Elmir Spahić: „Imagološki aspekti putopisa ,Mostar‘ (1909) Roberta Michela“

Za muslimansko stanovništvo austrougarsko okupiranje Bosne i Hercegovine (1878), koje je uvjetovalo smjenu uprave te prodor nove i drugačije civilizacije i kulture, predstavljalo je značajan identitetski potres i stanje šoka,[1] što je, stjecajem različitih okolnosti, vremenom jenjavalo, a s druge strane taj kobni društvenopolitički prevrat uvjetovao je to da Bosna i Hercegovina i njena kulturna baština budu bliže Evropi nego što su bile dotada. Upravo je putopis o Bosni i Hercegovini pod potpisom stranih autora evropskoj čitalačkoj publici približio dotad umnogome nepoznat i neodgonetnut svijet ovoga podneblja, a što, na koncu, tumači imagologija, otkrivajući načine i funkcije postojećih diskursa određenog pojedinca ili zajednice o sebi ili o drugome. Putopis, kao granični književni žanr, za čitaoca je uvid u način razumijevanja i percipiranja određenog područja koji putopisac posjećuje, pa ovaj rubni žanr posjeduje konstantni patos u korelaciji između poznatog i nepoznatog svijeta, gdje je inicijalna usporedba uvijek vlastita a time i poznata kulturološka paradigma naspram one daleke i neotkrivene koju predstavlja ono nepoznato. Kako je književnost, zajedno sa svim svojim tokovima, imperativno povezana sa povijesnim gibanjima i društveno-političkim uvjetima, u vremenskom rasponu od 1878. do 1914. godine nastao je najveći broj austrijskih putopisa o Bosni i Hercegovini, odnosno predodžbi stranih autora o ovome prostoru i određenoj valorizaciji dotad nepoznate kulture i tradicije. Nedugo nakon okupacije zabilježeni su putopisi Vinzeza von Haardta, Vikotora Fürsta Odescalchija, Lazara Barona Hellenbacha, Eduarda Rüffera, Antona Haugera, Franza Pfannera i drugih u kojima je prostor Bosne i Hercegovine u najvećoj mjeri posmatran kroz geografski, vojno-topografski ili povijesni model.[2] Bosna i Hercegovina frekventna je tema u putopisima austrijskih oficira koji su u doba okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine boravili na ovim područjima, a koji po vokaciji nisu bili pisci,[3] među kojima se izdvajaju putopisi Roberta Michela, koji je u Bosni i Hercegovini boravio kao austrougarski oficir.

Tema Bosne i Hercegovine za Michela je važan fenomen u pravom smislu te riječi, a što dokazuju i njegov književni opus posvećen upravo bosanskohercegovačkoj sredini, njenom čovjeku, kulturi i tradiciji. Robert Michel rođen je 24. februara 1876. godine u Chaberitzu (Češka). Godine 1890. stupa u Kadetsku pješadijsku školu u Pragu, a u Bosni i Hercegovini boravi kao oficir od 1898. do 1900. godine. Pod snažnim dojmom boravka u Mostaru i Ljubuškom, piše značajan broj djela o Bosni i Hercegovini, a riječ je o dramama, novelama, jednom romanu i, naravno, putopisima: Mostar / Mostar(1909), Fahrten in den Reichslanden: Bilder und Skizzen aus Bosnien und der Herzegowina / Putovanja po carskim državama: Slike i skice iz Bosne i Hercegovine (1912), Auf der Südostbastion unseres Reiches / Na jugoistočnom bastionu našeg carstva (1915), Mostar: Raguza u automobilu i Radost u Hercegovini koji su objavljeni 1912. godine u putopisu Fahrten in den Reichslanden: Bilder und Skizzen aus Bosnien und der Herzegowina / Putovanja po carskim državama: Slike i skice iz Bosne i Hercegovine. Preminuo je 11. februara 1957. godine.

Putopis Mostar (1908) Roberta Michela, s odabranim fotografijama Wilhelma Wienera, sadrži 10 poglavlja (1. Karakter i historija, 2. Opća slika, 3. Neretva, 4. Stari most, 5. Radobolja, 6. Narod i vjera, 7. Džamije, 8. Groblja, 9. Sokaci i kuće, 10. Priroda i okolica), u kojem autor predstavlja sliku grada, posebno ističući njegove najupečatljivije karakteristike – rijeku Neretvu i Radobolju, Stari most, džamije, mezarja, specifičnu arhitekturu i običaje. Preovladavaju povijesni i historijski diskursi o Mostaru, zatim geografski, sociološki i drugi, a da u tome ponegdje egzistiraju elementi poetskog govora. Uvažavajući imagološki pristup putopisu, već u prvom poglavlju Karakter i historija detektiramo heteropredožbu, piščevu viziju Mostara kao starog prostora, kog inicijalno predstavlja kao granicu islamskog Istoka:

