Digla se hajka u manjem bh. entitetu protiv Amira ef. Mahića, glavnog imama Islamske zajednice u Kozarcu, jer on, navodno, mrzi svetog Savu, Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) i Srbe.
Oni koji su bili na džuma-namazu kažu kako je istina da je efendija Mahić tokom hutbe govorio o svetom Savi i SPC-u, ali kroz pisana djela pravoslavnih autoriteta.
Predsjednik manjeg bh. entiteta, Milorad Dodik, jedva je dočekao da stavi efendiji metu na čelo pa poručio:
„Imam Medžlisa Islamske zajednice u Kozarcu, Amir Mahić, svojim govorom mržnje o svetom Savi i SPC-u povrijedio je sve Srbe.“
Efendija Mahić je sam priznao da je govorio o spomenutom i da je bio preoštar, ali bez namjere da uvrijedi bilo koga.
- Imam potrebu istaći kako mi nije bila namjera bilo koga uvrijediti, posebno ne moje prijatelje i komšije ili sveštenstvo i pripadnike SPC-a”, poručio je hafiz Amir Mahić.
On je tokom hutbe problematizirao zloupotrebu svetosavskog učenja, odnosno praksu koja odudara od duha pravoslavlja. Također je kritikovao i muslimane i njihovu praksu koja odudara od duha islama.
Islamskoj zajednici nije bio problem da se izvini , kao ni efendiji Mahiću. Koliko je to ljudska, toliko je i obaveza svakog onoga koji vjeruje u Allaha i voli islam kao svoju vjeru.
Prije nego se digla hajka, niko nije pitao ko je taj efendija, odakle on u Kozarcu, otkad je tamo, je li i ranije tako govorio i kako je uopće govorio?
Amir Mahić, glavni imam Islamske zajednice u Kozarcu, rođen je u podnožju Kozare 1982, a deset godina kasnije postao je maloljetni logoraš, jer je završio u logoru nedaleko od svog Kozarca, u Trnopolju. Neki su taj logor nazvali sabirnim centrom.
Nakon tog saznanja da je Trnopolje „sabirni centar“, postavlja se pitanje ko je još bio u „sabirnom centru“ gladan, žedan, iscrpljen, bez minimuma uvjeta dostojnih čovjeka. Postoji snimak iz tog „sabirnog centra“ kada logorašima daju komad hljeba, nedovoljan jednom čovjeku, koji logoraši dijele na više komada.
Kako u jednom „sabirnom centru“ iza žice mogu stajati „živi“ kosturi, ljudi koji na sebi imaju samo kosti i kožu? Fotografija takvog Fikreta Alića iz logora Trnopolje obišla je cijeli svijet 1992. godine.
Kako „sabirni centar“ može biti mjesto ograđeno žicom, iz kojeg te puste na obližnju njivu i pucaju na tebe da ne bi pobjegao? Mnogi članovi porodice Mahić iz Kozarca ubijeni su tokom agresije na BiH, samim tim i bliži članovi efendijine porodice.
Nakon Trnopolja život efendije Mahića ispisuje nove stranice. Morao je napustiti svoj rodni Kozarac i s porodicom je otišao u Francusku kako bi se spasili svih ratnih nedaća.
U Francuskoj je završio osnovnu školu. Svoje dječačke snove počeo je ostvarivati čim se vratio u svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu. Prvo je u Bihaću završio medresu, a potom Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, gdje je i odbranio magistarski rad, i trenutno piše doktorsku tezu.
Najdraža mu je titula hafiza časnog Kur’ana, koju je stekao prije četiri godine.
Kada spomenete efendiju u Kozarcu, čut ćete samo lijepe riječi o njemu, jer je to čovjek koji voli svoje, a pokazuje poštovanje prema drugom i drugačijem.
Njegovo ponašanje i odnos prema drugim ljudima odaje njegovu neizmjernu ljubav prema islamu, koji nalaže da svaki musliman voli i praktikuje svoju vjeru, a druge i drugačije poštuje i ne vrijeđa.
Amir ef. Mahić, dok je pričao o svojoj, ali i prošlosti svojih sugrađana, nikada nije uputio nijednu pogrdnu riječ onima koji su činili zločine (mnogi su dokazani na međunarodnim i domaćim sudovima). Znao je reći: „Moje je da pričam samo istinu, a ko je griješio, a ko je bio na pravdi, zna On najbolje, a On je Taj koji nagrađuje za svako učinjeno djelo.“
Amir je danas suprug, otac i miljenik svojih džematlija. Jedne prilike su mi u Kozarcu rekli da će on, dok su oni tamo, biti s njima te da samo on može biti imam u Kozarcu. Poznat je kao tih, miran, pošten i nezlonamjeran čovjek.
Islamskoj zajednici nije bio problem da se izvini zbog onoga što je govorio efendija Mahić, što, kako je sam rekao, nije bilo zlonamjerno, te da je iste kritike uputio i Bošnjacima.
Ono što je govorio, a ne činio efendija Mahić odjeknulo je u javnosti gotovo isto kao snimak na kojem se vidi kako pop ispraća vojnike RS-a u Trnovu, gdje je strijeljano šest Srebreničana. Kako se moglo vidjeti na snimku, to je bilo 25. 6. 1995, tačno 17 dana pred počinjeni genocid u Srebrenici.
Sjeća li se neko danas Vojislava Čarkića? On je poznatiji kao „pop Žućo“. Niko ne zna je li hajka dignuta protiv njega. On je bio komandant četničke divizije od 1992. do 1995. godine sa sjedištem u sarajevskoj Grbavici. On se kao pravoslavni svećenik borio na strani VRS-a, što je i sam priznao, kao i činjenicu da je krstio vojnike VRS-a i predvodio njihove sahrane.
On je svojevremeno izjavio:
“Blagoslovio sam oružje mog naroda da ih branim od balija.”
„Sada sam penzionisan, ali sam još u raspoloženju da ubijam ljude.”
Tokom svog bjekstva osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić bio je na sahrani svoje majke i brata, koju je predvodio Čarkić.
Je li se iko izvinio za ovo?
Je li se iko izvinio zbog 3.173 ubijena Prijedorčanina tokom agresije i zatvorenih više od 31.000?
Je li se iko izvinio zbog počinjenog genocida i ubijene 8.372 osobe?
Je li se iko izvinio zbog 1.601 ubijenog djeteta za vrijeme okupiranog Sarajeva?
Zna li iko kako boli srce svake majke ubijenog djeteta?
Zna li iko da su porodice ubijenih uvrijeđene, ali i povrijeđene doživotno?
Za to se niko nije izvinio!
(Dž. Sarić-Kozić)
