PIŠE: Mirjana Kapetanović
Kad neko tuguje za “dobrim, starim vremenima” zlo mi dođe.
Volim muziku 60-tih, ali ne mogu da se načudim kako su pjevači imali pokvarene, krive zube, surle od noseva, kosurinu, cure bez sisa, muškarci dlakavi i ćelavi prirodno, ma ne bih to gledala ni da mi plaćaju. Slušati da, pjevaju ljudi super i bez raznih popravljača glasa, intonacije itd., uzmu mikrofon i pjevaju, ali brate, liče na ljude, ne da se gledati u njih.
A sada ukucam Grand produkcija, kad tamo milina gledati brate. Sjaje se zubi ko keramičke pločice, nosići jedva da dišu, a usne kao iz Bantu afričkog plemena, sa ugrađenim tanjirićem u njih, pa još namazane, ma ljepota pogledati, dvije usne samo klepeću ko nanule. Uhice ne dao Bog da su klempave, a kosa, oh Bože dragi, hoćeš boju ovu, hoćeš dužinu koju poželiš, do ramena, jež frizuru, odmah sutra kosa doguzica, pa mlati s njom tamo i ovamo zavodnički. A sise, ma bježi bolan! Od petice do desetke, neke su doduše i prevelike trebalo bi im onu sohu, podupirače pritaknuti nisu za nježnu muskulaturu i kosti predviđene tolike, ali neka, može se ima se. A škripe na dodir ko stiropor kad ga mokrog trljaš u staklo. Noću u neboderu kad se masovno vodi ljubav, škripi sa svakog sprata, da oni jadnici koji se ne bave seksualnim aktivnostima stavljaju čepiće u uši, a ježe im se zubi od te silne škripe. A guze…još jučer bile u modi one ravne, ko tepsija, a od kada pronese modu ona Kardašijan iz čiste zlobe, a može joj se, svaka je budala imitira jer je IN, a ona ostala debela nakon poroda, guzice odvalila ko krava, ali proglasila da je to moda i nema dalje. Cure se ubiše nosajući jastučiće u gaćama, majke se žale nestaju im naprasno ukrasni jastučići sa sećija, a ne sjete se pogledati u guzice svojih kćerkica koje tresu i vrckaju kao u harlemskih crnkinja, pardon afroamerikanki.
Ma kažem vam, ljepota pogledati sada ovu mladost, metromuškarce, oh majko, to počupane obrvice, ekstenzije trepavica, noktiju, kose, i drugih organa koji nisu za spominjanje, uske hlačice koje sve naglašavaju, specijalni hod, vrc tamo, vrc ovamo, pa onda čudo kad bude i prc tamo i ovamo. Ali neka, neka, sve je to moderno i iz današnjeg vakta. Ma ne spominjite mi više ona dobra stara vremena, fuj, joj ko bi više gledao one muškarčine ko drvosječe, stomačići, jambolije na prsima, cigara u jednoj ruci, cvijet u drugoj, jao romantika, ma fuj. Eto kažem vam, baš mi je drago da sam doživjela i ova vremena, ako me Bog poživi, a ne vidim što ne bi, još 30-40 godina, pa da se još ljepote svijeta nagledam. Dat će Bog pa ljudi više neće ni jesti ni kakiti, ni piškiti ni znojiti se, nego ispuštati neke miomirise iz savršenih tijela, pa da se možemo i vozati u tim letećim tramvajima i spejsšatlovima da nam niko ne smrducka. Ta divna moderna vremena.
novikonjic.ba
