„Pisanje između redova“, Faruka Kajtaza, poznatog bosansko-hercegovačkog novinara i političkog analitičara je kolekcija kratkih ratnih priča i eseja, te njegovih aktuelnih političkih kolumni o BiH i regionu. Kajtaz, ponajprije piše o raznim fenomenima vezanim za rat, politiku i javnost uopće, te njihovim utjecjima na naše živote.
U prvom dijelu knjige, koji donosi potresna svjedočenja o ratu i srednjevjekovnoj opsadi Mostara, objavljen je i ekskluzivni izbor fotografija čuvenog foto reportera Wadea Goddarda, koji je svojim foto aparatom svjedočio strahotama rata i stradanjima Mostaraca.
Osim proznog i kolumnističkog dijela knjige, Kajtaz se u „Pisanju između redova“, bavi i istraživanjim mogućnost korištenja mobilnog telefona kao „alata“ za ozbiljnije bavljenje fotografijom. Tu je i autorovo svjedočenje o njegovoj borbi sa opakim Covidom u formi post-dnevnika, ali i distopijska SF priča o nekom, ne tako dalekom svijetu skore budućnosti.
Predgovore za knjigu napisili su: Boro Kontić, Mario Iličić i Senada Šelo-Šabić.
Autor „Pisanja između redova“ kaže da je to knjiga pisana tako da se lako čita, a teško zaboravlja!
Portal Ljudski.ba objavio je priču koja nosi naziv „Sklonište“, a progovara o prvim danima ratnih strahota u Mostaru.
Do prvih sukoba, agresije i rata, bilo je to mjesto na koje smo vrlo rijetko zalazili. Skrovito, mračno, puno ustajalog zraka i nevažno.
U podrum naše zgrade silazio sam tek kada bih uzimao ili ostavljao bicikl. Brzo i gotovo mehanički. Zadržavao se tek toliko koliko mi je trebalo da obavim ono što sam namjeravao… i ni sekundu više.
Nije tu bilo ničega važnog i bitnog. Samo metalna vrata s ključem na ulazu i dva reda gusto poredanih drvenih „boksova“ za svaki od stanova u zgradi iznad.
Na drvenim vratima sličnim onima koja se postavljaju na poljske zahode, u pravilu je stajao manji katanac. Pred rat su bili moderni oni u različitim bojama. Više kao ukras, nego neka vrsta zaštite, obzirom da se u ograđeni prostor moglo ući bez velikih problema.
Samo je trebalo znati koristiti dovoljno čvrstu polugu i „brava“ bi lako izletjela iz ležišta, obzirom da je bila pričvršćena s tek nekoliko manjih eksera zakovanih u „jelovinu“.
Negdje u uglu, pri stropu, stajao je i manji otvor iz koga bi svjetlost doslovno „bola oči“ za vrijeme sunčanih ljetnih dana u Mostaru, kada sa svjetlosti dana uđeš u mrkli mrak podruma.
Vladala je apsolutna tišina, osim što bi se povremeno iz ovećih, crno ofarbanih cijevi tu i tamo začuo klokot ko zna kakve tekućine koja je prolazila kroz cijevi do kanalizacije. Živo i bučno podsjećanje da voda iz WC šolja na kraju ipak „odlazi negdje“… iako volimo vjerovati da smo se s povlačenjem vode na ispiraču „zauvijek“ riješili naših neugodnih izlučevina.
I baš to mirno, nevažno i mračno mjesto odjednom se s prvim snajperima, granatama i eksplozijama pretvorilo u – kako su stanari tada voljeli vjerovati – tek „privremeno sklonište“. Zaklon, koji je trebao poslužiti dok za „koji dan“ ne prođu „luda vremena“ i političari opet sjednu za sto, a vojska povuče opremu i naoružanje u kasarne.
Naš ulaz nije imao puno stanova, ali je ipak prilaz podrumu bio poprilično zatrpan ljudima. Nije to bio veliki prostor. Tek dva reda stepenika i malo „predvorje“ ispod njih.
I mlađi i stariji svijet se tiskao po stepenicama i na gelenderima. Niko nije niti pomišljao ulaziti u podrum i „drvene boksove“. Sve je to, naime, trebalo biti privremeno.
Stariji su obično „pokušavali podići atmosferu“ različitim upadicama ili nategnutim šalama, dok su djeca naokolo mahnito trčala i izazivala neopisivu dreku. Za njih je to bila samo nova zabava. Kako njih samih, tako i onih koji su ih pokušavali nekako primiriti.
