Stećci su kamene knjige koje svjedoče o (ne)prilikama i životu naših dalekih predaka. Govore univerzalnim jezikom slike, a manje riječju. Svaki stećak – jedna knjiga
Dan je osvanuo sunčan i bez daška vjetra. Početak je ožujka. Prve šumarice navješćuju tračak proljeća. Krmenci, tratinčice i krika poput šarenih plahtica postupno prekrivaju okrajke i livade. Još ni traga ljubičicama.
Bajami su već davno ocvali. Trn je u zimskom polusnu. Nabrekli cvjetni pupovi još nisu ugledali svjetlo dana. Iz grmlja drače šiknuli mladi listovi kozlaca. Zaštićeni oštrim bodljama ne boje se rasti. Priroda se budi. Život se rađa.
Svečana tišina
Svečana tišina spustila se na polja, livade, šume, okolna brda i humove koji krune Gradačku valu. Sveudilj se širi ljepota koja zadivljuje oko i srce. Kamo god pogledaš, izmaglica poput vela prekrila vidike.
Nije to magla. Nema rose. Nije ni dim, nema vatre. Korizmeno je vrijeme. Korizma, i zato je tama – rekli bi naši stari. A dan je vedar, prozračan, pun tajnovite svjetlosti. Tjelesna ćutila uživaju u ovoj idili, a ona duhovna – još više. Vraćaju me /vraćaju nas/ u djetinjstvo, na izvore i počela, u bajke i javu prvih djetinjih priča. Vrijeme je kada se spominjemo muke, ali čekamo i Uskrs. Ne uklapa li se to u zgodu posjetiti drevna počivališta naših predaka – stećke?
Sjećanja sežu u daleku prošlost djetinjstva kada s roditeljima odlazim na sv. misu u gradačku crkvu Velike Gospe. U crkvi i uokolo dosta je križeva, velikih i malih. A u blizini crkve jedan golemi kameni križ uzdiže se u nebo. Tik do njega četvrtasti je kamen, isto velikih razmjera. Ova dva kamena bloka sigurno su teška više tona. Na kamenu su uklesane gravure, a pri vrhu križa sunčani disk sije zrake na sve strane.
Bio je ovo moj prvi susret s kamenim križem i stećkom koji je ostao duboko urezan u mome sjećanju. Mnogo godina poslije doznao sam da se sličan stećak s križem nalazi u blizini crkve svete Ane u Gradcu koja je sagrađena 1619. O tome stećku pričao mi je dr. don Ivica Puljić. Naime, ovaj stećak ostao je nedorađen jer je došlo do pucanja i oštećenja kamenih blokova.
Drugi susret s križem i stećkom bio je još zanimljiviji. S bakom Anom i drugim pastirima išao sam na ispašu s domaćim blagom na području Gornjeg polja u Gradcu. Pastiri su se odmarali na Podkaporovini gdje se nalazi nekropola stećaka. Sjedili bismo u sjeni velikog hrasta kraj jednoga stećka koji je na sebi imao isklesan križ čiji su krakovi bili u obliku cvjetnih latica. Sjećam se kako je baka pripovijedala da su jednom, za austrougarske vladavine, u Gradac došli inženjeri. Oni su pozvali moga djeda Lazara da ponese kramp i pođe s njima. Kada su dospjeli na spomenuti lokalitet, razvili su zemljopisne karte, vršili neka mjerenja i rekli Lazaru da kopa.
On je kopao dok se nije umorio i stao. Rekli su mu da kopa dalje dok kramp nije udario o kamen i ukazao se kameni križ u obliku latica na stećku. I dandanas vidi se taj stećak. Moj treći susret s križem i stećkom je najčudesniji. Na sjeveroistočnoj strani gradačkoga polja nalazi se jama Gradnica. To je jedna prirodna estavela koja je stanište mnogih jata divljih golubova. Okolo su mnogobrojne kamene ploče.
Dvije slične ploče nalaze se na vrhu brda iznad Gradnice. Pripovijedalo se kako su te ploče noću donosile vile u pregačama s vrha planine Žabe. Leteći, jednom su se umorile i ostavile dvije ploče na spomenutom mjestu. Budući da sam vrlo često u djetinjstvu išao iz Gradca u Dubravicu, odmarao sam se na tim pločama u hladovini velike razgranate murve. Jednom prigodom sjedeći na tim pločama zamijetio sam čudesne uklesane likove i križ koji nisu bili dobro vidljivi. Bila su to moja tri prva znakovita susreta sa stećcima i križevima na njima.
Stećci su kamene knjige koje svjedoče o (ne)prilikama i životu naših dalekih predaka. Govore univerzalnim jezikom slike, a manje riječju. Svaki stećak – jedna knjiga. Nekropole su biblioteke. Kameni fundus, bogatstvo, u njedrima prirode. Pod vedrim nebom Vrhbosne i Huma. Stećci, bilizi, kami, mramori, kuće, s ove i s one strane jave, život slave.
