Od ratnog silovanja do #metoo. Amina Hujdur radi u organizaciji TRIAL International koja se bavi ljudskim pravima i govori o tome zašto je rodna neravnopravnost u korijenu nasilja nad ženama u Bosni i Hercegovini.
Amina Hujdur radi u organizaciji TRIAL International u Bosni i Hercegovini kao saradnica za komunikacije. U svom radu susreće se sa žrtvama/preživjelim ratnog seksualnog nasilja, od kojih su mnoge bile podvrgnute silovanju u ratu u Bosni i Hercegovini 1990-ih. Foto: Imrana Kapetanović
U neposrednoj blizini centra Sarajeva nalazi se ured TRIAL Internationala u Bosni i Hercegovini. Amina Hujdur, koja radi na komunikacijama, dočekuje nas na ulazu, u prizemlju i vodi nas uz nekoliko stepenica. Ured je mali, ali prozračan sa visokim stropovima i nekoliko svijetlih i vijugavih prostorija odvojenih visokim staklenim vratima.
TRIAL International jedna je od partnerskih organizacija fondacije Kvinna till Kvinna. Pružaju podršku žrtvama/preživjelim ratnog seksualnog nasilja u postizanju pravde i obeštećenja. U Bosni i Hercegovini djeluju od 2008. godine. Osim besplatne pravne pomoći žrtvama rata, bave se strateškim parničenjem, zagovaranjem prema donositeljima odluka i jačanjem kapaciteta u pravosudnom sistemu.
#metoo mi je otkrio obimnost nasilja
Kao i u cijelom svijetu, nasilje nad ženama je široko rasprostranjeno i u Bosni i Hercegovini. Krivična djela se jako malo prijavljuju.
“Ovdje se na to gleda kao na privatni problem koji treba rješavati kod kuće. Ali mi – organizacije koje rade s preživjelim – znamo koliko je to netačno. Ako pobliže pogledate, shvatit ćete koliko društvo utiče na stepen rodno zasnovanog nasilja,” kaže Amina.
Spominje #metoo val koji je prošle godine zahvatio većinu Zapadnog Balkana. Okidač je bio slučaj srbijanske glumice Milene Radulović, koja je policiji zbog seksulanog nasilja prijavila svog srednjoškolskog profesora glume, poznatog producenta. Njeni postupci ohrabrili su mnoge žene i djevojke da progovore.
“Reakcija javnosti bila je masovna. U Bosni i Hercegovini – u sklopu Facebook grupe “Nisam tražila” – hiljade i hiljade osoba progovorilo je o rodno zasnovanom nasilju kojem su bile izložene,” kaže Amina.
Bila je to prekretnica nakon koje se razotkrila veličina problema koji je bio “gurnut pod tepih”, kako Amina opisuje. S jedne strane, podrška je bila ogromna. S druge strane, žrtve/preživjele rodno zasnovanog nasilja su ispitivane o tome da li govore istinu ili u kojoj su mjeri njihovi postupci doprinijeli slučaju. Ukratko: žrtve su okrivljivane.
Sramota i stigma za žrtve i preživjele
Isti nedostatak podrške, kao i sramotu koja se nameće žrtvama/preživjelim rodno zasnovanog nasilja, možemo pronaći u historiji zemlje nakon rata 1990-ih.
“Tokom rata u Bosni i Hercegovini više od 20.000 žena, muškaraca i djece je silovano ili podvrgnuto seksualnom nasilju. Ukupni, zastrašujući broj, međutim, vjerovatno nikada neće biti potvrđen, jer mnoge preživjele osobe nikada neće ispričati svoju priču. I dan danas, društvo mnoge propituje i osuđuje,” kaže Amina.
Žrtvama/preživjelim je nametnut zadatak da se pobrinu da njihove priče ne padnu u zaborav.
Veličanje ratnih zločinaca
Amina nas vraća u period prije dvije godine, kada je posjetila grad Foču povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu i sukobima. Foča je jedan od gradova u Bosni i Hercegovini u kojem su počinjeni neki od najstrašnijih zločina.
“Zajedno sa grupom preživjelih posjetile smo sportsku dvoranu Partizan. Upravo u toj sportskoj dvorani prije samo 30-ak godina žene i djevojčice su grupno silovane i podvrgnute teškim mučenjima. Svake godine, one odlaze na to mjesto koje im je donijelo ogromnu bol i traumu, stanu pred njega i govore svoju istinu,” kaže Amina.
Sjeća se da je podigla pogled i vidjela veliki mural osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića – koji je veličao njega i njegov lik.