Neko je donio i mali TV s radioaparatom oko koga su se tiskali muškarci pokušavajući pronaći onaj „savršeni“ položaj antene, kako bi slika i ton bili barem podnošljivi.
Žamor i buka bi naglo utihnuli kada bi neka od granata pala malo bliže našoj zgradi. Sve bi se zatreslo, a na licima stanara bi se mogao pročitati neopisivi strah. Majke bi gotovo instinktivno prigrlile djecu jako i nešto mrmljale sebi u bradu, dok bi muškarci kao pokušavali da kao otkriju „gdje je to puklo“ i šta „gori“. Ubrzo se baš „zakuhalo“… Naredno veče, minobacačka granata pala je pred sami ulaz naše zgrade. Odmah je planuo jedan od automobila. Ako se dobro sjećam, neka „Lada“. Jarko crvena svjetlost je bljeskala kroz staklena ulazna vrata zgrade.
Poput šejtanskih plamenih jezika.
Razvaljeni auto se nije dao spasiti, ali je trebalo zaustaviti plamen, da ne uhvati zgradu… dim, smrad guma koje gore, strah od eksplozije rezervoara goriva. To veče na stepenicama pred podrumom je bilo jako tiho. Čak su i djeca mirno sjedila i osluškivala zvukove haotične ratne noći. Strah se svima uvukao pod kožu… sveprisutan i paralizirajući.
I onda je nešto jako i moćno udarilo negdje u zgradu… poviše naših glava. Kratak fijuk i tup udarac, nakon čega je uslijedio zvuk kao kad se iz velikog „kamiona kipera“ prosipa sitno kamenje ili pržina.
Znali smo da je pogođen jedan od stanova! Nas nekoliko se odlučilo obići zgradu i vidjeti šta je oštećeno.
Pažljivo smo obišli sve već otključane stanove i zagledali unutrašnjost bez paljenja svjetala ili korištenja baterijskih lampi. Sve je bilo kako treba, do našeg stana. Unutrašnjost nije bila oštećena, ali se ispred nekadašnje terase mogla čak i u potpunom mraku vidjeti ogromna rupa od granate. Geleri su se „prosuli“ svuda po stropu. Sve je bilo puno prašine – sitne poput najfinijeg pudera.
Činilo se sumanuto logičnim. Stan je bio u centru zgrade, a tobdžija prekoputa je samo gađao tačno u sredinu, da bi bio posve siguran da će njegov razorni projektil pogoditi „cilj“. Stan u zgradi!
Prava je sreća da je granata pogodila baš taj dio terase i balkona u koji smo prije rata nanijeli veću količinu zemlje kako bi posadili cvijeće i jagode, pa je zemlja amortizirala veći dio detonacije, ali i gelera.
Jedno je, ipak bilo jasno kao dan… niko više nije siguran u stanovima! Postali smo meta i to neposredno prekoputa najveće vojne kasarne u gradu. Vratili smo se u podnožje zgrade. Zabrinuti stanari su očima tražili odgovore, kao da su se bojali izustiti pitanja: „Šta je stradalo? U koji stan je udarilo?“
Prekinuo sam neugodnu šutnju: „Znaš, stara“, obratio sam se majci, „nemamo više balkona i terase“. Uslijedio je tihi jecaj uz glasno tješenje ostalih i utješnu primjedbu ostalih kako je „najvažnije da je živa glava“. I jeste.
Od te večeri naš privremeni boravak na stepenicama se pretvorio u permanentno mjesto pokušaja preživljavanja. U stanove se išlo samo ako se baš moralo. Brzo i bez zadržavanja. Uđi… uzmi ili ostavi i odmah se vrati. Svaki idući dan je bio gori od onog prethodnog. Čak i oni najzagriženiji optimisti su ušutjeli zagledani u svoje od nemoći stisnute šake.
Dio „ekipe sa stepenica“ polako se, ali sigurno smanjivao. Neki su jednostavno napustili grad, preko „svojih veza“, dok su drugi potražili sigurnije smještaje kod rodbine ili prijatelja. Samo bi otišli. Neki bez ijedne izgovorene riječi… samo si jedno jutro mogao uočiti da neko nedostaje…
Sada smo već bilo duboko u podrumu i niko u tome nije vidio ništa čudno. Od starog namještaja i vrata – onih nalik na poljski wc, napravili smo krevete. Struju smo još imali, ali smo izbjegavali paliti svjetlo da se „ne privuku granate“. Umjesto svjetla, gorjelo je par svijeća, oko kojih bi se stanari sakupljali kao svici.
