Životni put Edhema Čustovića skupa s njegovom porodicom 1991. godine prvenstveno je odveo u Švicarsku, a potom i u daleku Australiju gdje danas niže uspjehe.

"U vrijeme kada je rat u Hrvatskoj počeo, moj otac je skupa s još tri osobe bio učesnik pobune na aerodromu Dubrave u kojoj je nekoliko hiljada rezervista odlučilo da ne ide ratovati u susjednu državu. Nakon pobune proglašen je neprijateljem države. S obzirom da su ga željeli odvesti u zatvor te se nije znalo da li će se uopšte vratiti živ, on je izbjegao u Švicarsku. Od tog trenutka promijenjen je naš čitav život", prisjeća se Čustović.

U informacijama koje su kružile u to vrijeme pojavila se i ona da bi u potrazi za njegovim ocem JNA bila spremna iskoristiti ostale članove porodice za ucjenu.

Zbog toga su majka i brat ubrzo krenuli put Švicarske, a Edhem je kao sedmogodišnjak ostao u Tuzli kako bi završio prvi razred osnovne škole. Situacija se s vremenom pogoršala te je kao jedino rješenje nametnuto da Edhema djed prokrijumčari preko granice, što je i učinjeno.

Izbjeglice u Australiji



Nakon tri i po godine boravka u Švicarskoj, porodica Čustović se preselila u Australiju. Zbog statusa izbjeglica i nedovoljno finansijskih sredstava, Edhem i njegov brat nisu bili u prilici pohađati neku od privatnih škola, ali to našeg sagovornika nije spriječilo da dokazuje svoje vještine.

"Australija je predivna, ali u bilo koju zemlju da dođete kao izbjeglica automatski ste stranac i morate se snalaziti. Živjeli smo u jednom od najsiromašnijih kvartova Melbourna, gdje su većinom bili imigranti. U svemu tome nismo imali izbor da idemo u elitne škole, nego smo išli u onu koja je bila najjeftinija za prevoz", priča Čustović za Klix.ba.

Njegova borbenost nakon srednje škole odvela ga je 2002. godine na renomirani australski La Trobe univerzitet na kojem je stekao titulu inžinjera elektrotehnike, a kasnije i zvanje profesora.

"Bio mi je veliki izazov da se dokažem na ovoj renomiranoj ustanovi. Prepreku mi je predstavljalo to što sam došao iz prilično loše srednje škole, pa sam se prve dvije godine borio da dostignem nivo studenata iz drugih srednjih škola", kaže ovaj Tuzlak koji je maksimalno iskoristio sve ono što mu je ova obrazovna ustanova ponudila.

Asistent na trećoj godini studija



Čustović se istakao i po tome što je jedan od rijetkih studenata u svijetu koji je priliku za proglašenje u asistenta dobio na trećoj godini studija.

"Profesor koji je držao nekoliko predmeta iz oblasti optičkog inžinjeringa se razbolio te je meni kao najboljem u njegovom predmetu rečeno da preuzmem rad. Bio sam šokiran, ali sam shvatio da je to jedinstvena prilika koja mi se neće ukazati u drugim okolnostima. Bilo je smiješno da sam predavao studentima koji su bili skupa sa mnom na časovima. Prvo me nisu shvatali ozbiljno, ali nakon određenog period otkrili su da im mogu pomoći. Mislim da je moja akademska karijera te godine i pokrenuta", dodaje Čustović.

Nakon sticanja diplome u prvom ciklusu studija, magistarski rad Čustović je odbranio u oblasti ekonomije, a doktorsko zvanje stekao je u elektrotehnici.

"Imao sam želju da kroz studije ekonomije, poduzetništva i inovacija spojim svijet biznisa s inžinjeringom. Korist inžinjeringa u poduzetništvu je dokazana i kroz praksu, a to upravo sada pokušavam prenijeti i na mlade ljude u BiH", pojašnjava ovaj 32-godišnjak.

Njegova znanja i vještine dodatno su potvrđeni članstvom u Institutu elektronike i elektrotehnike (IEEE), najveće profesionalne organizacije na svijetu, koja djeluje u više od 180 država te broji 440.000 članova, među kojima je bio i Nikola Tesla.

Dopredsjednik ovog instituta za državu Victoriju u Australiji postao je s 26 godina, dok mu je četiri godine kasnije dodijeljena funkcija profesionalnog inžinjera u Odboru za publikacije i servise.

