Na Svjetski dan teatra, 27. marta, u Narodnom pozorištu Sarajevo bit će upriličeno Veče povodom 55 godina umjetničkog rada glumca Josipa Pejakovića.
Bard bosanskohercegovačkog glumišta Josip Pejaković izaći će sa zanimljivim programom pred publiku na matičnoj sceni na kojoj je ostvario neke od najvećih uloga u bh. teatru.
Tim povodom, razgovarali smo s Josipom Pejakovićem o njegovoj bogatoj karijeri, stanju u kulturi, ali i stanju u bosanskohercegovačkom društvu općenito.
Radiosarajevo.ba: U ponedjeljak obilježavate 55 godina rada u pozorištu, kako gledate na svoje početke, šta je obilježilo Vašu karijeru?
Pejaković: Na neki način sam se dekontaminirao u ovo vrijeme bolesti jer sam se vratio svojoj mladenačkoj strasti, a to je pisanje. Jednostavno, ranije nisam imao vremena za to, bavio sam se teatrom. Bio sam više reproduktivac, nego kreativac, a i ta reproduktivnost je nastala od moje kreativnosti. Svi ti tekstovi koje sam izvodio su napisani mojom rukom, i On meni nema Bosne i Oj, živote i svih tih 12 priča su obilježile moju karijeru individualno. U kolektivu sam nakupio dosta velikih uloga, značajnih za teatar. Ipak, taj teatar postoji stotinu godina, a ja sam u tih 100 godina proveo 55. Ne vjerujem da će se neko moći pohvaliti sa tim intenzitetom. Ne radi se o tome da sam fizički prisutan u životu, ali podariti toliko radosti teatru i sebi, donijeti toliko nagrada i priznanja iz tog velikog, čarobnog prostora, koji se zvao Jugoslavija i svesti ga pod jedan imenitelj Narodnog pozorišta, velika je stvar. Kako reče, Derviš Sušić: “Bosanac mora biti daleko najbolji da bi mu priznali prosječnost“, tu bitku sam vodio cijelu karijeru – da dokažem da sam u jednom najbolji. Bilo je boljih od mene u nečem drugom, ali u monodrami sam na neki način obilježio epohu, po mišljenju gotovo svih kritičara, pa i kolega.
Radiosarajevo.ba: Sami kažete da je bilo zlonamjernih komentara, kakvi su oni bili?
Pejaković: O zlonamjernima ne želim da govorim, ali dobronamjerne kolege smatraju da je ljestvica koju sam postavio ta koju više niko nikada nije preskočio. To je ono što me ispunjava, ono što će me ispuniti i to veče, dati mi snagu koju više nemam. Ne mogu više skakati po sceni dva sata, ali imam snagu da uradim nešto što će publiku ponovo opčiniti, kao stotinjak puta do sada.
Radiosarajevo.ba: Većina ljudi u zemlji, ali i regionu pamti Vas po govoru ispred Skupštine BiH 1992. godine kada ste pozivali građane na mirne proteste protiv rata. Kako sada gledate na to i mislite li da bi protesti danas nešto mogli promijeniti?
Pejaković: To je odgovor od milion dolara. Mi smo samo pigment u boji, jednoj crnoj, kojoj se više ne može dodati nikakva druga boja. Globalizacija, obezvrijeđivanje vrijednosti u svakom pogledu napravili su svoje. Kritična masa koja je u mogućnosti izvršiti promjenu, ona više na ovim prostorima ne postoji – mi smo željeli biti nikakvi, mali, beznačajni i uspjeli smo u tome.
Odgovorno tvrdim da smo 1992. godine bili bliže Evropi pet hiljada puta nego danas. Onda je Evropa bila Evropa, a sada je i ona nikakva. U Evropu su ušle zemlje koji ni sada, ovakvoj Bosni nisu ni do članaka, npr. Češka, Mađarska, Bugarska… to su zemlje koje su zgažene staljinističkom čizmom, njima je za regeneraciju potrebna cijela epoha da dođu sebi. Oni su izabrali put koji je potpuno pogrešan, a mi ih slijedimo – nacionalizam, vjerski fanatizam, isključivost, nepodnošljivost, sve su to postulati koji su protiv Bosne.
Radiosarajevo.ba: Kako bi nam iz svoje perspektive objasnili trenutno stanje u Bosni i Hercegovini?
