao člana familije. Samo sam ga kratko oslovila kao – šta ima Tony, kako si, na šta se on trznuo, zamalo poskočio na stranu pogledavši me sa strahom. Valjda nije odmah skontao da sam ja. Djelovalo je kao da je pomislio nešto poput – “aha, gotov sam, pronašla me jedna od ovih pokrivenih, šta ću sad?!” Inače, kada je bio mlađi, i prije ulaska u politiku, bio je onako pristojan i fin momak, učtiv, miran, i nije djelovao kao neko ko bi se uvalio u sve ono po čemu je kasnije bio poznat.
Stav.ba
