Svijet je odveć fikcija da bi stao u moje pero. Zato pišem o ljudima, toj bolnoj stvarnosti koja nestaje, a koja me prožima i otkida. Ne prođe puno da s nekim od njih ode i dio mene. Otišao je Muharem, moj Muha kako ga je zvala njegova raja iz čaršije. Pišem i svjedočim o ljudima i onima koji to ne znaju biti.
Ako uspijem, ne znam hoću li, iako ne gubim nadu, ali svjestan da me ovdje sve manje ima, znat ću da moja svijeća nije gorila zalud, niti je mastilo zalud natopilo hartiju.
Said Šteta, književnik i novinar
Muha
Noć je! Magla se kao tijesto stisnula među visoke jelike i dodatno otežavala kretanje. Čuli su se glasovi. Naslonjen na jeliku stezao sam kundak ljevicom, sa ispruženim prstom izvan obruča u kojem je stajao obarač. Prvo se čuo nejasan žamor, pa onda sve jasnije, da se mogla uhvatiti poneka riječ. Još sam čekao da razaznam svakog od njih, pa tek da im se javim. Jasno sam razaznavao skoro svaki. Na tom visu trebao sam ih sačekati da im budem veza sa komandom, i onda zajedno da krenemo do mjesta gdje smo napravili zemunice. Kada su bili na samo dva koraka javio sam se i izašao ispred njih.
–Nema Muhe! Otrese Džanan da preduhitri bilo kakvo pitanje.
–Kako nema?
Upitah tek da nešto progovorim, nikako da dolijevam ulje na vatru. Nisam mogao jasno vidjeti im lice u toj mrkloj noći, ali sam osjećao da su svi podjednako nosili odgovornost i sada zajedno stavljali glavu na cjepalo, pred mojim pitanjem.
–Eto nema! Odvaži se Džanan, jer je uvijek bio prvi među hrabrima. Povlačili smo se zajedno, nakon što je neprijatelj dobio pojačanje i raspalio po nama. Penjali smo se kroz vododerinu ka visu, da se zaštitimo od metaka koji su fijukali iznad glava. Govorio sam im da se drže jedan za drugoga. U jednom trenutku njega nije bilo. Dozivao sam ga i ništa, kao da je u zemlju propao.
Ovdje zastade, a tišina opkoli iscrpljenu grupu ratnika, pa ih steže, da istjera jauk. Šutili su.
–Idemo!
Koračao sam naprijed, još pribran da pamtim stazu kojom smo došli. Poneki kamen na stazi pronađe vojničku čizmu, pa kao bubanj razbije ujednačeni ton koraka u mraku. Počinjemo se spuštati i skoro smo na poljani. Izlazimo iz šume i kao da skidamo mokar kaput sa sebe, nekako lakše koračamo. Ali samo kojih stotinjak koraka. Opet zabrinutost veza nas u žicu strepnje i očaja.
Stišće, boli, krvari!
-Kike je koliko jučer ranjen. Ostao bez stopala kada je stao na minu. Dva sata su ga nosili na leđima. I Džanan je nosio. Sada nosimo jednu prazninu, za koju ne znamo ima li joj spasa. Tešku kao planina. Krvari na našim ramenima, a mi koračamo.
–Nema Muhe! Skoro pa u glas, izgovaramo ostalima što su drijemali u mokrim zemunicama. Mjesec se zamutio k’o žumance jajeta, i provlačio kroz oblak. Kao u laboratoriji starog fotografa kada se na fotografskom papiru oslikavaju konture naslikanog, tako se lica ukazivala iz mraka.
– Kako nema, vrištao je glavni i psovao poput kočijaša na upregnute konje.
