Autizam – Znaci za “uzbunu” na koje roditelji treba da obrate pažnju

Autizam je neurorazvojni poremećaj. Kada dijete ima poteškoće u socijalnom funkcionisanju i interakciji sa drugim ljudima, nerazvijanje govora i komunikacije, kao i neobična ponašanja uz ograničena interesovanja za uobičajene vršnjačke aktivnosti, onda možemo posumnjati da se radi o autizmu.  Simptomi i znaci poremećaja mogu biti ispoljenji u različitom stepenu i obliku kod različite djece, a postoje različiti uzroci poremećaja, te govorimo o poremećaju autističnog spektra.

Kako nastaje autizam?

Izvesno je da je autizam znatno češći kod dječaka nego kod djevojčica. Jasan uzrok za nastanak ovog poremećaja nije poznat. Međutim, u pitanju je grupa srodnih poremećaja sa mnogo različitih uzroka. U najvećem broju najvjerovatnije se radi o kombinaciji genetskih faktora rizika sa faktorima rizika iz okruženja. Specifičan gen/geni još nisu potvrđeni.

Među roditeljima često možemo čuti da nakon primanja vakcine, najčešće MMR sa ulaskom u drugu godinu, oni primjećuju karakteristične osobine ovog poremećaja kod djeteta. Međutim, ne postoje jasni naučni dokazi da nijedna vakcina na bilo koji način može da uzrokuje pervazivni poremećaj.

Kako i kada roditelj može uočiti simptome autizma?

Autizam se javlja rano i roditelji već tokom prve godine mogu primijetiti neke simptome i znake poremećaja. Međutim, zbog velike varijabilnosti u ispoljavanju simptoma pouzdana dijagnoza je moguća tek oko drugog ili trećeg rođendana. Važno je da za pouzdanu dijagnozu postoji veći broj ispoljenih karakterističnih simptoma, a ne samo jedan ili dva.

Postoje neki rani “znaci za uzbunu” na koje roditelji treba da obrate pažnju:

• Beba ne brblja i ne gestikulira sa oko 12 meseci,
• Dijete ne izgovara nijednu riječ smisleno sa oko 16 meseci,
• Dijete ne koristi fraze od dvije reči smisleno sa oko 2 godine,
• Ne odaziva se na poziv po imenu do kraja prve godine,
• Prestanak ili gubitak govora na bilo kojem uzrastu,
• Majci se čini da dijete ne prepoznaje njeg glas od 6. mjeseca pa nadalje,
• Dijete ne razmjenjuje vokalizaciju sa roditeljima poslije 6. meseca,
• Dijete ne gleda ljude u oči,
• Dijete se ne smije, ili
• Dijete djeluje odsutno i kao da vas ne čuje šta mu govorite.

Kod neke djece su ovi navedeni simptomi blagi ili neprimjetni tokom prvih godina, ali postoje neki kasni “znaci za uzbunu” na koje roditelji treba da obrate pažnju:

• Dijete ne pokazuje interesovanje za vršnjačke aktivnosti,
• • Dijete ima poteškoća da stekne prijatelje i uglavnom nema nijednog najboljeg druga,
• • Dijete ne inicira komunikaciju sa drugima, uglavnom pasivno stoji pored druge djece,
• • Dijete se ne igra igre pretvaranja i ne igra društvene igre,
• • Djetetov govor djeluje kao da govori robot, jezičke konstrukcije su neobične,
• • Preokupacije određenim predmetima, njihovom teksturom, mirisom i slično,
• • Stalno insistiranje na istim stvarima, rituali oko hrane, kupanja, ili
• • Druge ljude doživljavaju kao stvari ili kao “alat” za zadovoljenje svojih potreba.

Kako se poremećaj dijagnostikuje?

Danas ne postoji specifičan medicinski test za otkrivanje ili dijagnozu autizma. Dijagnoza se zasniva na posmatranju ponašanja djeteta u određenim situacijama, psihološkom testiranju i procjeni razvoja, pedijatrijskom i neurološkom pregledu, uz primjenu strukturisanih intervjua sa roditeljima. Tim za dijagnozu ovog poremećaja čine dječiji psihijatar, pedijatar, neurolog, psiholog i defektolog-logoped.

Kakav je značaj ranog otkrivanja?

Rano uključivanje djeteta u intenzivne tretmane pokazuje značajno bolje socijalne i akademske ishode u kasnijim periodima života.

Kako se poremećaj liječi?

Liječenju poremećaja pristupa se na sistematizovan način koji uključuje specijalnu edukaciju akademskih vještina, trening socijalnih vještina, logopedski tretman usmjeren na govor i jezik, i liječenje pridruženih psiholoških, neuroloških i pedijatrijskih poremećaja. Liječenje se sprovodi primjenom raznih edukativnih, bihejvioralnih i psihoterapijskih tehnika, i primjenom lijekova kada postoje pridruženi poremećaji.

Da li se i kome roditelji mogu obratiti ako misle da njihovo dijete ima problem?

Često se dešava da prođe i po par godina, a da poremećaj ne bude dijagnostikovan, jer dete bude pogrešno dijagnostikovano od stane samo defektologa, logopeda, ili pedijatra/neurologa.  Najčešće se dešava da djeca budu dijagnostikovana kao disfazija, odnosno usporeno usvajanje govora i jezika. Veoma je važno reći da je dječiji psihijatar neophodan u procesu postavljanja prave dijagnoze i zato roditelji treba da se uvijek prvo jave dječijem psihijatru kada postoji bilo kakva sumnja o poteškoćama u razvoju govora i jezika, socijane interakcije i/ili komunikacije.

dr. sci. med. Dejan Stevanović, dječiji psihijatar
Klinika za neurologiju i psihijatriju za djecu i omladinu