Izaći iz svoje zone komfora, naročito u maloj sredini nije jednostavno, ali nam može donijeti jednu uspješnu priču sa mnogo novih prijateljstava.
Dokaz tome upravo je tridesetdevetogodišnji Jablaničanin, Samir Sarajlić. Svom devetogodišnjem iskustvu u svijetu medija poželio je dodati nešto novo, a to je čitanje poezije i ne sluteći da će ga taj izbor ubrzo odvesti preko granice. Svojim glasom je pronašao put do mnogih ljudi iz Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, a pristigle su i neke radne ponude iz Evrope.
Upravo su navedene stvari bile razlog da razgovaramo sa mladim Jablaničaninom i da saznamo nešto više o njegovoj profesionalnoj priči.
Možete li se prisjetiti početka, kako je izgledao Vaš ulazak u svijet novinarstva?
Sve je počelo u avgustu 2013. godine, kada se desilo požarište iznad Donje Jablanice, nadomak našeg grada. Prilikom akcije gašenja zazvonio mi je telefon, bila je to Fahira Dželilović, tadašnja direktorica RTV Jablanica. Iako sam u tom momentu mislio da me zove da se uživo javljam s požarišta kao jedan od dobrovoljaca u akciji gašenja, s obzirom da sam to i ranije činio, ispostavilo se da nije tako.
Ona je „na svoju ruku“ aplicirala na fond za zapošljavanje osoba sa invaliditetom u Sarajevu i taj je projekat prošao. Trebao sam hitno doći u prostorije RTV Jablanica i otišao sam ne znajući da me čeka jednogodišnji radni ugovor. Obzirom, da nisam radio više od godinu i po dana prihvatio sam to, iako nisam znao koja će biti moja funkcija. Našalio sam se da mogu obavljati neke fizičke poslove, da mogu krečiti, popravljati šta im bude trebalo kao neki “house majstor”. Digresija, Fahira i ja smo studirali zajedno na Pravnom fakultetu i često bi putovali skupa. U tom druženju, kao iskusan radijski novinar primjetila je moj glas i shvatila da se može „upakovati“ u jednu radijsku priču. Sa njom sam prošao tu prvu obuku i jako brzo sam zavolio kako zvučim u eteru i eto, ostao sam sve do danas.
Koje su dobre i loše strane Vašeg posla? Šta Vas je sve ove godine zadržalo na tom polju?
Posao je jako kreativan, svaki dan je drugačiji, hiperkreativan to je nekako moj senzibilitet. Volim hipeaktivnost, neposrednost, kontakte s ljudima i to me jednostavno osvojilo za razliku od svih poslova koje sam ranije radio. Loša strana ovog posla je ta što je izrazito stresan, sve je nekako ubrzano. Ovaj žurnalistički poziv se ubraja među tri najstresnija posla i kao takav se ne preporučuje da se dugo radi. Ako ulazite u svijet medija trebate biti svjesni da nećete imati puno slobodnog vremena. Imam običaj reći da smo kao vojska, da nas pozivi u sekundi znaju „dići“ iz kuće.
Ono po čemu ste u posljednje vrijeme prepoznatljivi je poezija koju izvodite. Kako ste se našli u tom književnom svijetu?
Poezija je kraljica književnosti. Jablanica je zakržljala po tom pitanju. Omladina je zastranila inače po pitanju čitanja i poznavanja poezije, koja bi zapravo trebala biti sastavni dio čovjeka i nadogradnja svake osobe ponaosob. Jednostavno u jednom momentu sam se odvažio da čitam. Prije toga nikad nisam čitao za javnost, jedino oni momenti u tišini svoje sobe, za svoj ćejf. Proveo sam sate i sate u iščitavanju dok nisam ovladao u tom polju. Bog mi je dao, neskroman ću biti specifilčan glas, pogotovo kod poezije, a po prirodi sam senzibilna osoba te sam lako mogao uroniti u svijet poezije.
Prekretnica mi je bila promocija koju je organizovala Bošnjačka zajednica kulture ”Preporod” i na nagovor tadašnje učesnice književnice, Jasminke Pitić, krenuo sam ozbiljnije. Ona mi je poslala neke svoje tekstove, koje sam čitao, a ona ih objavljivala i tako je sve krenulo.
Zatim, mi se desila izvanredna Munira Kovač, Jablaničanka sa adresom u Goraždu.
