Potrefiše se u dva dana dva datuma koja me inspirisaše za ovu pričicu, sjećanje koje me i rasplakalo i nasmijalo, a bilo je to davno prije 45 godina.
Tek udata, imala sam bebicu, mog sina i dođe nam na hair Ramazan. Kako sam bila na porodiljskom odsustvu odlučim da cijeli mjesec budem u Počitelju kod mog svekra i njegove sestre Fatke i brata Husage. E Husaga je zapravo tema ove priče. Rođen u poznoj dobi svoje majke za jednu porodilju, rodi se s Daunovim sindromom. U kući punoj odraslih postao je mažena i pažena živa lutka, voljen i razmažen od svih ukućana, a i cijelog Počitelja. Sve u kući je bilo podređeno njegovim sitnim hirovima, pa tako i mene pripremi muž da ću kao jedna nova članica porodice morati proći prvo kroz Husagine filtere A on je nevjeste ocjenjivao sa dvije ocjene Made (Mlada) i Ton (Konj). Ništa taj njegov prvi utisak ne bi promijenio makar kakvim ulagivanjem. I posavjetova me muž da za prvi susret obavezno pripremim pivu sarajku koju je Husaga volio, ali ne da mu je dam izravno, nego onako, kao slučajno. I sjednem ja kraj Husage, a pivu nagurala u džep trenerke samo malo viri. Ništa ne govorim, a on gleda, pa polako pipka i izvuče pivu, pita svojim specifičnim jezikom koji smo nekako vrlo brzo svi svladavali. “A, cije piva?” “Tvoja ako hoćeš” odgovorim. “De, de otoji.” Otvorim pivu i dam mu je, ostatak dana gustira je. Kad jednom dobaci mi duhankesu i kaže “Made, de mota!” da mu smotam cigar od žutog hercegovačkog duhana, radnja koju su za njega smjeli raditi samo omiljeni članovi obitelji. Kako on to reči svi počeše pljeskati Made, Made, postala si Made. Kako tad, do kraja njegovog života bili smo dobri jarani.
A jednom me nasekirao i prepao da to nikada nisam zboravila. Ramazan je počeo, babo i Fatka išli u džamiju na Teraviju, a ja bih ostajala kući čuvati svoju bebu i Husagu. Kako i sam nije bio sposobniji od djeteta, mi smo ga kupali i presvlačili. I tako ja ga okupam, navučem mu gaće, dok sam se okrenula da nađem trenerku i obučem mu je, nestade ga. Tražim ga po kući, dozivam na avliji, nigdje ga. Panika me prekri, noć počiteljska, slabo vanjsko osvjetljenje, ne znam gdje ga tražiti, iznad kuće gusta, mračna šuma. Strah me uhvati za srce. Istrčim na parking, nigdje nikoga, vrijeme molitve, svi su Počiteljci u džamiji. Kad srećom naiđe jedan rođak, sva usplahirena jedva mu objasnim da mi je Husaga pobjegao iz kuće, u gaćama. Kaže on “ne sekiraj se nevista, znam je gdje je”. Idemo uza stranu prema džamiji, meni lice mokro od suza, bebu sam ostavila samu u kući, strah me. U džamiji se duga teravi molitva završava i čujemo efendiju kako izgovara Amin, svi ponavljaju za njim Amin, samo jedan poznati glas kaže Miiinaaa. Husaga Allah mu se smilovao. U gaćama, bos, oj jadna ti sam. U to izlaze ljudi smiju se, žene iza smiju se, eto i Fatke vodi Husagu za ruku, suze je oblile od smijeha. “Šta je moja nevista pobjegao?” “Kad sam ga okupala, moja tetka, dobro sam mu uspjela gaće obući”. Husaga bos, smije se, a ja mu prijetim da će degeneka iftariti. Kod kuće se nastavlja smijeh i traumu izliečih, ali evo ostade sjećanje na taj događaj i na moje drage rahmetlije, na Ramazan i radosti svetog mjeseca i molitve.
Mirjana Kapetanović