„(…) u samom izgledu grada Orijent dolazi do izražaja neposrednije i jače nego u mnogim drugim gradovima duboko u evropskoj Turskoj, ili još dalje u Aziji. Ko se pri dužem boravku ovdje saživi s mjestom, taj se više ni u jednom drugom gradu neće osjećati kao stranac. Prisnost s Mostarom postat će čarobni ključ koji lahko i sigurno može otvoriti sve tajne Istoka.“[4]

Prva identitetska komponenta Mostara, tvrdi Michel, ustvari je Orijent / Istok, što je očitije čak i od turskih ili azijskih gradova, a upoznavanje najveće intime ovog grada za njega je razumijevanje svih tajni čitavog Istoka, shvatajući i predstavljajući Mostar kao nukleus orijentalno-islamske kulture ne samo u Evropi nego i šire. U nekoliko navrata prepoznat ćemo asocijativna polja svijeta bajke jer će Michel upravo na toj ravni opisati Mostar, i to na principu zagonetke, specifične za bajku, za koju je potreban čarobni ključ. Jedna od dominantnih vrijednosti putopisa dakako da je poređenje Venecije i Mostara, gdje je prva paradigma „grad prostranih mora“, a druga „grad hercegovačkog kamenog mora“.[5] U tome Michel zauzima kritički model u kojem subverzira Veneciju predočavajući njenu odgovornost i krivicu zbog eksploatacije i pustošenja Mostara, pri čemu, imagološkim rječnikom kazano, kritizira jedan dio evropske civilizacije, to jeste ne onaj kojem pripada, pa je riječ o subverzivnoj heteropredodžbi. Pored toga, za takvo šta Michel kritizira i Južne Slavene, koji nikada nisu pokušali uredno sprovesti pošumljavanje, posmatrajući domicilno stanovništvo kao nemarno, što je prva subverzivna heteropredožba o bosanskohercegovačkom stanovništvu. Michelova slika o Bosni i Hercegovini, odnosno njenoj povijesti, funkcionira kao prostor obilježen brojnim promjenama, stalnim sukobima plemena rasparčanim pod vlašću župana i knezova, kao i zbog prisustva susjednih sila koje su se često smjenjivale preuzimajući vrhovnu vlast. Indikativno je to da Michel na povijest Bosne i Hercegovine gleda na način da Osmanlije posmatra kao barbare, koristeći sintagmu „krvavi nemiri“[6], „boje krvi“[7], „zla vremena“[8] i sl. što oslikava crno-bijelu tehniku i jednu vrstu demoniziranja drugih imperija s jedne strane, a s druge strane ignoriranje ciljeva i ishoda vlastitoga kolektiva, to jeste Austro-Ugarske Monarhije. Godinu 1878. i čin okupacije Austro-Ugarske prostorom Bosne i Hercegovine Michel na neki način ignorira i (ne)vješto prikriva eufemizmom „(…) u Bosnu su trupe ušle sa sjevera, a u Hercegovinu sa zapada“[9] ili u primjeru „Jovanović ih je ostavio u tom uvjerenju jednim sjajnim prividnim manevrom.“[10] Michel je u ovom putopisu izgledno eskivirao bilo koju vrstu revidiranja ili kritiziranja vlastitog kolektiva na tlu Bosne i Hercegovine, pa je njegov ictus primarno na slici Mostara (i Bosne i Hercegovine) iz pozicije pisca koji ne subverzira vlastiti kolektivnoautoritativni model u slučaju samog čina okupacije, legitimirajući misionarsku ideju Austro-Ugarske. S druge strane, autor u nekim segmentima potkopava evropske urneke kuća u Mostaru koje, prema njegovome sudu, kvare harmoniju grada, a to će oprimjeriti i kada zaključuje da su mnoge džamije stiješnjene između ružnim evropskih građevina sa crvenim krovovima, ali da, i kao takve, čuvaju izgled istočnjačkog grada. Autor stare kuće i njihove avlije prezentira kao „(…) dražesnu intimu, pogotovo one u posjedu muslimana.“[11] a što je narušeno evropskim manirima arhitekture – „(…) Evropskoj industriji i njenim jeftinim fabričkim proizvodima uspjelo je unakaziti orijentalnu raskoš u toku samo jedne posljednje decenije.“[12] Nadalje, dominantna poetička vrijednost putopisa postoji u slici Mostara kao bajkovitoga grada, za koji često koristi motive čarobnosti i čarobne zemlje, dok je Neretva prikazana kao neprijateljska i hirovita rijeka. Interesiranje za kulturne palimpseste ovoga područja Michel je dokazao interpretacijom stare narodne pjesme o postanku kamenog mosta, osvrom na predaju o evliji ukopanom u turbetu Ćejvan-begove džamije, kao i predajom o zmaju u pećini vrela Bune. Stari most ustvari je jedno od najvažnijih inspirativnih nukleusa u ovom putopisu; očit je motiv divinizacije i predočavanja ovog mosta kao arhitekture blještavog kruženja i