Jadno je i sramotno da se ne puši bar nekoliko dimnjaka na kućama u jedinom selu u Bosni i Hercegovini koje je iznad 1.300 metara nadmorske visine, Lukomiru, koji je postao poznat u svijetu zbog svoje izuzetnosti koju mu je podarila priroda, kaže Ejub Fako, predsjednik Kluba ekstremnih sportova “Bjelašnica”, jedini koji je ove zime, prije nekoliko dana, zakoračio u zaključani Lukomir i na fotografijama zabilježio sablasnu snježnu pustoš na liticama kanjona Rakitnice.
Dodaje kako je bez komentara zato što fotografije koje je ustupio sve govore.
Stoljećima je selo živjelo svih 12 mjeseci u godini; života je bilo i s višemetarskim snježnim nanosima u Lukomiru, kao i drugim planinskim selima. A onda su stanovnici Lukomira ove, šeste zime zaredom, u novembru, s prvim snjegovima, počeli selidbu i iz svojih kuća, smještenih na 1.495 metara nadmorske visine, sišli sa stadima ovaca i kravama u Tarčin, Hadžiće, Vlakovo i druga naselja u okolini Sarajeva, gdje provode zimu.
“U aprilu se vraćamo u selo, otključavamo kuće, čistimo okućnice, vrtove i njive za sjetvu. Najkasnije do 1. maja svi stanovnici vratit će se u selo i tada ćemo platiti traktoristu za oranje njiva”, kaže Mujo Masleša, kod koga se ljubitelji prirode, planinari, turisti, u njegovoj ljetnoj bašti mogu osvježiti aromatičnim biljnim i voćnim napicima i pojesti ukusno jelo iz kuhinje njegove supruge Mine.
Štale bile veličine kao i kuće
Proljeće i povratak u selo posebno su značajni za one mještane koji imaju ovce i krave i koji se zbog ispaše stada i sjetvenih radova žele što prije vratiti u Lukomir.
Supružnici Mujo i Mina, oboje rođeni u Lukomiru, prošle su godine sagradili novu kuću od kamena u autentičnom lukomirskom stilu. U ekodomaćinstvu, kako namjeravaju, pored jela i pića, gostima će ponuditi prenoćište i odmor u planinskom ambijentu.
Da bi to realizirali, potrebni su im finansijski poticaji i određene olakšice koje seoskom i ekoturizmu u svim zemljama daju lokalne zajednice, resorna ministarstva i turističke organizacije kroz projekte razvoja turizma i poduzetništva.
“Jedino na taj način možemo turistički razvijati i sačuvati Lukomir. Ako bude pomoći opštine i drugih struktura vlasti”, kaže Masleša.
Zakovani prozori i vrata
Ne treba mnogo novca ni da se tokom zime održava putna komunikacija do Lukomira iz Umoljana. Tada mještani ne bi morali zimovati izvan svojih kuća i seliti dvaput godišnje. Moderna vremena, ali i ograničene finansijske mogućnosti uveliko su potisnuli praksu opskrbe zalihama namirnica za više mjeseci. Stoga se sada, kad su putevi neprohodni i kraće vrijeme, u planinskim selima javljaju problemi kako dostaviti neku od osnovnih potrepština.
Nekad je bila praksa da su u najbližoj prodavnici ljudi kupovali namirnice “na teku”, odnosno na poček, pa kad prime penziju ili plaću, vrate dug. Ta opskrba domaćinstva – nekad se to zvalo domaćinluk – značila je nabavku namirnica za pet-šest mjeseci tokom zime.
Danas nije tako. Skromnih finansijskih mogućnosti i niskih primanja, stanovnici sela koja zimi bivaju “odsječena od asfalta” ne mogu kupiti potrebne zalihe namirnice i lijekova za višemjesečnu zimu.
Nova vremena potisnula su ranije obrasce života na selu. Tako se i put do Lukomira decenijama pročišćavao tokom zime, pa su stanovnici ostajali u svojim kućama.
“Daskama zakovani prozori, zabravljena vrata, pustoš, mrtva tišina vladaju Lukomirom. Je li to budućnost sela, ekologije, turizma u BiH?”, pita se Fako.
A preduvjeta za poljoprivrednu proizvodnju ima. Potvrđuje to i podatak da je ljeti u torovima u 15 domaćinstava u Lukomiru blizu 3.000 ovaca, u štalama je desetak krava. Pojedini domaćini imaju nekoliko stotina ovaca.
