Sinanović se kozarstvom počeo baviti iz hobija. Kada se 1999. godine vratio, doveo je dvije koze i malo-pomalo – sada ih ima stotinu i pedeset. Iako je dobio certifikate, još uvijek se ne bavi proizvodnjom na komercijalnoj bazi i poklanja većinu proizvoda.
Fotografije: Ahmet BAJRIĆ
Kada se među zvorničkim povratnicima povede priča o hadžiji Šišku, jednom od simbola povratka u ove krajeve, odmah se počnu prepričavati njegove šale, dogodovštine i anegdote. Riječ je o Muharemu Sinanoviću, dugogodišnjem borcu za priznavanje bosanskog jezika u Osnovnoj školi u Liplju, koju je pohađalo i njegovih sedmero djece, a u koju on sada dovozi komšijsku djecu, učenike do petog razreda, i vraća ih poslije završetka nastave. Trenutno, u ovoj je školi diskriminirano šestero bošnjačkih učenika. No, Sinanovića smo posjetili drugim povodom.
Daleko od civilizacije, na koti Velja Glava, koja se nalazi na šest stotina metara nadmorske visine, na tromeđi općina Zvornik, Šekovići i Vlasenica, Sinanović ima farmu koza. Iz svog dugogodišnjeg iskustva i rada s ovim životinjama, za njih tvrdi da su vrlo mudre i pametne, ali “samo gledaju kako će prevariti insana”.
“Gleda te, u facu te gleda, a smišlja kako će te prevariti. Živi da te prevari. Ja ih čuvam, a one pobjegnu i poslije se same vrate, ali imam osjećaj isto kao da mi se smiju jer su me prešle. Da li su one po prirodi pokvarene životinje ili im je sve to zabavno, nisam uspio dokučiti”, govori naš sagovornik dok se vozimo njegovim žutim Golfom 2.
SEDAM PUTA BABO
Od škole u Liplju, gdje je ostavio učenike, put je dug trinaestak kilometara. Sve je uzbrdica, a put je velikim dijelom vrlo loš. Golf se trese i klepeće, a povremeno osjetimo pod nogama da je neki veći kamen zagrebao pod vozila. Vozač se na to mnogo ne osvrće.
Dok se probijamo kroz maglu, koja kao da izlazi iz šume na put i kovitla se, Sinanović, vozeći u prvoj ili drugoj brzini i s gasom do daske, kazuje: “Čuli ste kada sam rekao učiteljicama da nauče salijevati stravu. Možda će vam trebati nakon ove vožnje. Jednom sam vozio jednog Arapa gore i on je nešto govorio na arapskom, a ja sam razumio samo dio ‘šehid Adem, šehid Adem’. Kasnije mi je prevodilac rekao da je čovjek mislio da će mu to biti posljednja vožnja u životu jer je iznad brda vidio samo nebo.”
Poslije nekog vremena stižemo do drvenog objekta pored kojeg je šadrvan.
“Ovo ovdje je moja kuća, vikendica. Kada sam je pravio, došao je majstor i kaže: ‘Ko bi ovdje došao, ovdje nema žive duše…’, a ja mu kažem: ‘Smijem se Allahom zakleti da ovuda svaki dan prođe dvjesto živih bića’, a nisam mu rekao da su to moje koze. I on stao, gleda, čudi se…”
Stižemo do hrastove šume u kojoj je farma. Mir i tišina. Koze se ne oglašavaju, ali pažljivo gledaju u nas koji dolazimo. Sinanović im otvara kapiju i one polahko, kao da govore da im se ne žuri i da nisu gladne, izlaze i prilaze žitu. Prilično su mirne.
“Kozarstvom se bavim iz hobija. Kada sam se 1999. godine vratio ovamo, doveo sam dvije koze i malo-pomalo – sada imam oko stotinu i pedeset komada. Muškiće prodajem, a ženske ostavljam. Dobio sam certifikate, ali se još ne bavim proizvodnjom na komercijalnoj bazi. Kada je bila korona, dijelio sam mlijeko, a isto tako za svadbe pravim sir. Sjećam se jedne svadbe kada je neko donio neki švicarski sir, ali ga je bilo malo i ja sam to vidio pa sam donio svoj. Slavlje je počelo i ubrzo se pojeo ‘švicarac’, a onda su i moj sir su prozvali švicarcem.”
U poslu mu najviše pomažu supruga Safija i sin Miralem, iako su i ostala djeca – Aida, Naida, Sajra, Mujo, Halil i Šahbaz – odrastala okružena kozama i pričama o njihovom ponašanju ili zdravstvenim poteškoćama.
“Imao sam dvojicu radnika, ali su nas napustili jer im je bilo teško i sada mi sami porodično opslužujemo koze. Ujutro odvezem komšijsku djecu u školu pa dođem ovdje da ih pustim i nahranim. Poslije sin stigne iz škole, oko pola tri, pa dođe ovdje, a ja popodne, kada vratim djecu, radim puteve. Volim koze. To su vrlo pametne životinje od kojih se može mnogo naučiti. Male su posebno zanimljive i izvode razne akrobacije. Izuzetno volim prirodu i, da ne bi ljudi rekli da sam lud što dolazim ovdje, u ovu pustaru, s kozama sam spojio ugodno s korisnim.”
