PIŠE: Mirsad Čukle / novikonjic.ba
Bili su heroji odbrane Bosne i Hercegovine, poginuli prve ratne 1992. godine, dobitnici značke „Zlatni ljiljan“, rođeni u Konjicu.
Nusret je rođen 15. oktobra 1963. godine u Konjicu. Živio je u Sarajevu i radio na željezničkoj stanici. Kad se zaratilo, odmah se, kao i svi patrioti, uhvatio puške. Sa komšijama i ostalim saborcima, išao je na prvu liniju odbrane Sarajeva. Bio je dobrovoljac i išao je u sve akcije tadašnjeg Opštinskog štaba TO Novo Sarajevo. Nusret Daut je prvi čovjek u Sarajevu koji je uništio tenk – bila je to prva sarajevska pobjeda čovjeka nad oklopnjakom.
Flašom benzina uništio je neprijateljski tenk koji je sa Mojmila pošao u grad. Međutim, Nusreta je pokosio rafal iz drugog tenka i poginuo je tog nesretnog, 10. maja 1992. godine. Kad je zapalio tenk i spriječio ulazak agresora u grad, posljednje riječi su mu bile „Sad i da poginem ne bi mi bilo žao.“
Sabit Bilić, od oca Derviša i majke Zarfe, rođeno Talić, rođen je u Parsovićima 21.1.1955. godine. Poginuo je 21.12.1992. godine, na koti Bunarić na Trebeviću. Bio je na najtežoj i najodgovornijoj dužnosti u vojsci, a to je komandir voda. Živio je u Ostrošcu i bio pripadnik jablaničke brigade.
Da konjička omladina ništa ne zna o odbrani Konjica 1992.-1995. uvjerio sam se više puta. Ne znaju ime ni jednog od 44 konjička “zlatna ljiljana”, a posebno ne znaju još sedam naših „zlatnih ljiljana“, koji su ovo najveće priznanje dobili u mostarskim i sarajevskim brigadama. Dvojica od njih su Nusret Daut i Sabit Bilić.
Mladi nisu krivi ni odgovorni što ne znaju, jer skoro 30 godina općina nije u stanju izdati ni jednu knjigu o odbrani Konjica, a prije oko pola godine uništena je posljednja „ruža u asfaltu“, nastala od granate kada je ispred Vatrića kuće poginulo četvero naših sugrađana. Svjedoci odbrane umiru, usmena sjećanja blijede, ministri čuvaju fotelje..
