Piše: Prof. dr. Samedin Kadić
U djelu Islam između Istoka i Zapada Alija Izetbegović nastoji pokazati kako je islam ona ideja koja pomiruje suprotnosti, dovodeći ih do relativne ravnoteže. Islam je, u najkraćem, sinteza. Osnovna teza knjige, ali i njeno metodološko opredjeljenje (koje je u neku ruku već nakon uvodnih stranica čini predvidljivom), sadržani su u autorovom uvjerenju kako svijet jeste moguće sintetizirati, kako je moguće pomiriti njegovu dijalektičku kompleksnost – uvjerenje koje danas, u vremenu teorijske disperzivnosti, dekonstruiranih totaliteta, narastajućeg nihilizma i lišenom svake utopičnosti ̶ zvuči vrlo anahrono.
Ovom kvalifikacijom (“knjiga sinteze”) želimo historijski smjestiti knjigu Islam između Istoka i Zapada u njenu, uvjetno kazano, matičnu povijesnu epohu. Riječ je o diskursu koji u potpunosti ostaje zatvoren u okvirima kulturnog naslijeđa modernosti. Čak i površan pogled na literaturu na koju se Izetbegović poziva potvrđuje ovu konstataciju, u književnosti: Tolstoj, Dostojevski, Balzak, Flaubert, Gide, Hugo, u filozofiji: Kant, Hegel, Marx, Engels, Berdjajev, Bergson, Whitehead, Russel. Ali više od preferirane literature, riječ je o konceptima, o kategorijalnom aparatu, stilu mišljenja koji su tipični za spekulativnu modernu unutar koje vrijedi pravilo da je filozofsko mišljenje u principu sistematsko, pri čemu se pod sistematskim mislilo uglavnom na dijalektičko. Pri čemu, opet, dijelaktika nije samo metoda, već, kako je to, između ostalih, Hegel naglašavao, “vlastita, istinska priroda samih stvari”. U Izetbegovićevoj formulaciji to izgleda ovako: “‘Islamski’ je ovdje više ime za metodu, nego za gotovo rješenje i označava princip sinteze proturječnih načela.”
Za Izetbegovića je islam sinteza čiste religije i materijalizma, morala i politike, profanog i sakralnog. On vjeruje kako svijet ima svoj temelj, kako povijest ima svoj cilj i kako život ima značenje. Njegovo je djelo u potpunosti lišeno cinizma, postmodernog ludizma i narativne tolerancije. Umjesto toga, često se susrećemo s krajnje generaliziranim iskazima, ponešto krutim dihotomijama, širokopoteznim definicijama i teorijskim redukcionizmom koji se otvoreno najavljuje već u uvodnim rečenicama: “Postoje samo tri integralna pogleda na svijet i više ih ne može biti: religiozni, materijalistički i islamski.”
No, ovakva pozicija je razumljiva. Izetbegović koji piše Islam između Istoka i Zapada još uvijek živi u bipolarno strukturiranom globalnom poretku, koji je stabilan i konzerviran, poretku koji se Izetbegoviću ne dopada (on traži treću poziciju), ali čijem duhu i kontekstu u potpunosti pripada. Ovaj, prije svega, geopolitički poredak (koji Izetbegović poslije razvija u epistemološki i ontološki) nagoviješten je već u naslovu, u sintagmi “između Istoka i Zapada”, koja okoštaloj, danas također prevaziđenoj, Afganijevoj opoziciji “islam i Zapad” dodaje treći entitet, “Istok”, koji, kao koncept, kao metafora, pokriva široki duhovni i kulturni prostor od socijalizma do budističkog asketizma.
Danas su, međutim, pojmovi Istoka i Zapada višestruko problematični. Ne samo da svijet više nije bipolarno strukturiran, već su Istok i Zapad, i kao geopolitički entiteti, i kao historijske naracije, i kao metafore, potpuno nivelirani u velikoj globalizacijskoj retorti. Ne postoje više Istok i Zapad, oni su sinkretizirani, ali ne kroz islam, čemu se možda nadao Izetbegović, već kroz fluidni kapital, kroz postmoderni eklekticizam, kroz supranacionalne političke, ekonomske i kulturne forme koje su konfigurirane od višestrukih mreža hibridnih identiteta, elastičnih hijerarhija i mnogostrukih simboličkih i materijalnih razmjena. Lišena dijalektičkog naboja, globalna postmoderna scena izmiruje toplo i hladno, veliko i malo, spektakle nasilja i unutrašnji mir, pornografiju i mistiku, čime svijet tone u potpunu ravnodušnost, besmisao i nihilizam. Svijet i povijest ostvaruju svoju veliku sintezu.