Poslala mi je 4 svoje poeme od toga je pjesma “Majka” koju sam iznio na poseban način i našim ljudima se jako svidjelo. Od tada su krenuli brojni zahtjevi i počeli su da mi šalju svoje pjesme na čitanje. Imao sam svoju životnu filozofiju, da ljudi koji ti se fino jave, ne možeš ih odbiti i ja sam počeo sve to snimati. Međutim, svi ti književnici imaju širok krug ljudi, kolega tako da se sve pomalo raširilo.
Kakve su reakcije ljudi na dosadašnji rad?
Priča u vezi poezije je nešto što ni sam nisam mogao vjerovati da će mi se desiti. Uz pomoć nje postao sam skoro viralan, pogotovo na teritoriji Srbije, Hrvatske, Makedonije, Amerike, Švedske. Odnosno, sve su to neke zemlje gdje ima naših Balkanaca. U početku nisam odbijao nijedan tekst koji su mi slali, jer mi je trebala rutina, iskustvo. Stalno sam ciljano čitao i smatram da sam zanat dobro ispekao i reakcije ljudi su fantastične.
Šta je Vaša tajna? Kako ste uspjeli za tako kratko vrijeme preći granice BiH?
Mislim, da je to iskrenost, posvećenost svom radu, širina koju su mi moji rahmetli roditelji dali. Jednostavno takav sam osobito prema ljudima. Vjerujem, da se ta neka moja vibra iskrena, duševna osjetila, pogotovo kad je u pitanju poezija, jer tu nema laži. Poeziju ne može svako recitovati. Ne može prazan čovjek da donese emociju. Pogotovo je jako velika odgovornost, jer su to tekstovi koji su nastali iz duše nekog autora, a takvim temama morate pažljivo pristupiti. Odgovornost prema autoru je izuzetno velika. Meni najveća pohvala koja se mogla desiti, a dešava se da mi autor kaže ja ne mogu da dođem sebi od suza. Spomenut ću i jednu rečenicu koja kaže da sam ja audio filter njihove duše. Ta njihova duša koja je protkana kroz stih, samo izađe kroz moj glas. Imam običaj reći, da sam ja njihov alat uz pomoć kojeg se obraćaju narodu.
Čija podrška Vam je posebno značila na ovom putu?
Moram spomenuti nekoliko književnih imena koja su mi izuzetno pomogla, a to su: Jasminka Pitić koja me povukla u ovo, Munira Kovač koja mi je vjetar u leđa. Kroz ovaj posao sam upoznao jako puno pjesnika i pjesnikinja, moram istaći moju dragu Maju Matović iz Srbije, Jelenu Škrbić iz Glamoča, moja draga Splićanka Anči, zatim Jelena Jeknić,.. Ima jako puno ljudi, da ne izostavim nekog. Zaista su mi mnogi pomogli da postanem ovo što jesam, jer ja sam mrtav recitator bez dobre pjesme.
Koji su Vaši budući planovi?
Baš kao što sam ranije spomenuo imam pregovore za neke ugovore sa izdavačkim kućama za snimanje audio CD-ova, tu su promocije širom BiH i regiona. Pružila mi se mogućnost odlaska u Pariz,Švedsku, Njemačku, pa vidjet ćemo u kojem smjeru će se sve odvijati. Iako je to trivijalna stvar, jer imam radni odnos, počeo sam od ovog posla i zarađivati, tako da mi je ovo zaista ugodno sa korisnim. Imam izuzetno velike planove po ovom pitanju i mislim da će, Bože zdravlja, ići sve kako treba. Ja ću nastaviti raditi još na sebi i siguran sam da ću tek u narednom periodu doći na onaj čuveni nivo, koji mi je želja, a to je da budem jedan od najkvalitetnijih recitatora u regiji, ali certificiran, po nekoj kritici publike, ali i književne.
Koja je Vaša poruka za naše čitaoce?
Nažalost jako je malo čitaoca pogotovo kad je u pitanju omladina. Knjiga je zaista naš najbolji prijatelj koji nas nadograđuje, ispunjava, širi vidike, znanje, poznanstva. Apelujem na omladinu da što više čitaju u slobodno vrijeme, što manje tehnike. Želim na kraju da pozdravim sve čitaoce portala novikonjic.ba, da poželim da se osjećaju dobro i zdravo i da uživaju u književnosti i poeziji.
U nastavku Vam donosimo izvedbu poeme “Majka” autorice Munire Kovač- Devlić.