Ne tako davno bili smo zavaljeni u foteljama ispred televizora u svojim novim – pred rat izgrađenim stanovima, a sada smo bili prisiljeni boraviti na mjestu u koje smo išli samo kada smo „morali“.
Jednom od naših komšija posebno je teško pao taj boravak u podrumu. Stalno je nešto gunđao i prigovarao. Vječito bijesan na sve što se događa u Mostaru i oko njega. Bio je prijeratni inženjer i direktor, koga je posao doveo do Mostara… samo par godina prije rata. „Miješani brak“ i kadrovski stan. Činilo se dobrim rješenjem provesti neko vrijeme pred penziju u Mostaru.
Znao je tako satima pripovijedati svoje događaje i poslovna putovanja. Bio je jedan od onih koji, zapravo, nije bio dosadan ili „tankog vokabulara“, ali je bio jako opširan. Toliko opširan da bi nam nakon nekog vremena iz glave isparila ideja o čemu ta njegova priča uopće govori i šta je „poenta“. Ali on je pričao i pričao… ozbiljnog lica i često gestikulirajući, držeći jednim dlanom lakat druge ruke kao oslonac.
Kada bi nekome popustila pažnja, obično bi ga lagano gurkao rukom, da mu nagovijesti da priča još nije gotova i da sada „ide ono najzanimljivije“. Najteže bi mu padalo kada priča konačno uz sve moguće verzije i podzaplete konačno završi i svi ostali utonu u svoje misli. Jednom je samo demonstrativno ustao i kazao: „Odoh ja gore u stan, pa šta bude. Idem učiti jezike“ – ponosno je i prkosno obznanio svima.
Pokupio je neke deke i jastuke i zaista otišao „gore“.
Taj dan je baš zapucalo… sa svih strana. Našeg komšije nije bilo pa smo odlučili vidjeti šta se događa s njim. Istrčali smo gore i našli ga kako u dnevnom boravku drži neku ogromnu knjigu prekriven s par deka. Ispod deka su virile samo njegove naočale, gusta kosa prošarana sijedim vlasima i naborano čelo. U stanu je bilo hladno i sablasno. Htio je pokazati prkos, ali mu se u očima itekako jasno čitao ogroman strah koji je nevješto krio.
„Učio“ je jezike. „Hajde s nama dole, nije ovdje sigurno i žena ti se brine“ – ubjeđivali smo ga. Malo se promišljao, ali najbolji argument mu nismo ponudili mi, već granata koja je „tresnula“ opasno blizu. Sve se zatreslo. Štokovi su „zacvilili“ od snage detonacije.
Pokupio je tako komšija svoje stvari i tu ogromnu knjigu koju je nosio svuda sa sobom i glasno opsovao: „I da se zna… jebem sve onima koji pucaju“…
Još dugo je kasnije gunđao u podrumu i zurio u knjigu iz koje je „učio jezik“, iako je teško šta mogao vidjeti ili pročitati na stranicama pod slabim plamenom svijeća. Bio je to njegov, a možda i naš bijeg od realnosti. Sidro za koje se držao u nemirnom vremenu neizvjesnosti.
Čovjek se na sve nekako navikne u vrijeme borbe za goli opstanak, pa i na život poput štakora. Nakon početnog šoka, taj mali i neugledni podrum je postao cijeli naš svijet. Muškarci su preko dana ili u smjenama odlazili na „zadatke“, a žene su se s djecom brinule oko čistoće i pripreme hrane.
Ja bih obično dolazio jako kasno naveče. Što zbog posla, što zbog mraka, kada se moglo sigurnije kretati, bez većeg straha od snajpera.
Bez obzira kada bih došao, znao sam da će majka uvijek čekati da se pojavim. Samo bi kratko upitala: „Jesi li to ti?“ Nakon što bi dobila potvrdan odgovor, sve je opet utonulo u tišinu i slabu svjetlost improvizovanih svijeća koje smo pravili od starih tegla i nekog ulja nepoznatog porijekla. Plamen je bio slab, ali intenzivno crven.
Kao krv, koju si svakodnevno mogao vidjeti na ulicama…
Ljudski.ba