čudesnog luka. Slika domicilnog stanovništva, Južnih Slavena, egzistira na ravni „stalnih stanovnika zemlje“,[13] koji o(p)staju i onda kad zemlja padne pod tuđu vlast, pa čak i u periodima jaza između katoličke i pravoslavne vjere i sl. Glas o bosanskim bogumilima, kako je pisao Michel, u to doba još postoji i doista je snažan, a takvo šta egzistira zahvaljujući narodnom sjećanju – „oni stari bogumili još su živi“ – odnosno priči i pjesmi u čemu su i memorirani, a posebice u nadgrobnim spomenicima, stećcima, čije je nijemo postojanje ovom autoru ustvari najbolji oblik riječi o bogumilskim vremenima. Hercegovački musliman za Michela je arhetip urođenog ponosa, a razlog za to vidi u dugogodišnjoj vladavini njegovih predaka na tom prostoru, ali i presudnom utjecaju vjere na njegov način razmišljanja i djelovanja; „(…) da, vjera je u svim životnim situacijama jedini pokazatelj ispravnoga.“[14] Putopis, također, demistificira negativne stereotipe ili kognitivne sheme o domicilnom stanovništvu, gdje akcentira lahkoću življenja sa hercegovačkim muslimanima, ističući njihovu čednost, miroljubivost i poštenje. Navedeni primjeri u ovom putopisu otkrivaju neupitnu integracijsku funkciju heteropredodžbi o hercegovačkim muslimanima i njihovom identitarnom habitusu koji je za Michela bio manifest čistote. Da je uistinu Michel htio dosegnuti do najdublje instance nutarnjeg svijeta hercegovačkih muslimana pokazuje posmatranjem onoga što je „odgonetanje bezuvjetnog mira duha i tijela – samoiščeznuće u carstvo beskrajnosti. Ovo stanje on zove ćeif.“[15] Intimni svijet hercegovačkih muslimana u Michelovim očima zaklonjen je od pogleda stranaca, izuzev vjerskih obreda u džamijama i sahranama, ali i ašikovanja mladeži koji su dostupni radoznalim strancima. Kao pripadnik zapadnoevropske kulture, Michel je situacije ašikovanja mlade djevojke za mušepcima sa momkom na sokaku posmatrao kao specifičnu ljubavnu igru, a ne kao primjer bilo koje vrste arhaičnosti. Slika hercegovačke žene funkcionira kao jedna vrsta polifonije u kojoj je prikazana evropski obučena žena i muslimanka, a opet ne ulazeći u bilo koji postupak kritiziranja nego takvom parabolom autor opisuje supostojanje različitih kultura i identiteta. Potcrtavajući integracijsku funkciju heteropredožbi, Michel ovaj grad naziva jednim od najznačajnijih gradova na evropskom zlu, i to zahvaljujući „(…) raznolikosti narodnih plemena i vjera“[16], naglašavajući pluralnost kao njegovu najveću vrijednost, pored koje ne postoji bilo koji oblik getoizacije. Autor poetske slike prikazuje i u mezaru – „(…) ni najbrižljiviji vrtlar ne bi ljupkije okitio groblje, ni najiskreniji umjetnik ne bi mogao stvoriti bolju harmoniju od ove što tu postoji.“[17] – u čemu sagledava estetiku (i) u prostoru u kojem ne egzistira život. Michelov poziv za razumijevanje morala i običaja muslimana u Bosni i Hercegovini predstavljen je u fusnoti u kojoj se dodatno osvrće na mnogostruki i bogati aspekt njihovog života, a pozivajući se na knjigu Muslimani u Bosni i Hercegovini Antona Hangija. Finalni obračun Roberta Michela sa negativnim stereotipima naveden je u Dodatku u kojem krajnje demistificira narativ o Bosni i Hercegovini kao negativnoj zemlji, navodeći primjer gostiju iz njemačke opremljenih oružjem, a dočekanim prijatnim prilikama.

Ovime su Mostar i Bosna i Hercegovina za Roberta Michela inspirativna tema za njegov književni opus, što se, pored putopisa, ogleda u njegovim dramama, novelama i jednom romanu. Imagološki pristup putopisu Mostar (1909) pokazao je različite instance predodžbi o Mostaru, pa je najprije riječ o heteropredodžbi Mostara koja posjeduje integracijsku funkciju, u kojoj se očituje neoromantičarska vizija grada, njegove geografije i tradicije, uz poneke elemente bajkovitog prikaza Mostara kao čarobnog toposa. S druge strane, u poglavljima u kojim Michel tumači povijesna gibanja ovoga područja indikativna je heteropredodžba o prethodnim vlastima u ovome području koje posmatra subverzivno, pa čak i demonizirajuće, tretirajući ih kao vlasti i okupatore u kojima vidi „krvavi nemiri“, „boje krvi“, i „zla vremena“, pritom eskivirajući kritiziranje čina iz 1878. godine, tj. okupacije Austro-Ugarske prostorom Bosne i Hercegovine.