“Ljudi u gradu su nam skandirali njegovo ime. I sjećam se da sam pomislila kako taj trenutak predstavlja primjer našeg odnosa prema preživjelim u Bosni i Hercegovini. Dok se osuđeni ratni zločinci na neki način veličaju, preživjele osobe su one koje se odbacuje. Često su one prisiljene nositi krivicu za zločine kojima su bile podvrgnute, a ne počinitelji,” kaže Amina.
Ratno seksualno nasilje
Rodna neravnopravnost povećava vjerovatnoću ratnog seksualnog nasilja. Proučavanje seksualnog nasilja počinjenog tokom rata u Bosni i Hercegovini 1990-ih godina pokazalo je dva glavna obrasca.
“U nekim slučajevima, činila ga je vojska iz oportunističkih razloga tokom okupacije određenih gradova. Tada se to često činilo u vojnom okruženju koje je bilo ispunjeno toksičnim maskulinitetom i predodžbom da muškarci i žene zapravo nisu ravnopravni. Silovanje i seksualno nasilje nad ženama smatralo se normom i koristilo se kao način kontrole ili dominacije,” kaže Amina.
Silovanje kao oružje rata
Drugi obrazac seksualnog nasilja bilo je sistematsko korištenje silovanja kao oružja rata.
“Nažalost, ista predodžba o muškarcima i ženama kao neravnopravnim, u temelju je i ovog drugog obrasca. Žene su te koje treba osvojiti, a ako osvojite žene suprotne strane, ne nanosite štetu samo ženama, već i društvu u cjelini,” kaže Amina.
Dalje objašnjava da je svirepost nekih od tih zločina – genitalno sakaćenje i prisilne trudnoće, na primjer – bila proračunata kako bi se nanijela teška šteta ženama, njihovim porodicama i zajednicama. Cilj je bio stvoriti što veću traumu određenoj grupi ljudi.
“Izrazito je važno shvatiti do koje mjere je seksualno nasilje korišteno kao oružje rata u Bosni i Hercegovini. Mi kao država tek trebamo pružiti adekvatnu podršku preživjelim. Nasilje koje su doživjele ne može se umanjiti. Nije dovoljno samo prepoznati osobu kao preživjelu, priznati joj to našim zakonodavnim sistemom, nego podrška mora biti holistička,” kaže Amina.
Počinitelje treba procesuirati, a preživjelima je potrebna medicinska njega, često psihološka, da bi liječile traume.
“Mnogim preživjelim treba osjećaj pravde; treba im presuda kao javno priznanje njihovih patnji. Bosna i Hercegovina mora preuzeti odgovornost kada je u pitanju naš pravosudni proces, kako bi se to i postiglo,” kaže Amina.
Preživjele u solidarnosti s drugima
TRIAL International smatra da ubuduće, priču o ratnom seksualnom nasilju, ne bi trebalo diktirati društvo već same žrtve/preživjele rodno-zasnovanog nasilja.
“One mogu i trebaju preuzeti narativ. Preživjele ne žele biti predstavljene kao puke žrtve, ispunjene traumom i nesposobne da funkcioniraju. Žele da ih se predstavlja kao hrabre žene i muškarce koji i dan danas stoje uspravno, ne srame se i govore svoju istinu. One to rade jer ne žele da se to ikada više dogodi i važno je da podržimo preživjele da dijele svoje priče,” kaže Amina.
Objašnjava kako su ruska invazija na Ukrajinu i priče o počinjenom seksualnom nasilju tamo strašno pogodile Bosnu i Hercegovinu kao zemlju, a posebno preživjele.
“Kada je izbila vijest o ratu, razgovarala sam s preživjelim i do suza su me dovele njihove reakcije. Sve su me pitale ‘kako ih možemo podržati?’, ‘Kako im možemo pružiti sigurne prostore?’ Ako pobliže pogledate, mnoge osobe, preživjele seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini su objavljivale poruke javne podrške, te i dalje traže načine da podrže žene i muškarce koji su podvrgnuti silovanjima u Ukrajini.”
Kvinna till Kvinna podržava prava žena u Bosni i Hercegoviniod 1993. Rat u Bosni i Hercegovini je okončan 1995. godine, ali je za sobom ostavio traumatizirano društvo. Na papiru, zakonodavstvo o jednakosti je napredno, ali je njegova provedba neujednačena. Žene zarađuju manje i malo ih je imenovano na položaje odlučivanja u politici. Nasilje nad ženama također je široko rasprostranjeno. Bosanskohercegovački ženski pokret radi na promoviranju mira, utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine i zaustavljanju nasilja nad ženama. Kvinna till Kvinna podržava nekoliko partnerskih organizacija koje rade na promoviranju ženskih prava i položaja žena u društvu.
Više o našem radu u Bosni i Hercegovini saznajte ovdje.