Stare štale svjedoče o značajnoj stočarskoj tradiciji. Bile su vrlo prostrane i po dimenzijama kao i kuće.
“Ja sam na temeljima štale koju sam naslijedio od roditelja, a koja je osam sa šest metara, sagradio novu kuću, u kojoj su na spratu četiri sobe sa 12 kreveta za turiste”, kaže Masleša.
Simboli prirode i opstojnosti Bosne
Posljednjih godina, od maja do novembra, u Lukomiru je sve više posjetilaca. Dolaze planinari, turisti, sve je više stranaca. Za arapske turiste, ali i one koji dolaze sa Zapada, autentično bosansko selo sa 22 kuće zidane od kamena i strmim krovovima od šindre ili lima predstavlja otkrovenje.
Na tom mjestu pokazuje se snaga i ljepota prirode, njena moć i energija. Lukomir je na litici kanjona Rakitnice, između dva vrha, Lovnica (1.856 m) i Obalj (1.896 m). Luka mira, kako se vjeruje da su ga nazvali njegovi prvi stanovnici, danas je jedino naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini na nadmorskoj visini iznad 1.300 metara. Hoće li o(p)stati u vremenima koja nisu naklonjena kamenim spavačima i poštovanju prirode?
Simboli drugog i drugačijeg odolijevaju zubu vremena uprkos ljudskoj nebrizi. Tako će i ovog proljeća jedna kuća, stara više od 100 godina, ostati neotključana. Njena vlasnica, Nura Čomor, umrla je u martu prošle godine u 84. godini. Bila je najstarija stanovnica Lukomira. Bila je “zaštitni znak”, posljednja nana koja je planinare, turiste i znatiželjnike koji su dolazili vidjeti jedino autentično bosansko selo, u kojem kao da je vrijeme stalo u kamenim kućama pokrivenim šindrom, dočekivala u tradicionalnoj nošnji sa dukatom, koji je ukrašavao njeno dobrano izborano čelo.
“Nana Nura bila je simbol Lukomira i svih bosanskih planina, gdje su žene stoljećima stoički podnosile sve životne nedaće, ali i živjele u skladu s planinom, naučene da poštuju i ljude i prirodu, da dobrodošlicom dočekaju putnika namjernika, da vremenske nepogode i ćudljivost prirode prihvataju kao bogomdane. Bila je simbol bosanske majke i opstojnosti Bosne”, kaže Fako, zaljubljenik u planine i čovjek koji nesebično pomaže stare i iznemogle povratnike i stanovnike zabačenih sela, do kojih je zimi teško doći.
S prijateljima iz Kluba ekstremnih sportova “Bjelašnica” Fako stiže do odsječenih sela kad se ne može stići drugačije izuzev motornim sankama ili na skijama. Imaju pet motornih sanki, terenska vozila i turboskije, koje koriste kad treba stići do sela do kojih su putevi neprohodni.
Tako je bilo i prošlog marta, kad je zbog dženaze nani Nuri trebalo probiti snijegom blokirani put do Lukomira. Ljudi, znani i neznani, htjeli su doći na njen posljednji ispraćaj u Lukomiru.
Došli su na dženazu i planinari koji su s nanom Nurom rado ćaskali kad bi pohodili Lukomir i planinski vrh Obalj. Znali su da je ostala u Lukomiru kako bi bila pored mezarja svoje šestero djece i muža. Nije htjela nikud otići iz Lukomira uprkos tome što je živjela sama i nosila se sa godinama. Plela je čarape i sijala baštu. Tokom zime boravila je u Sarajevu, kod brata, koji je nedavno postavio spomen-ploču na njenoj kući, kao podsjetnik na vremena koja dolaze i prolaze.
Lukomir je udaljen od Sarajeva 50-ak, a od Konjica 35 km. Ovo bjelašničko selo proglašeno je nacionalnim spomenikom sa 96 stambenih i poljoprivrednih objekata, zgradom bivše škole, nekropolom s 18 stećaka na lokalitetu Vlaško groblje i nekropolom sa devet stećaka na lokalitetu Jezerine.
Ljubitelji prirode, motociklisti i biciklisti, turisti u Lukomiru od proljeća do jeseni uživaju u pogledu na kanjon Rakitnice i vidokrugu koji za lijepog vremena seže do “mostarskih vrata” i Prenja, Visočice, Krvavca.
Izvor: Al Jazeera