Nisu to mrtva slova i slike. Stećak križ! Stećak znamen. Usnuli humski romar. Čempres na straži. Vječnost. Amen. Stećaka je u Bosni i Hercegovini 59.593. U Hrvatskoj 4497. U BiH 22 nekropole stećaka upisane su na Listu svjetske zaštićene baštine UNESCO-a.
A što je sa stećcima u Neumu? Brza informacija je nadomak ruke. Otvorimo monografiju: ‘’Stećci Huma i Neuma’’ Dragana Ressnera i dr. don Ivice Puljića i sve će biti jasno. Želi li se zaći dublje u povijest i piti s nepresušnih vrela znanja, tu je niz ‘’Humski zbornici’’ koji je pokrenuo i uredio sa suradnicima profesor, povjesničar dr. don Ivica Puljić. Tu je i časopis ‘’Hercegovina’’ u kojem surađuje spomenuti autor, kao i ‘’Crkva na kamenu’’ čiji je svojedobno bio glavni urednik. Može se ustvrditi da je don Ivica najbolji poznavatelj ovdašnje povijesti, a i povijesti Trebinjsko-mrkanske biskupije, pogotovo njezine crkvene povijesti. Trebinjsko-mrkanska biskupija najstarija je živa biskupija u Hrvata.
Već u ranom djetinjstvu ušao sam u povijest stećaka obilježenu zemaljskim i nebeskim znakom, križem. Stećci se pojavljuju od dvanaestog do šesnaestog stoljeća. Na stećcima uz križ nalazimo razne gravure (duboreze): sunčev disk, zvijezde, polumjesec, ljiljane, lozice, prstenje, nebeska kola, prizore lova, alate te muškarce i žene. Stećci se dijele na položene: sanduci, sanduci s postoljem, ploče, sljemenjaci, sljemenjaci s postoljem – i uspravne: četverostrani stupovi, stele/uspravne ploče/ i križevi.
Natpisi na stećcima pisani su bosančicom (arvatica, hrvatkica, bosanica, hrvatska ćirilica i harvatsko pismo). Za stećke se u narodu često čuje izraz: grčko greblje. Na ovim širim područjima najstariji antički narodi bili su Grci i zato taj narodni naziv. U moru stećaka na našem području spomenimo samo neke nekropole. U srednjem vijeku Neum je pripadao župi Yabsko (Žaba). Vranjevo Selo sjedište je vlastele Nikolića u četrnaestom stoljeću. Oni su potomci humskog kneza Andrije koji je živio u trinaestom stoljeću. Knez Andrija pokopan je u crkvi sv. Marije u Stonu. U Vranjevu Selu su pokopani knez Vladislav, njegova majka Katarina, žena župana Nikole, a sestra bana Stjepana II. Kotromanića, i knez Petar Nikolić, sin kneza Vladimira.
Od Nikolića potječu današnji Matići i Nonkovići. Nekropola u Vranjevu Selu danas ima 66 stećaka, iako ih je prije bilo mnogo više. U Brštanici gdje žive Jurkovići na lokalitetu Groblje nalazi se nekropola stećaka, ukupno 74 stećka. U Glumini na području Međugorja nalazi se nekropola na kojoj su 62 stećka. U Gornjem Hrasnu je nekropola Podgradinje, na kojoj je 58 stećaka. Nekropola Toplice (Lokve) južno je od zaseoka Vinjine kod katoličkog groblja i broji 84 stećka. Nekropola Crkvine u Hutovu ima 101 stećak.
Tu su i Krasovice ili Drijenjak, gdje je pet stećaka. Bolje očuvani stećci premješteni su u blizinu katoličke crkve u Hutovu. U Podkaporovini u Gradcu nalazi se nekropola, kao i u Podhumcu kod Dobrova, u čijoj se blizini nalaze ostaci katoličke crkve. Lokalitet je poznat pod nazivom – Crkvina. Ovo je najljepša nekropola stećaka na području neumske općine i nedovoljno je ispitana. Tu nalazimo najrazličitije oblike stećaka na kojima su duborezi i jedva vidljivi zapisi. Stećke nalazimo i u Moševićima na području gdje je nekada bila crkva sv. Petra i Barbare. Spomenimo i Radetiće te mjesto Lišća gdje je smješteno 48 stećaka.
”Kovač” i dijaci
Stećke su klesali ‘’kovači’,’ a natpise na njima radili dijaci. Bili su virtuozi svoga zanata i umjetnici. Njihova zarada kretala se, prema današnjim mjerilima, u visini jedne mjesečne plaće po stećku.
Dijak je od alata imao bat i dubač, a morao je dobro poznavati bosanicu. Da bismo danas odgonetnuli davna bajkovita pismena, prijeđimo lagano komadom ugarka preko površine teksta na kamenu, budimo strpljivi, i kada zrake sunca, onoga istog koje je prije više stoljeća grijalo dijaka, padaju na stećak pod najpovoljnijim kutom, očitajmo poruku.
Onu poruku koju ovi spomenici kršćanskog identiteta svjedoče. Nisam o tome čitao, gledao sam te postupke uživo.
