600 godina Blagaja: Rodno mjesto Hercegovine i posljednje bosanske kraljice Katarine

Foto: Arhiv / Stari grad Blagaj

Stari grad Blagaj, nesumnjivo, najznačajnije političko središte kroz cijelu srednjovjekovnu povijest Huma tj. Hercegovine, ove godine obilježava 600. godišnjicu svojeg prvog spomena. 

Piše: Faruk Vele

Blagaj je inače bio glavni grad Humske zemlje ili Huma, oblasti koja se od polovine 15. stoljeća naziva Hercegovinom. Sagrađen je u 14. stoljeću na vrletima i hridinama visoko iznad izvora Bune, gdje su se ruševine i danas vide, bilježili su čuveni bh. historičari Hamdija Kreševljković i Hamdija Kapidžić.

Glavni grad kneževine

Kako u svojim djelima navodi najveći istraživač baštine Bošnjaka Hercegovine, sakupljač historijske i rukopisne građe, arhivist, historičar i poliglota, rahmetli Hivzija Hasanedić (1915.-2003.), Blagaj je igrao važnu ulogu u 14. i 15. stoljeću i bio u to doba “ne samo glavni grad kneževine nego i cijele nutarnje zemlje”. 

U njemu je, dodaje Hasandedić, bila rezidencija humske gospode Sandalja Hranića i sinovca mu i nasljednika Stjepana Vukčića Kosače. Tamo se, prema historijskim izvorima, rodila Katarina Kosača Kotromanić, posljednja bosanska kraljica. 

Za borbi koje su 1452. vođene između hercega Stjepana i njegovih sinova, Blagaj je zauzeo Vladislav Hercegović. 

Pošto je humski velikaš Stjepan Vukčić uzeo titulu hercega, HUM je nazvan Hercegova zemlja (sredina 15. stoljeća) od čega je nastao naziv Hercegovina, bilježi Hasandedić. O tome ćemo govoriti nešto detaljnije.

“Grad je u narodu poznat pod imenom „Stjepan-Grad” ili “Šćepan-Grad”, a taj naziv je dobio po hercegu Stjepanu koji je njime najduže vladao”, dodaje ovaj autor.

Važne odluke

Prema riječima historičara, mr. Alena Zečevića, unutar tvrđave Herceg Stjepana Kosače donosile su se sve važnije odluke o političkom, ekonomskom i društvenom životu Hercegovine. 

“Blagaj se prvi put spominje novembra 1423. godine u ugovoru koji je zaključen “u našem gradu Blagaju”, kako se navodi u dokumentu, između vojvode Sandalja Hranića i predstavnika Mletačke Republike. Ovim aktom regulirani su mirovni uslovi između dvije strane i razmatrano pitanje statusa grada Kotora”, objašnjava Zečević. 

U 15. stoljeću ime Blagaj nalazimo u tri povelje napuljsko-aragonskog kralja, Alfonsa V, što nam, dodaje Zečević, govori o značaju ovog grada u južnoevropskom političkom kontekstu. 

“Urbanizacijom Mostara od prvih decenija 16. stoljeća Blagaj postepeno gubi primat u političkom životu Hercegovine, ali ostaje njen najveći duhovni centar”, kazao je Zečević za portal Radiosarajevo.ba.

Inače, narodna predanja sačuvala su nekoliko legendi o ovom gradu. 

Kako navodi naš ugledni historičar, profesor emeritus, Enver Imamović, najraniji srednjovjekovni izvori Hercegovinu nazivaju Hum ili Zahumlje, kojem su na čelu domaći knezovi (dux Chulmorum). U razdoblju od 10. do 15. stoljeća taj toponim se prostorno sve više širio pa su sredinom 15. stoljeća “uspostavljene granice koje i danas označavaju hercegovački prostor”. 

Naziv Hum i Zahumnje za Hercegovinu je bio u upotrebi sve do sredine 15. stoljeća, kada ga zamjenjuje onovremeni naziv Hercegovina. 

Hercegova zemlja

I Imamović u ovom kontekstu pominje Kosaču.

“Taj naziv je, pak, nastao iz titule najmoćnijeg ondašnjeg humskog velmože, Stjepana Vukčića Kosače, velikog vojvode. On je 1448.  uzeo titulu hercega, koja je inače stranog porijekla, smatrajući da je većeg ranga od vojvodstva, koje je do tada imao. S obzirom na to da je u to vrijeme najveći dio Huma njemu pripadao, on se sada počinje nazivati Hercegova zemlja, iz čega je nastao naziv Hercegovina”, objašnjava Imamović, koji blagajskoj tvrđavi pripisuje izniman značaj.

Taj naziv se prvi put javlja u jednom pismu Isa-bega Ishakovića, osnivača Sarajeva, upućenog Dubrovčanima 1. februar 1454. godine. Nakon određenog vremena on je potpuno istinuo stari naziv Hum ili Zahumje. Inače, izvjesni da je već u rimsko doba područje današnje Hercegovine činilo, zajedno sa Bosnom, jednu upravno-administrativnu jedinicu.

Tuga Kraljice Katarine

Katarina Kosača se godine 1446. udala se za bosanskoga kralja Stjepana Tomaša, kojem je rodila sina Sigismunda (kasnije Ishak-bega) i Katarine, mlađe djece Stjepana Tomaša. Prodor Turaka zatekao je kraljicu Katarinu u Kozogradu iznad Fojnice, dok su joj se djeca nalazila u Zvečaju na Vrbasu.

Iako su Turci zauzeli grad, kraljica Katarina se uspjela izvući, te je preko planina stigla u Konjic, a onda rodnom dolinom Neretve do Stona. Otud lađom u Dubrovnik. Kako nije dobro primljena, 1464., napušta Dubrovnik i preko mora odlazi u Italiju. Nastanila se u Rimu gdje je ostala do smrti. Živjela je u iznajmljenoj palači na Trgu sv. Marka, okružena sa brojnom svitom iz Bosne. Umrla je tužna za Bosnom i zbog sudbine djece koji su odvedeni na Osmanski dvor, gdje su tretirani kao kraljevići. Turci su osvojili Blagaj 1466. godine.

Radiosarajevo.ba