Među kozama, pojašnjava nam, vlada zakon jačeg i zna se hijerarhija. Male koze čekaju svoj red za hranu, a ako se “pobune”, starije ih brzo utišaju, odnosno nadjačaju udarcima glavom.
Naš je sagovornik, priča nam, jedne prilike donio i postavio tzv. čobanicu, žicu pod manjim električnim naponom, koja vas “šokira” ako ju dodirnete.
“Razapeo sam je i one su došle, gledaju. Ne znaju šta je to, ali istražuju. Tri-četiri radoznalije koze malo su se opržile, a onda su se sve približile i odjednom su, kao po dogovoru, jednu od njih bacile na žicu, a ona se zamotala, dok su ostale pobjegle. Tada sam prvi i zadnji put koristio čobanicu.”
SEDAM PUTA RANJEN
Nakon što je nahranio koze, vraćamo se ponovo istim putem, a one ostaju slobodne. Same će se vratiti u tor. Golfu je sada malo lakše jer ide niz brdo.
“Ovdje je zbilja lijepo živjeti, samo su ljudi našli dlaku u povratku. Smatra se da su ovdje ljudi nikakvi i da ništa ne valja, ali ko god je u prilici, neka dođe da ovdje provede koji dan i vjerujem da bi se nakon toga počeli vraćati. Imamo dobru vodu, dok je drugi kupuju u flašama. Jeste ovdje haos, ali radimo puteve i za sve to treba vremena, ne može se sve postići za jedan dan. Trebate imati plan i raditi. Počeli su se ljudi ekonomski razvijati i mislim da će ovdje biti života. Ima života, samo trebamo pljunuti u šake i početi raditi, ali ljudi to neće. Oni više vole otići u Njemačku i tamo čistiti toalete, umjesto da dođu u rodnu grudu, da legnu i ustanu kada hoće, da odmaraju kada hoće. Tu logiku ne razumijem, ali valjda sam ja mladi Bosanac.”
Sinanović je tokom Agresije sedam puta ranjavan, bježao je iz bolnice da bi se borio za domovinu, a uprkos svemu što je vidio i doživio, ranije nam je jednom prilikom ispričao da mu je najteže palo oslobađanje logora u Liplju, jer scene koje je tamo zatekao progonit će ga dok je živ.
Pričom se dotičemo perioda prije 1999. godine dok je neko vrijeme živio u Tuzli. Sinanović naglašava da mu je odvojenost od Jošanice teško padala i da je jedva dočekao da se vrati.
“Sve me vuklo ovamo. U Tuzli sam imao ogroman strah i pritisak, kao da sam nekome ostao dužan milion maraka, a ne mogu mu vratiti i svakog će me trenutka uhvatiti. Ovdje sam na svom. Ovo gore, gdje je farma, babina je šuma i babo je nama, djeci, sve to podijelio još prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Zbog svega toga i zbog ovakvog života ovdje, ja sam vrlo opušten i rahat. Još jedan komšija, koji se vratio prošle godine, bio je sav pogužvan, a sada da ga vidite, on je pravi momak. Šta ovdje na nas djeluje, ne znam, ali ima nešto. Ja čim se dolje u selu iznerviram, uziđem ovdje i provedem dan s kozama. Nekad znam i prenoćiti i ja sam relaksiran. Ovdje vlada neopisiv mir. Žao mi je jer to naše komšije ne shvataju”, zaključuje Sinanović.
Snagovo, Karići, Samari, Liplje, Sultanovići, Jošanica… Sela su poluprazna. Brojne donacijama izgrađene kuće su zaključane. U nekim dvorištima nalaze se iscijepana drva, koja poručuju da u kući, ispred koje će biti složena, ima života.
Prolazeći kroz jedan zaseok iznad Liplja, Sinanović nam pokazuje kuću u kojoj se nalazila pekara.
“Zamislite koliko je ovo selo bilo kada su imali svoju pekaru. U skoro svakoj kući je bilo po šestero-sedmero glava, a sada nema nikog.”
Lagano se spuštamo u Liplje i do narednog viđenja opraštamo s našim domaćinom, koji će sačekati kraj nastave kako bi učenike nižih razreda vratio kući. Iako je trenutno u ulozi vozača, mnoge bi on, ako bi ga poslušali, mogao podučiti pravim vrijednostima u životu.
“Čovjek je bogat samo kada je zdrav. Sve što više zarađuješ i imaš, sve ti više treba. Mogao bih ja prodati ova starija vozila pa kupiti neko dobro i novije, ali neću, jer ovdje mi to ne treba i s ovim što imam, ja sam zadovoljan, ja sam gazda”, ističe na kraju Muharem Sinanović.
