Svim radioamaterima Konjica sretan Svjetski dan radioamatera, 18.4.
Ranije smo pisali o aktivnostima i značaju konjičkih radioamatera, a posebno o njihovoj nezamjenjivoj ulozi u ratu 1992-1995.
Pisali smo o njihovim uspjesima, kursevima u Domu kulture i najaktivnijim članovima, te o gašenju ovog nekada jednog od najaktivnijih radioklubova u Jugoslaviji.Odmah po završetku rata, općina je prodala zgradu radio-amatera, čime prestaje njihov rad.
Jedno sjećanje na radio-klub poslao nam je Josip Pravidur, Konjičanin koji živi u Njemačkoj.
“Jednom prilikom dodjem u radio-klub i nadjem Jakova Kuljanina kako lijevom rukom vrti agregat od neke stare trofejne radio-stanice, a desnom kuca telegrafiju, i rece da je uradio jednu vezu sa Madjarskom i da je zvao Amerikanca, a da ga ovaj nije cuo. Stanica je imala snagu samo 2 W. Antena je bila stap od 2 m i stajala je pored njega. Kuriozitet je u tome sto je bilo tesko vrtiti agregat, a drugom rukom kucati telegrafiju.
Negdje oko 1960 godine izbio je veliki sumski pozar u kanjonu Rakitnice. Tada nije bilo mobitela ni telefona u blizini. Nije bilo moguce doci ni blizu sa kamionom.
Bila je mobilizacija teritorijalne odbrane i ja sam sa ekipom dosao na vrh vlanine sa radio-stanicom Atlas 210X i dipol antenom i agregatom Honda 300 W.
U radio-klubu u Drustvenom domu je bio Ismet Pajic koji je dezurao. Nismo imali telefon, pa je Ismet morao ici pjeske do opstine i prenositi poruke. Gasenje pozara je trajalo tri dana i noci. Bila je to uspjesna akcija radio-amatera. Gore nije bilo vode pa se gasilo lopatama, krampovima i raznim metlama.
Sjecam se jedne dobre akcije kad smo pratili puno planinra od Jablanice do Kalinovika, a to je bio pohod planinara Putevima revolucije od Bihaca do Zabljaka. Vozio sam terensko vozilo Gazika, sa mnom je bio Cedo Tutoric. To je bila nezaboravno. U Idbru smo zajedno sa planinarima prenocili, a poslije toga smo se popeli na vrh Borasnice. Gore je bila vojska pa su dolazili da vide sta to radimo. Cedo je imao posebno odobrenje. Svih pet dana smo radili veze na kratkom valu. Kasnije smo poslali oko 5.000 diploma za svaku odrzanu vezu sa specijalnim znakom putevima revolucije YT4PR (P putevima R revolucije). Kad smo prolazili kroz centar Nevesinja, Cedo kaze, Jozo zaustavi. Tu je bila gomila djece raznog uzrasta. On se izadere i kaze “Ide li se ide ovda tamo”. Pola njih je rekla da se ide, a pola reklo da se ne ide. Kad su shvatili da je to dobra sala poceli su jedni druge da zadirkuju.
Dolaskom u Njemacku napravio sam deset godina pauze, jer mi nije bilo do nicega.
Moj sin je igrao nogomet za lokalni klub. Jedan Nijemac ga je poceo vrbovati da postane radio-amater. Imao je pocetnicku klasu i domet oko 20 km. Sin mi je to rekao i nije htio da ide, ali sam ja otisao. Fino me je primio i ja sam mu rekao da sin ne zeli, ali da bih ja to htio postati. On me fino pocastio i potrudio se da mi sve objasni. Kad je zavrsio, ja sam iz džepa izvadio bosansku licencu sa jednim slovom T98J.
On je to pogledao i malo je trebalo da padne u nesvjest. Rekao sam mu da je to bila sala I da mi ne zamjeri i da cu se od tog momenta ponovo aktivirati. Tako je i bilo. Pronasao sam jednog Slovenca i u vrtu njegove kuce smo iskopali temelj i podigli toranj od 20 m i na njemu postavili usmjerenu antenu. U Slovackoj smo kupili pojacalo od 2.500 W. Uradio sam za obojicu vise diploma, a najjaca je 5BDXCC. Sto znaci na svakom od 5 opsega imati vise od 100 potvrdjenih zemalja”.
Pripremio: Mirsad Čukle / novikonjic.ba
(Zabranjeno je preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora novikonjic.ba. Vlasnik objavljenih materijala na portalu novikonjic.ba je Udruženje VIPK i portal novikonjic.ba, osim ako nije navedeno drugačije. Obavezni ste podijeliti izvorni link na informaciju koju preuzimate, tj. link na portal novikonjic.ba. Za preuzimanje informacija možete nas kontaktirati i putem redakcijskog e-maila: novikonjic@gmail.com.)
