Prošli mjesec sam prvi put u životu napisala Nož žica Srebrenica. Iako je to bilo u sklopu vježbe na Osnovnom treningu za izgradnju mira, vrlo neprijatno sam se osjećala i bilo me sramota.
Tokom mog osnovnoškolskog obrazovanja pojavili su se mobiteli na koje se mogla snimiti pjesma. Bluetoothom smo prebacivali tonski zapis naslovljen Nož žica Srebrenica. Svi smo imali tu pjesmu na telefonu. I sada znam tekst. Budući da na časovima historije nismo spominjali posljednji rat, samim tim i genocid u Srebrenici, ovo je nekima bilo alternativno učilo. Pjesmi smo ispočetka pristupali dječje, naivno i čisto, i morali smo je znati da bismo bili prihvaćeni u društvu. Poslije su neki od nas razumijevali više i na osnovu toga gradili narativ koji odgovara dominantnim etno-nacionalnim politikama. Neki i kontranarativ. Za većinu mojih vršnjaka, a i generacija koje su stasavale nakon nas, zahvaljujući ćutanju na časovima historije i sadržajima poput ovog tonskog zapisa, u Srbrenici se genocid nije desilo, a ratni zločinci Ratko Mladić i Radovan Karadžić su heroji, uprkos Haškim presudama, koje tvrde suprotno.
Pitam se da li moji vršnjaci i danas ispisuju Nož žica Srebrenica i kako se osjećaju kada to rade. Ako nisu oni, ko tom porukom prlja fasade naših gradova. Da li ih tada vodi potreba za prihvatanjem, potreba za dokazivanjem da su dio određenog kolektiva, čisto huliganstvo, ili nešto treće; da li su to uradili samo jednom, ili više puta. Ja nisam sigurna da bih to ikada više mogla ponovo napisati. Pitam se da li znaju da su tom žicom davljene srebreničke žrtve i da ta parola koja im služi za provociranje Bošnjaka i huliganstvo na fudbalskim utakmicama, ima mnogo dublje značenje.
Parolu Nož žica Srebrenica danas možemo sresti na nekolicini fasada u Bosni i Hercegovini i Srbiji i za ispisivanje iste nikada niko nije odgovarao, bez obzira na to što veliča genocid i ima elemente rasne mržnje. Ono što podjednako frustrira jeste što takvi natpisi vrlo često ne dobiju ni društvenu osudu i normalizuju se u javnom prostoru, mnijenju, društvu i narativu. Ovakvi grafiti zanemaruju estetsko promišljanje i u svrsi su politike, u želji prenošenja poruke što široj publici, koja se ne opire tom teroru.
Samo je FIFA 2005. godine kaznila Fudbalski savez Srbije i Crne Gore sa 35.000 švajcarskih franaka i igranjem jedne zvanične utakmice (protiv Azerbejdžana) pred praznim tribinama zbog incidenata i iznošenja transparenta sa istim natpisom, na utakmici Srbije i Crne Gore protiv Bosne i Hercegovine. Iste godine su članovi Udruženja 1389 prekinuli skup Žena u crnom uzvicima Nož, žica Srebrenica i bacanjem dimne bombe. Ni za to niko nije odgovarao.
Čak su i navijači FK Partizana na Stadionu Partizana, nekadašnjem JNA, 2011. godine izvjesili transparent Nož žica Srebrenica, ne misleći o tome da su se utemeljitelji kluba poput Koče Popovića, Svetozara Vukmanović Tempa i drugih upravo borili protiv takvih ideologija. Paradoks koliko mržnja ujedinjuje se ispostavio i godinu dana kasnije, kada su navijači Maribora na rukometnoj utakmici protiv Gradačca uzvikivali istu parolu, a onda se izvinuli uz obrazloženje da i njih boli jer imaju rukometaša Rašida Osmanovića iz Srebrenice koji je izgubio nekoliko članova obitelji.
Sve dok u školi ne počnu učiti o posljednjem ratu, mladi će na odmorima, ulicama, stadionima i drugim mjestima, od starijih drugara, vjerskih vođa, ili pripadnika raznih supkultura kao što su navijači i druge, učiti o prošlosti, uz sveprisutnu opasnost od revizionizma, transfera predrasuda i transfera mržnje, koji umjesto da ukažu na prave krivce za pravu krizu koja se ogleda u razaranju socijalne države i političkoj nestabilnosti, taktički skreće pažnju na različite druge i slabije, pa za loše stanje nisu krive političke oligarhije, nego svako ko odstupi od ideološkog simbolizma našeg identiteta, kako u knjizi Politički grafiti (XX vek, 2020.) zaključuje prof. dr. Mitja Velikonja.
Vanja Šunjić je novinarka, aktivistkinja i književnica. Kroz svoj angažman koji ima težište na savremenoj umjetnosti i kulturi otpora, propituje nove perspektive i iste imenitelje zajedničkog kulturnog prostora, mogućnosti raščišćavanja s prošlošću i vizije zajedničke budućnosti. Piše za više domaćih i regionalnih medija, gdje objavljuje i književnu i filmsku kritiku. Osnivačica je i prva urednica portala „Novikonjic.ba”. Suosnivačica je literarnog, queer kolektiva „Književna Zadruga” i autorica knjige „Srce je u obliku trougla”. Ovogodišnja je dobitnica Traduki rezidencije u Tirani.
DWP
