PIŠE: Mirsad Čukle / novikonjic.ba
Majka priroda i u Konjicu opominje čovjeka i kaže mu da je jadan ako misli da može u prirodi raditi šta god hoće. Ne može se sjeći šuma neplanski, a očekivati da izvori vode nastavljaju donositi kapi života, ili da Neretva ne izađe iz korita.
Sredinom sedmice, dovoljna su bila samo tri kišna dana da Neretva u Konjicu naraste skoro do maksimuma. To je za iskusnije ekologe logična posljedica velikih požara i neplanske sječe šume u slivu ove rijeke. Nebriga za zajednicu, egoizam, bogaćenje, nezakonitost, ljudi iznad zakona i sl., odavno je prisutno svuda oko nas. Jedan pametnjaković kaže da šume ne može nestati jer se ona sama obnavlja.
Lanac života ne može biti prekinut bez posljedica, jer svoju funkciju u prirodi, osim šume, ima i baja ispod kamena, riba, leptir, zmija, vuk, srna, jelen… Priroda sigurno uzvraća udarac i čovjeka suočava sa njim samim.
Sjećamo se kada se gradsko smetljište sa Vrapča poslije mnogo kiše, skotrljalo prema kućama u Bijeloj, sjećamo se čišćenja korita rijeke Bijele od najlon kesa koje su završile u Neretvi i u Jablaničkom jezeru, sjećamo se fotografija školjki automobila bačenih u Neretvu…
Čovječe, šuma-vazduh-voda su jedno, ne može ih čovjek proizvesti, za njih nema zamjene i ovo blago koje Konjic ima, ubrzano propada. Poslije velikih požara i sječe šume, uvijek presahnu planinski izvori. Neretva je rijeka ljubavi koja grli ovaj grad, ali samo čista kao kada se pila ili kada je cijeli grad bio jedna velika plaža.
Životne, temeljne vrijednosti, šumu-vodu-vazduh čovjek uništava, a vlasti nisu na nivou ovakvih složenih problema, jer svi nivoi vlasti imaju opravdanje za svoju pasivnost. (ključna ekološka pitanja za Konjic su centralno grijanje i kolektori).
Konjička firma „Bujice“, formirana 1954. zbog zaštite Jablaničkog jezera od bujičnih nanosa, izgradila je 235 pregrada korisne visine 2-8 m, na svim pritokama Neretve i Neretvice, i na svim mjestima gdje se nalaze potoci, pa i na suhim potocima. (direktori u to vrijeme bili su Huso Imamović i Boško Čavar). Šumsko preduzeće formiralo je specijalnu radnu jedinicu za pošumljavanje Jablaničkog bazena. (rukovodilac je bila Ljubica Stenek). Zaštita je bila tako efikasna da za 50 godina nije došlo do znantnije količine nanosa u Jablaničkom jezeru.
Priroda ne pripada čovjeku, nego čovjek pripada prirodi, kojoj svojom nepažnjom pravi otvorene rane, truje sebe i sve buduće generacije. Čovječe, uključi mozak!