Bilo je to još jedno isticanje veličine koje nema. Valjalo je stvoriti privid u očima vojnika. Fatamorgana! Naučena lekcija janjičara neke tamo vojske, da je uvijek on ispred kada se važnosti dijele. A ustvari puca od sile i zavaljuje se od šuge u isti mah. Sada se dijelila briga drugova koji su stajali nijemi. Jer više im se ništa ne može desiti, a da boli gore od spoznaje da nema Muhe. Nije poginuo. Čuli bi makar jauk. Njegov pomalo hrapavi, na momente gnjecav glas, koji u grlu gura veliku knedlu, svi bi prepoznali. Ali nije! Muha je živ, samo ga nema. Da im nije u ruke pao?
I oni što su u vreći za spavanje našli malo sna, ustali su i stajali nijemo. Kružila je pakla cigareta i gorjela među prstima olovnih vojnika poredanih na frontu savjesti. Glavni je ponovo vikao, ali sada poput kuje što laje na mjesec, mlako i bezopasno. Niko ga više nije čuo. Jutro su dočekali mokri od rose, nepomični. Logističar je palio vatru da podgrije čaj što su sa večerom dotjerali na konju. Kada nas pozvao, redom smo podmetali posude za čaj i odbijali sendvič. Nije nam bilo do jela. Dan je okupan suncem zagrijavao promrznute vojnike. Neki su čistili puške naslonjeni na jelike. Džanan je sjedio na kamenu dalje i nožem šiljio štap kao da pravi koplje. U njemu su se lomila mnoga. Znao sam da sada vodi najtežu bitku. Komandir čete Faćo potapšao ga po ramenu i ostavio tamo na kamenu.
Sati su izmicali kao i sjenke stabala što su bile duže od stabala, a onda sa zalaskom sunca nestajale.
–Stooooojjj!
Vikao je vojnik na straži u susjednom odredu, kojih tristo metara daleko.
–Ne pucajjj, viknuo je omalehni komandant odreda, kojeg je narod volio. Od zdravih seljaka napravio je odred. Ali je uvijek išao naprijed. Gledao sam ga kako nosi protiv avionski mitraljez. Divio mu se! Kasnije je poginuo. Bio je druge vjere, ali je ostavio oporuku da ga ukopaju sa svojim saborcima. Eno mu grob pored mezarova njegovih saboraca. Komandant!
Preko livade, sa licem boje mraka dolazio je naš Muha. Koračao je, a koraci mu poželjeli naše blizine, požurivali su umorne noge.
Grlili smo ga kao da dolazi sa onog svijeta, jer smo ga tog dana oplakali nebrojeno puta. Ispričao je kako je noć proveo pod žilama velike jelike dok su okolo neprijateljski vojnici dozivali ga pogrdno, i prijeteći da će ga zaklati. Jedan je prišao toliko blizu da je pišao uz jeliku, ispod koje je sklupčan kao jež ležao Muha. Sve nam je ispričao.
Stotinu strahova obojilo je njegovo lice u crno, koje ni nakon rata nije promijenilo boju. Sretali smo se kod Sejmena uz pozdrav i poneku doskočicu. Muha je samo pričao o svojoj djeci. Znao sam kad su im zubići izbijali, kad su prohodali, i kad su prestajali nositi pelene. Sve! Muha je bilježio dnevnik njihovog odrastanja. Odlazio je u čaršiju i vraćao se, noseći pune kese sa pijace. Svaki put mi je pričao o djeci. Sestra je bila vani, pa je slala redovno, i mogao im je priuštiti svašta. Ni traga od onog ratnika, osim na licu što se zaustavio mrak od one kobne noći. Zarobljen u vremenu nesnalaženja, jer su pohlepnici grabili sve što je od države ostalo. Muha je svoju sreću gledao u djeci. Nije vozio skupi blindirani auto i parkirao ga na mjesto rezervisano za invalida. Nije prisustvovao godišnjicama armije, jer je ostao neprimjetno živ.
Živ!
