Tog 24. januara 1994. godine Hrvatska vojska je izvela najopsežniju i najpripremljeniju akciju, s ciljem da se hrvatske snage spoje sa postrojbama HVO-a iz Srednje Bosne. U akciji su učestvovale oklopnomehanizovane, pješadijiske, diverzantske, desantne jedinice i avijacija. Zapravo, sve sa čime su raspolagale HV i HVO. Od jutarnjih sati teška artiljerija i topništvo prosto su orali sve ispred sebe. Uz dobru artiljerijsku pripremu, uslijedili su i pješadijiski napadi na cijeloj liniji dugoj preko 40 kilometara. Hrvatska vojska, i brojčano i tehnički nadmoćna, ovu operaciju je nazvala “Sve ili ništa”.
Učestvuje hiljade njihovih vojnika. Pješadijskim udarima je pokušala na više mjesta probiti linije boraca Armije RBiH, ali se krio glavni udar. Zapravo, iza nekoliko lažnih pješadijiskih udara, uslijedio je onaj pravi, a to je potez Here i dalje prema Dusini, gdje je već bio pripremljen makadamski “Put spasa“.
Hrvatska vojska ovaj put se nije htjela, jer nije ni mogla, probiti kroz grad Gornji Vakuf. Lukavo se pokušala spojiti osvajanjem drugog dijela Bosne u jednu cjelinu–zločinačku Herceg-Bosnu. Udarili su silno. To je dosad bila najveća akcija, s najvećim brojem ljudstva koje je moralo odraditi vojni cilj – spajanje odvojenih teritorija. Ranjenih i poginulih ima svuda, desetine i desetine. Hrvatska vojska udara sa svim što raspolaže, ali borci ARBiH ne daju naprijed. Hrvatska udara najjače što može i ide na sve ili ništa. Naredbe su jasne–spojiti se mora.
Krv svuda od Hera, preko Crnog Vrha, Zavišća, Seoca, Vedrina, Mahale, Vrsa, Voljica, svuda. Udar je silan. Snage UN-a su sklonjene i promatraju tu silu i tehniku na jednoj strani, hrvatskoj, a srce i duša su na drugoj strani, u ljudima koji brane svoje domove.
“Imamo 23 odrezana uha. Donijet ćemo vam ih. U Herama smo! Ušli smo, ubijamo balije!”, čujemo ih na vezama dok razgovaraju o svojim zločinima. Ušli su u Here i ubijaju Herane. U one koji su već mrtvi, iznova pucaju iz straha. Boje se tih dobrih ljudi koji su ginuli na kućnom pragu.
Ušli su i počinili zločin. Zločin. Zauzeli su i Seoce, Vedrine i dio Zavišća. Krv po snijegu, svuda, svuda tog 24. januara 1994. godine.
Zauzeli su te kote i pala je noć, teška noć. Nema slavlja jer se strah uvukao u bojovnike. Nije postignuto spajanje sa Dusinom. Nisu ni blizu ostvarli zacrtani vojni zadatak. Noć je tegoba, ali i ratni drug onih koji se brane.
Šapće se od Šćipa i Kuta, preko Privora do Mahale, pa dolje, do Podova, Voljica, šapće se: “Uzeli su Here. Dalje ne damo dok nas ijednog ima”, šapće se i uvezuje sve što se potrgalo. Duše se uzdižu iznova i pune ljubavi prema onima koje treba braniti od ovog zla. Snaga dolazi od naše brige i straha za naše nježne, nemoćne i slabe.
Jutro nakon zločina 25. januara 1994. godine. Ponovno artiljerijski udari, ali ni centimetra više neće naprijed. Snage UN-a ušle su tek treći dan u Here i konstatovale da su HV i HVO počinili strašan zločin. Strašan zločin.
Upamtite ovaj dan i ove riječi: Herani su umirali uspravni! Svako kom je na duši Bosna, obavezan je ustati i proučiti dovu hrabrim Heranima. Veliki rahmet njihovim dušama!
( Iz knjige “RELOAD”, autora Akifa Agića)
