Na današnji dan, 6. marta 1906. godine u Mostaru rođen je Alija Nametak, bošnjački i bosanskohercegovački pripovjedač, dramatičar i folklorista. Osnovnu školu i klasičnu gimnaziju završio je u rodnom gradu, a studij maternjeg te ruskog i francuskog jezika i južnoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1930. godine radio je kao srednjoškolski profesor u Sarajevu, a tokom Drugog svjetskog rata kratko je (dva mjeseca) bio intendant Narodnog pozorišta u Sarajevu. Nakon rata, 1945. godine, zbog učešća u književnom i kulturnom životu tokom vremena NDH, bio je osuđen na 15 godina zatvora. Poslije izlaska iz zatvora radio je kao saradnik u Institutu za proučavanje folklora te kao bibliotekar Muzičke akademije u Sarajevu.
Književno se počeo okušavati još u ranoj mladosti, zapisavši od majke nekoliko narodnih pjesama, što je najavilo njegovo zamašno i dugotrajno folkorističko djelovanje. Umjetničku prozu počeo je pisati još kao student, a prve priče objavio je u zagrebačkim književnim časopisima 1928. godine, najavljujući plodno pripovjedačko djelo. U razdoblju do završetka Drugog svjetskog rata, Nametak je – uporedo s vlastitim književnim i folkorističkim radom – petnaestak godina uređivao časopis Novi Behar (1929–1945), kao i kalendar društva “Narodna uzdanica” (1933–1945), jedne od preteča današnje Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, a bio je i urednik Glasnika IVZ-a (1936–1954).
Nametak je jedini folkorist s južnoslavenskih prostora koji je u više navrata bilježio te kasnije i proučavao i objavljivao usmene pjesme i priče Bošnjaka u Turskoj. Uz spisateljsko bavljenje te živo i djelotvorno zanimanje za bošnjačku usmenu književnost, značajno je i Nametkovo jezikoslovno bavljenje.
Pisac, folklorist i jezikoslovac, Nametak je u dugom nizu godina objavio više knjiga, uglavnom s tematikom patrijarhalnog života bošnjačke sredine, osobito propadanja bošnjačkih plemićkih porodica, s često naglašenim folklornim elementima. Uz ostalo, njegovo književno djelo uključuje novelističke zbirke Bajram žrtava (1931), Dobri Bošnjani (1937), Ramazanske priče (1941), Za obraz (1942), Mladić u prirodi (1943), Dan i sunce (1944), Trava zaboravka (1966), pučki igrokaz Omer za naćvama (1942), komediju Abdullah-paša u kasabi (1945) te više zbirki bošnjačke usmene književnosti, a naknadno su mu objavljeni roman Tuturuza i šeh Meco (1987), Sarajevski nekrologij (1994) i Sarajevske uspomene (1997), u kojima je iznio svoja sjećanja na ljude i događaje iz prošlosti. Objavljivao je i priloge u brojnim listovima, časopisima i drugim publikacijama, među kojima su i Gajret, Narodna uzdanica, Novi Behar, Književnik, Savremenik, Vijenac, Obzor, Preporod, Takvim i dr.
Umro je u Sarajevu 8. novembra 1987. godine.
biserje.ba