Pejaković: Bosnu nije zgazio ni jedan sistem… Njenu multikulturalnost, multietničnost, toleranciju nije uspio niko zgaziti do ovih koji su došli 1992. godine. Oni su izašli kao poraženi iz Drugog svjetskog rata, a sada ubjeđuju mlade ljude da su oni antifašisti, a da su komunisti teroristi i fašisti. Zato ovdje salameta nema, dokle god je to stanje i dokle god se veličaju ljudske isključivosti.
Radiosarajevo.ba: Mislite li da mladi ljudi mogu donijeti promjene?
Pejaković: Odavno sam prestao vjerovati u mlade ljude, oni su odnjegovani u nekom drugom sistemu i nemaju pojma o čemu govorim. Oni ne znaju šta je doći pred 15 hiljada ljudi, govoriti dramu i izazvati suze. Sada je aktuelno pričati viceve o Sulji i Muji, to je sad neki novi talas. Forsira se zafrkancija koje ne bi trebalo biti, priča Bosne i Hercegovine je ozbiljna, tu nema zafrkancije. Treba pružiti poniženom čovjeku šansu da on kaže šta ga muči, to je umjetnost. Kroz pričanje viceva i zafrkanciju stvara se klima potpuno pogrešnih odnosa koji nemaju nikakvog smisla.
Najnakaradnije stvari su nam priredili ovi koji nas predstavljaju kroz to da nam je Lud, zbunjen normalan vrhunac. Nemam ništa protiv toga, ali me to ne zanima jer region kroz to posmatra Bosnu kao zafrkanciju. Bosna je Sjećaš li se Doli Bel, Ovo malo duše, Savršeni krug, Gluvi barut, a ne priče koje se provlače 5 godina, a stanu u 5 minuta. Takve priče služe da bi se zabavljali oni koji se naslađuju time da su Bosanci obavezno glupi ljudi. Nisu to Bosanci.
Radiosarajevo.ba: Kakvo je po Vašem mišljenju trenutno stanje u bosanskohercegovačkoj kulturi?
Pejaković: Kada govorim o kulturi, govorim isključivo samo o pozorištu. Vjerovao sam i vjerujem da se dolaskom Dine Mustafića na čelo ove kuće bilježe neke nove stranice promjena koje su u toku, ali da bi čovjek napravio promjenu mora imati materijal za promjenu. Ovo pozorište je u rat ušlo sa gotovo 400 zaposlenih, da bi poslije rata imalo nešto više od stotinu zaposlenih. Trenutno nema kadrova. Nemamo obućara, krojača, garderobera, šminkera… Nemamo sve ono što je bitno u pozorištu. U konačnici nemamo generacijskih glumaca. U drami je jedna generacija, ona treba tek da ostari i da dođu mladi ljudi, to su procesi od 10-15 godina da bi došli na neko stanje od 1992. godine, kada smo u ansamblu imali možda najbolji muški ansambl u tadašnjoj Jugoslaviji. O baletu, o operi ne trebam ni govoriti jer ona je uvijek bila pod strašnom žrtvom. Narodno pozorište je gradsko pozorište, nije državno bez obzira što ima operu i balet, a to je za one koji negiraju državu nebitno.
Radiosarajevo.ba: Koliko vladajuće strukture doprinose ovakvom stanju u kulturi?
Pejaković: Državni neinteres je ogroman problem. Ženi koja je osam godina obnašala funkciju federalne ministrice kulture, važnija je manifestacija bacanje kamena s ramena, nego bilo koji pozorišni događaj, a takav profil će najvjerovatnije biti na toj funkciji i narednih godina. Volio bih da nisam u pravu, ali bojim se da su danas na sceni oni koji smatraju da je bavljenje ovom vrstom umjetnosti šejtanski posao. Ovo što je Paolo Magelli napravio veliku predstavu i što je bilo još nekih događaja koji su bljesnuli, to je više zasluga Dine Mustafića i njegove intencije da pomalo izvuče teatar iz hermetičnosti, ali ostaju problemi.
Radiosarajevo.ba: Da li su ti problemi oduvijek postojali ili su pojava koju uviđate posljednje tri decenije?
Pejaković: Ponekad mislim da su ti problemi postojali i u bivšem sistemu, možda sam bio slijep jer sam se 55 godina bavio ozbiljnim stvarima – umjetnošću.
Radiosarajevo.ba
