Sanjam stalno budna u tuđini da sad živim ja u domovini, prođe ovdje već života pola, srce pati od tuge i bola.
Sanjam sela i gradove svoje, urezani u srcu mi stoje, vinograde što su puni rose, sve putove, što me kući nose.
Oca, majku, sanjam svake noći, da me zovu, kad ću kući poći, kad se vratim da će sretni biti, suzne oči, neće morat´ kriti.
Roditelji moji, vrlo dobro znaju, da sam samo sretna, u svom rodnom kraju, u tuđini živjet, ja ne mogu više, vratit ću se svome domu, pa neka mi život, novu povijest piše.
Nedostaju sjela, igranke i prela, nedostaje poskok, smilje i najbolja vina, suhe smokve, šipak i maslina i grozd svaki što na trsu visi, nedostaju molitve na nedjeljnoj misi.
Da me jutrom bude, ganga i bećarac, sa Neretve bistre, hladni povjetarac i kadulje miris opojan i blagi, sa kamena tvrda, onaj narod dragi.
Na cijelome svijetu, nema takvog blaga, kao što je moja Hercegovina draga, ponosna sam majko što me u njoj rodi, što me srce vuče i kući me vodi.
