Dova
Osjetim te načas kao sunca zraka
dolaziš mi tiho kroz prozor džamijski
kao niti svile kroz iglene uši
u vene se moje ljepota uvlači
a gore visoko grede su pod stropom
gdje bi znala nekad stati paučina
malom robu sjetnom kao u pećinu
misao od ljudi za gredama krije
Sve o tebi što je, i živa i mlaka
kao tespih stari, svjetlucav, hadžijski
što već godinama vrti se u duši
ašićare pred smrt, a činim se jači
strpljivo i s nadom, nikako galopom
dok mi tijelu studen donosi tišina
sa usana dova nadu mi ugrije
Ruke zadrhtale plavom nebu jezde
i na njima jaše da ne štedi ate
Čini mi se prsti dodiruju zvijezde
sa osmijehom jednim samo da se vrate…
