Prije tačno tri godine, 22. februara 2020. godine, okupljanjem na igralištu OŠ Parsovići u Parsovićima, započeli smo težak put u nepoznato.
Tada smo, kao hrabri (i pozitivno ludi) amateri krenuli u direktnu borbu protiv jakih lobija povezanih s izgradnjom malih hidroelektrana. U počecima su nas podcjenjivali, ne doživljavajući ozbiljno naše najave, ali, kako je vrijeme odmicalo, shvatali su da je narod najveća sila.
Mahali su nelegalnim dozvolama. Dokazali smo da su nezakonite i oborili ih.
Govorili da nas nema ni stotinjak. Na skupove za spas Neretvice dolazile su hiljade građana, koliko je i prikupljeno potpisa na peticijama.
Etiketirani smo kao anarhisti, rušitelji države i strani plaćenici. Odluke drugostepenih organa i sudova pokazale su upravno suprotno – narod doline Neretvice je branio pravni poredak ove države, dok za svoje angažmane nikada nismo uzeli niti fening.
Podnijeli su nekakve krivične prijave zbog mirnog, spontanog okupljanja na mostu u Goranskom Polju. Ni puno jači pokušaji zastrašivanja ovdje nisu prošli pa neće ni ovi jeftini, koji će doživjeti istu sudbinu kao i ovaj ekocidni projekat. I dok ulazimo u četvrtu godinu aktivne borbe protiv izgradnje 15 malih hidroelektrana na slivu Neretvice, narativ je takav da više niko ne priča o realizaciji ovog projekta. Jasno je, od mHE na Neretvici nema ništa i to je postalo jasno i malobrojnim zagovornicima realizacije ekocidnog projekta.
Pozdravljamo sve aktivnosti koje će trasirati put prema konačnom raskidu ugovora o koncesiji, ali, sve dok se to ne desi, Neretvica nije sigurna i moramo biti na oprezu i spremni djelovati u svakom trenutku i na svaki način.
Na fotografijI sa skupa iz februara 2020. godine vidimo desetine osoba koje su u međuvremenu preselile na bolji svijet. Nek’ im je laka zemlja bosanskohercegovačka, a mi dajemo obećanje da ćemo istrajati na putu koji smo zajedno započeli.
