-Pola mog života u kladionici je ostalo.
-Kako, kad ti nikad nisi u nju ni kročila?
-Nisam ja, jest on.
-Odnio nam sigurnost , sreću, ljubav, zdravlje, pare.. Sve nam je tamo odnio.
Prazan dom, prazan krevet, prazan frižider, bezbroj je puta iza sebe ostavio.
Bitno da je on za sebe imao.
Nije ga sa praga vraćao ni plač djeteta.
Nije ga sa praga vraćalo ni moje umorno, bolesno tijelo.
Nije ni ono “Treba im sutra za škole”ili “Stigla nam je opomena pred isključenje”.
Vrata bi uvijek zalupio, uvjeren da će ona koja tamo otvori donijet nam sve na dlanu, a ništa nam donijela nisu. Ništa, što bi ličilo na sretan dom.
Naše dijete neće sutra moći bez mašte nacrtati sliku sretne porodice.
On nam je tu mogućnost ukrao.
On nam je tu mogućnost iz dana u dan nosio.
Do prve kladionice, a nakon nje ko zna koje po redu.
Pola mog života u kladionici je ostalo.
Autorica: Amina Čilić / novikonjic.ba