Na koji način Izetbegović misli o islamu? Očito je da pod islamom misli na samu ideju ravnoteže, sklada, sredine; i, u kojem god povijesnom ili civilizacijskom domenu da je ta ideja realizirana riječ je o islamu. U poglavlju “Treći put” izvan islama Izetbegović tvrdi kako je anglosaksonski svijet ostvario svoje islamsko doba. “Engleska je jedan poseban odsjek evropske historije koji se mora posmatrati odvojeno. Bez Engleske Evropa ima samo dva doba: doba crkve i doba države. Srednje, islamsko doba u historiji Evrope postoji samo kao doba Engleske”. To Izetbegović potkrepljuje podatkom da u Spenglerovom sistemu izotermi, pojava angloameričkog duha u historiji Zapada odgovara pojavi islama u historiji Zapada. U anglosaksonskom svijetu ostvareno je jedinstvo crkve i države, što je islamski element ovog svijeta.
Drugim riječima, islam nije ekskluzivitet muslimana. Svako muslimansko udaljavanje od ideala ravnoteže bilo je i udaljavanje od islama. Judaizam i kršćanstvo su dvije ideje, dvije metafore između kojih povijesni islam vječito oscilira. Tesavuf je, npr., islam koji se približio kršćanstvu. (Pri čemu Izetbegović o kršćanstvu govori krajnje afirmativno: “Objavljivanje kristalno jasnih i radikalnih stavova Evanđelja označilo je prijelomni trenutak u historiji. S njima je čovječanstvo prvi put došlo do pune svijesti o vrijednosti čovjeka i time ostvarilo ne prvenstveno historijski, nego ‘kvalitativni’ progres. Pojava Isusa Krista označava stoga kamen međaš svjetske historije, a vizije i nade koje je on objavio ugradile su se u sva kasnija ljudska nastojanja.”)
Za razliku od drugih muslimanskih mislilaca iz 20. stoljeća, Izetbegović ne brani islam, već samu religiju, u ugroženosti islama vidio je ugroženost religije kao takve, čime on, opet, želi zajamčiti univerzalnost samog islama.
Iako se radi o važnom djelu velike misaone odvažnosti, djelu koje sadrži briljantne dionice krajnje autentičnih refleksija, pa čak određeni broj zanimljivih anticipacija, mi nismo savremenici s knjigom Između Istoka i Zapada. Iz više razloga.
Prvo, svijet se radikalno izmijenio, i pojmovi koje Izetbegović promišlja danas se posmatraju u bitno drugačijim kontekstima. Drugo, neka pitanja koja tretira Islam između Istoka i Zapada nisu više aktuelna. Treće, svijet više nije moguće metodološki svesti ni na kakvu pojedinačnu sintezu. Umjesto ontoloških bifurkacija kakve nalazimo u Izetbegovićevoj metodologiji, danas je svijet moguće razumijevati jedino preko složenih sistema i mreža dominantnih makrotrendova koji određuju našu sadašnjost. Danas se o islamu može govoriti smisleno i odgovorno jedino preko tih makrotrendova, kakvi su, npr., migracije, terorizam, nezaposlenost, budućnost, globalizacija, dug, info-neuro-nano-bio tehnologije, društvene mreže, manjine itd. Ovih tema nema u Islamu između Istoka i Zapada. Oswald Spengler, autor pod čijim je utjecajem Izetbegović nesumnjivo bio, u Propasti Zapada je napisao: “Svaka filozofija je izraz svog i samo svog vremena. Nema dva vijeka koji bi imali istu filozofsku namjeru… Neprolaznost postalih misli je iluzija. Bitno je: kakav čovjek njime dobija lik. Ukoliko veći čovjek, utoliko istinitija filozofija.”
