U posjeti najstariji sin i nevjesta. I beba. I beba! U trbuhu! “Svečani doček” prdavca, ili kmezice, bude li sreće, negdje oko 8. juna.

Yasmin se malo zarumeni, kad joj velim da je sestra Lizane (Lissane), koja se jutros brine o meni, isto noseća, i da je njen termin samo dan kasnije, 9. juna. Nevjestin osmijeh – kao medenica.

Znajući kakav sam poguzija, pogotovo na naše, i slatko, sin donio punu kutiju baklave, hurmašice, ružice, sve od lokalnog Turčina. Nevjesti, Holanđanki, te su orijentalne slastice preslatke. Bolje za nas dvojicu.

Smijemo se i zezamo dva “debela” sata.

Na granama pod prozorom sve više pupova. Svijet se lijepo vrti, na jednoj, ili na dvije noge, s tobom ili bez tebe.

Samo je ona kutijica, na kraju lijepog eglena, nekako jadna i tužna.

(Is)prazna.

***

Bolja ti je kocka…

Umoran od šetnje,

sjedam na praznu klupu kraj autobuske stanice.

Odlažem štap,

otpuhnem,

i stanem okom da pratim bicikliste,

i rijetke prolaznike.

Nekada davno, za studentskih dana,

u Morića-hanu, silno uživah u tome:

fildžan, džezva, rahat lokum,

bolja ti je kocka,

i, kao sad, zentanje:

samci, parovi, grupe, pjani i trijezni,

zdravi i bolesni…

Svašta se tu, o insanu,

dalo naučiti!

Eno ga,

u prezentu,

kroz sjenu krošnje kestena

jurnu jedan biciklista!

Pedesetak, prosijed,

u cvijetu starosti,

a tanak i feš, –

- kâsni pubertetlija!

Malo za njim,

jedan još stariji,

sijed i ćelav,

možda i šest banki,

ali opet s tijelom k’o u mlaca!

Izgleda da ćemo svi,

uskoro,

kraj ovakvih vođa,

zdravi k’o drijen,

il’ -sve glédim onaj moj štap –

teško bolesni,

milom ili silom,

ravno u nebo.

***

Doktorica Medvjed (Beer) me je već na informativnom sastanku upozorila da će, uz ostale nuspojave hemoterapije, doći i do opadanja kose. No, kako se to ni nakon dvije i po sedmice nije desilo, ponadao sam se da ću barem toga biti pošteđen.

Ali juče je krenulo. Prvo pokoja dlačica na stolu, knjizi, ili odjeći, da bi se u toku večeri cúrak pretvorio u vodopad. Sijede dlake, svuda.

Ako se ičega gadim, to je dlaka u supi. Čak i moja!

U krevetu, dok gledam tv, katkad prođem prstima kroz kosu. Pramenovi! Ovako više ne može. Razmišljam da ujutro pozovem mog bricu, dobrog i nagodnog zému rodom iz Jablanice, ili ovdašnju frizerku, iz golemog bolničkog predvorja. Već me je jednom šišala, kad sam prvi put ležao ovdje.

No, ujutro, kad to rekoh dežurnoj bolničarki, ispostavilo se da nije nikakav problem. Oni to ovdje sami rade. Kao u vojsci. Češalj i mašinica, i učas si na “nulerici”!

Zaprepastio sam se kad sam se oglednuo u špiglo. Nos nisam mogao sakriti, ali sad i uši… Bolničarka me tješi da sam ovako “mlađi” i “ljepši”. Ma, koga ona… Sve i da nemam oči, imam cvike!

Moji će se prenerazit kad me vide. Namjerno im neću ništa kazat’, mobilnim, dok ne dođu. Doduše, znaju oni da im ćaća i muž nikad nije bio klon Dordža Klunija. Ali ovo…

http://www.tacno.net/kultura/soba-broj-cetiri-6-dzordz-skljuni/

NK

“Kako žena, kako ‘sitna’ dječica,” zezam druga iz zavičaja, iako znam da su djeca dobro poodrasla.

“Kako hoćeš. Na kraju krajeva, radi se o tvom tijelu”, rekao je. “A ja odoh vani, da zapalim”, ustao je, sa stola pokupio kesicu s duhanom, ćat i upaljač, i žurno, kao da bježi, izišao napolje.

Nastavak bolesničkog dnevnika

Povodom fizičkog napada na profesora Envera Kazaza od strane notornog šoviniste na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Vratili se kući poslije novogodišnjeg slavlja u Njemačkoj. Moji vade stvari iz auta – garderoba, pokloni, ostaci ića i pića – a ja trotoarom šepesam ka kući. Odjednom, ženski glas iza leđa, na holandskom:

“Sretna Nova!”

  •  Start 
  •  Prev 
  •  1  2  3  4  5  6  7 
  •  Next 
  •  End 
Page 1 of 7