Piše: dr. Ekrem Tucaković, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini
U historiji Bosne i Hercegovine Mostar sa širom okolinom je kroz duža razdoblja bivao središte i izvorište književnog života, mjesto rađanja ili okupljanja mnogih književnika. U novijoj historiji dovoljno se prisjetiti prvih decenija 20. stoljeća i književnika koji su rođeni ili jedan period djelovali u Mostaru: Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović, Jovan Dučić, Osman Đikić, Osman Nuri Hadžić, Abdurezak Hifzi Bjelevac, Hamza Humo, Alija Nametak, Musa Ćazim Ćatić.
Svakako, jedno od plodnih književnih razdoblja u kojima su Mostarci intenzivnije pisali na svjetskim jezicima, nažalost rijetko na bosanskom, bilo je od 16. do 18. stoljeća. Prema izvjesnim navodima, u Mostaru je tokom osmanske vladavine živjelo i stvaralo četrdesetak pjesnika čija je poezija u savremenom dobu uglavnom ostala neafirmirana i nepoznata, osim manjem krugu književnih historičara i istraživača književnosti na orijentalnim jezicima (Omerika). Ljepote Mostara, posebno fascinacija Starim mostom, bile su inspiracija mnogim pjesnicima starije generacije koji su ovaj grad učinili trajno prisutnim unutar orijentalne književnosti.
Jedan od pjesnika iz tog razdoblja ispjevat će na turskom jeziku odu Neretvi, na koju se čini prikladnim podsjetiti u okviru sekcije Žive vode, naučno-istraživačkog i edukativno-izložbenog projekta Pod nebom vedre vjere, kao još jedan primjer odnosa prema blagodati vode u kulturi Bošnjaka.
Vančo Boškov je u Franjevačkom samostanu u Mostaru, rukopis br. 107, pronašao pjesme Rahmije Mostarca, koji je živio u Mostaru na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Pjesma o Mostaru ima 32 stiha (bejta), koju Boškov naziva kasidom, sastavljena je od tri dijela i svaki dio ima svoj naslov: l. Pohvala, oda Mostaru (14 stihova – bejtova), 2. Pohvala, oda Neretvi (9 stihova – bejtova) i 3. Pohvala, oda mostu (9 stihova – bejtova). “Ove tri zasebne cjeline treba smatrati jedinstvenom pjesničkom kompozicijom u formi kaside, ne samo zbog njihove istovjetne metričko-stihovne strane, nego i zbog misaone povezanosti između sva tri dijela” (Boškov, 214).
Oda Neretvi, potpuno novi motiv u kasidi, obiluje mnogim poređenjima, skraćenim pjesničkim metaforama i simbolima uobičajenim za orijentalnu književnost. Primjera radi, „voda života“ ili „izvor života“ upravo je jedno od općih mjesta i klišeiziranih simbola u orijentalnoj književnosti. Ustvari, riječ je o čvrsto kondenziranom simbolu s višestrukim preklapajućim i fluidnim semantičkim poljima apstraktnog i faktičkog, imaginarnog i stvarnog pjesničkog izražavanja fizičkih i duhovnih realiteta. Sintagma „voda života“ (ab-e hayat) u jednom svom kraku referira se na faktički značaj vode za nastanak i razvoj života, međutim u svojstvu simbola unutar književnog i mističnog konteksta i naslijeđa Istoka upućuje na stalnu ljudsku želju i potragu za besmrtnošću, za eliksirom vječnosti za kojim su tragali mnogi staropovijesni književni junaci. Istodobno, sufijska slika svijeta (i sufije, dakako, tragaju za „vodom života“) kazuje da se besmrtnost ustvari nalazi u jednoj vrsti smrti, odnosno da bi se živjelo mora nešto umrijeti, još preciznije izraženo – moraju umrijeti životinjske odlike ljudskog karaktera. Prema klasičnim legendama, ta voda se nalazi u tami na kraju naseljenog svijeta i ko god se napije te vode zadobija vječni život. Nadalje, u sufijskoj interpretaciji susrećemo je i kao metaforu za izvor ljubavi i posebnog znanja, a ko god se napije s tog izvora osigurava sebi neprolaznost. Neki će reći da je voda života znanje, a tama u kojoj se nalazi je ljudsko tijelo. Prema predanju, Hidr je pronašao „vodu života“ i kušao je. Iako je Rahmi mogao u vodi Neretve vidjeti faktičke i konkretne oblike podsticaja i bujanja života, ipak književno-terminološka tradicija i kontekst u kojem pjesma nastaje asocira i na semantička područja koja je uspostavila ranija tradicija i jezik.
Dakako, poređenje sa dženetskom rijekom Kevser, unošenje termina Lukmanov napitak, zaljubljeni (ašik), ljubav, tuga, suze zaljubljenog pa do poređenja sa rijekom Džejhun (Amu Darja, Oxus) u Centralnoj Aziji, također pjesmu pohvalnicu Neretvi, makar na razini pjesničkih slika i termina, snažno vezuje za književnu tradiciju islamskog duhovnog naslijeđa i konkretne geografske toponime koje je ova tradicija na različite načine oblikovala. „Neretva je nemirna kao zaljubljeni koji, izbezumljen od ljubavi, ne zna za mir. Izobilje njenih voda dolazi od suza zaljubljenog, u koga je Neretva personificirana, a koje on neprestano proliva zbog nesrećne, neuzvraćene ljubavi… Ako Neretva simbolizuje zaljubljenog, onda je šum njenih voda njegov lelek i jauk koji se nikada ne smiruje, jer zaljubljeni mora da iskazuje svoju ljubav neprekidnim uzvicima očaja i boli“ (Boškov, 216).
Oda Neretvi
Nema sumnje u to da je ona izvor vode života.
Svaka čaša koju čovjek popije daje mu novi život.
Uzimanje i najmanje količine daje mozgu takav ugođaj da ne zna da li je riječ o Kevseru ili o nečemu što je slično Selsebilu.
Za ljudski organizam ona je ugodni, zdravi elksir.
Ne može joj biti ravan Lokmanov napitak.
Sve u svemu, to je jedan iskusan ljekar za opštu korist.
Ko se jednom napije, taj otklanja vatru žeđi.
Načičkane kuće gledaju na nepristupačnu Neretvu.
Stari i mladi (u tekstu: starci i mladići) uzimaju darove tvoje – neograničenog gospodara milosti.
Drveće, tu i tamo, na njenim obalama u redovima stoji kao u molitvi
Prostrijevši na livade svoj divni debeli hlad.
Brzog je toka, ne stoji, poput zaljubljenog, ni danju ni noću.
Zadivljuje njena širina i dubina u poređenju sa Indijskim okeanom.
Pri (svakom) uzdahu prolijeva iz očiju, poput Džejhona (Amu Darje), ljubavnu bujicu.
Ni jednog trenutka se ne stišava i smiruje njen plač i jauk.
Očevidno je njeno obilje (vodom); korito joj je oštro
Ne može je preći ni pješak ni konjanik. (Boškov, 226)
