RAZGOVARALA: Amina Čilić / novikonjic.ba
Foto: Amna Mulić
Gluma je poziv koji privlači mnoge, ali nositi dijete u sebi mogu samo rijetki koje se raduje igri stvaranja i imaju takav talenat.
Upravo tako počinje priča 23-godišnjeg Sarajlije, Adnana Alića, studenta treće godine komunikologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. U žižu javnosti, dospio je prije godinu dana, kada je mnogima pokazao kako izgleda vjera u sebe, a nakon šest neuspjelih pokušaja upisa Akademije scenske umjetnosti u Sarajevu, prolazi prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti u dalekom Los Angelesu. Ljepše potvrde o kvaliteti u tom periodu za mladog glumca nije bilo, a nakon nje motivacije za stvaranjem novih projekata nije nedostajalo.
U nastavku Vam donosimo, razgovor sa ovim mladim glumcem, čija priča u mnogima može probuditi ono uspavano dijete.
Otkud gluma, kada ste otkrili da imate taj dar?
Iskren da budem otkrio sam tek kada sam se počeo baviti glumom. Tek tada sam vidio da ja ustvari znam da radim taj posao. Meni se prije par godina pojavila želja za glumom. Nisam uopšte znao da li znam to da radim, samo sam znao da želim to da radim. Kasnije se ispostavilo da mi je želja apsolutno u skladu sa mogućnostima.
Šta volite u glumi?
Gluma je jedna velika igra, koja mi omogućuje da održim u životu dijete u sebi. Mislim da ono nikad neće umrijeti, a gluma ga hrani.
Šta nam možete reći o Akademiji scenskih umjetnosti u Los Angelesu?
Sad kad pogledam, to je bilo prije skoro godinu dana. Iako zbog finansijskih razloga kolegica Dželila i ja nismo uspjeli da odemo ta Akademija nam je donijela puno uspjeha, novih poziva i projekata. Ono što je meni bilo najvažnije jeste to, da sam dobio potvrdu od jedne od najvećih akademija na svijetu, da ja znam da radim ovaj posao. Neke druge stvari su mi bile suđene, a odlazak u Ameriku je trenutno odgođen, nadam se privremeno.
Nerijetko se dešava da našu vrijednost bolje prepoznaju van granica naše države. Možemo li reći, da je upravo to razlog što gubimo mnoge vrijedne umjetnike, sportiste?
Mislim da je najgore to što dosta ljudskih sudbina i uspjeha, kada su u pitanju te vrste poslova, zavise od subjektivnih mišljenja par pojedinaca. Nekada je dovoljan samo jedan čovjek i njegovo mišljenje da nekome promijeni životni put. Zaista je poražavajuće, da je nekada jedini kriterij subjektivni osjećaj nekog pojedinca, koji u tom trenutku ima svu moć odlučivanja.
“Lančana reakcija” izazvala je oduševljenje mnogih. Šta nam možete reći o tom projektu?
“Lančana reakcija” je moja autorska predstava koju sam napisao i izrežirao i izuzetno sam ponosan na nju. To je moja prva predstava, koja na moje veliko iznenađenje nije doživjela niti jedan negativan komentar. Još nisam čuo da se nekome nije dopala, a publika nas uvijek isprati ogromnim aplauzom. U predstavi igramo kolega i prijatelj, Ahmed Abdurahmanović i ja, a do sada smo obišli više gradova u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Predstavu aktivno igramo i nadamo se da ćemo obići još mnogo država i gradova. Ono na šta sam posebno ponosan, jeste to što sve radimo sami i ne dolazimo ispred bilo koje institucije.
Koliko smo dobro iznijeli priču nekog lika najbolje se pokaže na sceni. Koliko je Vama teško ući istinski u neki lik i postati na sceni taj “neko drugi”?
Meni je izuzetno lako, jer volim da se igram, da eksperimentišem, da stvaram u glavi razne scenarije i situacije.
Postoji li uloga koju nikada ne biste prihvatili ili bi se jako teško mogli uživjeti u nju?
Ono što mi je prvo palo na pamet jeste neka scena silovanja. Mislim, da se nikad stvarno ne bih mogao uživjeti u tu ulogu i iznijeti je kvalitetno. To je nešto što mi se stvarno gadi i jednostavno mi mozak blokira takve situacije.
Radite li na nekim novim projektima? Može li Vaša publika očekivati neku novu predstavu?
Da, trenutno radim na novoj autorskoj predstavi sa divnom kolegicom iz Beograda koja me oduševila. Sasvim slučajno smo se upoznali i nekako se saradnja nametnula sama od sebe. Mislim, da će ova predstava biti pun pogodak i da nećemo razočarati publiku.
Smatrate li da je zahtjevnije glumiti u teatru ili na filmu?
Definitivno u teatru. Obzirom, da imam iskustva i sa jednim i sa drugim mogu da kažem, da je mnogo teže u teatru, zbog toga što nemate pravo na grešku. Kada je film u pitanju imate pravo na grešku, jer se uvijek može snimiti ponovo.
Najljepši momenat u priči jednog umjetnika, bio bi…?
Kad shvatiš da vrijediš. Kad čuješ aplauz na kraju predstave, kad čuješ lijepe komentare, kad pobijediš sumnju i nesigurnost u sebe. Sumnja i nesigurnost su najveći neprijatelji, uzroci mnogih propalih karijera, prijateljstava, veza, itd.
Vaše mišljenje o stanju u BiH kad su u pitanju filmovi i teatar?
Mislim da je bolje da ga ne iznosim javno.
Mogu li glumci u BiH živjeti od svog rada?
Ja mogu, za druge ne znam.
Po čemu bi voljeli da Vas jednog dana prepoznaju kao Adnana Alića?
Ne razmišljam o tome.
Osvojiti srce jednog umjetnika kažu da nije jednostavna stvar. Da li je u Vašem slučaju tako?
Da budem iskren, nikad nisam bio zaljubljive prirode. Meni se ljubav jako rijetko dešavala.
Kada se sve nekako raspada, šta je ono što Vas u život vraća?
Rad na sebi, napredovanje, prijatelji, pjevanje, a često mi i samoća jako prija. Znam da uživam sam sa sobom u četiri zida.
Vaša poruka za naše čitaoce?
Ne gubite vjeru u sebe, živite život, radite ono što vas čini sretnim i posvetite se sebi. Sve toksično iz svog života izbacite, pogotovo negativne ljude.