Samo što se u poslijeratnoj tranziciji lopovluka nije snašao. Gledao sam ga, a ustvari gledao sebe. Na stotine, na hiljade ratnika koji se nisu snašli. Onda ga prestanem viđati. Nisam imao koga upitati. Ratko je negdje u Americi sa svojom Saidom, izbjeglicom iz Prijedora. Dola je na liječenju, haman u Holandiji. Pezera srce pokosi u četrdesetoj. Sejad je pobijedio karcinom, ali više ne svira gitaru i ne izlazi vani. Gale sjedi na klupi ispod lipa u društvu dvije štake. Ni on ga ne viđa! Rokija vidim u kafiću, samo šuti. I kada ga upitam “šta mai” odgovara “dobrokakosi.” Naizust, bez odvajanja. Samo nema Muhe, a nije umro. Znao bi, makar sa smrtovnice.
Prošlo je skoro godina, kad sam ga ponovo sreo dolje u čaršiji. Koračao je kao onaj dan kada se vraćao iz šume gdje su ga proganjali neprijateljski vojnici. Lice jednako crno, a pogled pobjegao i nikako da se sretne sa mojim. Pozdravim ga. On samo odmahnu rukom, pa nastavi. Nije spomenuo djecu. Bilo je to prvi put da nije pričao o djeci. Razišli smo se prazni, kao prazne čahure neke tuđe bitke, bačene da ih pojede hrđa. Prošao je još koji mjesec da se nismo vidjeli, a onda opet.
Muha korača, sada sa nogama punim olova. Oči potonule poput lađe kojoj su probili dno, pa nestaje u dubinama pasjaluka i nepravde.
–Kako je Muha?
Upitah, a kao da skalpelom sebe zarezujem.
–Nako! Odsiječe uz mahanje rukom, kao da želi zaustaviti neko drugo, moguće pitanje. I opet razilaženje, da čekamo susretanje. U svijetu hodajućih sjenki i nesnalaženja, neprimjetni očima javnosti koja se uljuljala u pamuku sebičnosti i bezobraznog hedonizma, ratnici se zaustavljaju. Neznano gdje, kao da su sakupljači perja. Odlete u nebo neprimjetni.
Prođe sad nešto manje od našeg zadnjeg viđenja, kada ga ponovo ugledah. Činilo se da mi se raduje. Kaže, vidio me sa knjigom na televiziji. Između riječi je ugrađivao sve veću pauzu. Disao je teško i sporo, kao da zrak izvlači iz dubokog bunara, pa mu posuda uvijek dođe prazna. Govorio je o bolesti, nepovezano, onim istim krkljavim gasom, koji je sada jasno jecao, jer se u grlu zaustavila knedla koju nije znao progutati.
–Kljukaju me……. ‘nakim…. tabletama,…… k’o da sam narkoman……. A nisam!
Nateklo lice od spavanja, tableta i bolničke patnje, učinili su njegovo lice još više crnim. Pruža mi ruku da požuri rastanak, a ruka mlitava, klonula. Odlazimo na različite strane, a kao da idemo na isto mjesto, zajedno. Miris lipe gore u krošnji, podsjeti me na Nećka, kome je prije dva dana bila godišnjica pogibije. Eto, i miris lipe me podsjeća na smrt, pomislih. Sjetih se i Džanana. Nakon godinu poginuo na onoj istoj planini gdje smo bili izgubili Muhu.
Grad se oblači u kineske svjetiljke, blijede kao iznošena košulja ratnika. Doći će i muzikanti preko rijeke, da se tako, prateći civilizacijsko ludilo, zakorači u godinu koja dolazi. Još koja slika sa ljetovanja isturena na društvenim mrežama, da vidi dunjaluk. Na stubu sve manje mjesta za smrtovnice onih koji odlaze zauvijek.
U nama rat nije prestao. Ljuti su neprijatelji pohlepa i nepravda. Ubijaju tiho, ali bolnije od metka.
Koračam, a strahujem kako ću izdržati ako sretnem svog ratnog druga Muhu. Strah me očiju! Potonule kao probušene lađe, nestale u dubinama tuđih pasjaluka. Usamljen, još koračam ovim dunjalukom.
Nema mi Muhe! Autor: Said Šteta, književnik i novinar