"Tu sam dobio priliku da putujem u SAD te sjedim pored ljudi koji vode kompanije poput Googlea, Tesla Motorsa… Tako sam doživio novo iskustvo koje mi je promijenilo život. U posljednje tri godine sam počeo djelovati i na globalnom nivou, a dotad se moj angažman svodio na Australiju i Novi Zeland", pojašnjava Čustović, koji je ove godine izabran i za predsjednika IEEE-a u oblasti globalne industrije te sada sarađuje s osobama koje vode kompanije poput Twittera, IBM-a…

Svjetski poznati naučnik Nikola Tesla našem sagovorniku predstavlja jednog od uzora, prije svega zbog svoje nesebičnosti u radu koja ga je godinama pratila.

"Ako bi se barem nekoliko posto ljudi na zemaljskoj kugli ugledalo na njega, mislim da bismo živjeli u mnogo boljem svijetu. Razmišljam na način da koliko god bili inteligentni i uspješni u svom životu, vi ste niko i ništa ako niste dali svoj doprinos čovječanstvu te pružili pomoć ljudima koji nisu u mogućnosti da imaju to što vi imate", smatra Čustović.

Autor revolucionarnih inovacija



U poslovnom svijetu izdvojilo ga je nekoliko revolucionarnih inovacija, na kojima je radio skupa s nekoliko kolega. Najviše se ističe TIGER-3 radarski sistem koji trenutno koriste Univerzitet Cambridge te američka vojska.

"TIGER-3 je radarski sistem visoke frekvencije koji šalje vrlo male signale prema svemiru. Želimo oslikati jonosferu zemaljske kugle, a također studiramo utjecaj sunca na zemaljsku kuglu. Imamo tri radarska sistema koja smo razvili. Jedan se nalazi u Tasmaniji, drugi na Novom Zelandu, a najnoviji je u Južnoj Australiji. On je u 2014. bio prvi digitalni radarski sistem koji je razvijen od civilne organizacije te je prepoznat kao najinovativniji projekt u čitavoj Australiji", pojašnjava ovaj stručnjak.

Ovaj visokosofisticirani sistem osmišljen je za naučno-istraživačke radove, a postoji mogućnost da se putem njega detektuju i brodovi koje ne može zabilježiti klasični radarski sistem, zbog čega je za ovaj uređaj zainteresirana i australska vojska.

Čustović je utjecao i na smanjenje broja mrtvorođene djece u Australiji, zahvaljujući izumu Countakick čiji je također idejni tvorac.

Riječ je o nosivom uređaju u obliku pojasa koji korisiti kombinaciju mikrofona i senzora te prati kretanje bebe tokom zadnjih nekoliko mjeseci trudnoće, što je znatno smanjilo broj mrtvorođene djece u Australiji

"Uređaj je sastavljen od 16 mikrofona koji su upereni prema stomaku i snimaju razne signale. Na osnovu toga imamo razvijen algoritam koji odvaja signale, odnosno kretanje bebe, otkucaje srca majke i bebe… Te podatke šaljemo na jednu mobilnu aplikaciju koju može pregledati doktor, a također i roditelji te mogu promptno reagovati ako se događa neka nepredviđena situacija", dodaje Čustović.

BiH je bogata talentima



Smatra da je BiH bogata talentovanim mladim ljudima koji nemaju prilike kao njihovi vršnjaci u nekim razvijenijim zemljama. Upravo zbog toga je odlučio svoja znanja i vještine nesebično prenijeti i na bh. omladinu.

Foto: Darko Zabuš/Klix.ba
Foto: Darko Zabuš/Klix.ba


"Vidimo da mladi sve više odlaze odavde. Nećemo biti u prilici sve ih zaustaviti da napuste državu, ali moramo raditi na tome da usporimo taj val. Smatram da imam dovoljno znanja, iskustva i veza širom svijeta kako bih povezao mlade s iskusnim ljudima izvan BiH, a koji bi im pružali određen vid mentorstva. Izveli bi ih na pravi put, podržavali na njihovim projektima te podigli moral, uz napomenu da je potrebno da prestanu razmišljati o negativnim stvarima i da izlaz iz BiH nije jedino rješenje", navodi on.

Na Čustovićevu inicijativu, a uz podršku IEEE-a te Projekta zapošljavanja mladih koji podržava Ambasada Švicarske u BiH – YEP, za nešto više od godinu dana organizirana su dva kongresa putem kojih je studentima i mladim inžinjerima stvorena prilika za spajanje sa svjetski poznatim stručnjacima.

"Uz kongres se paralelno odvija i profesionalna obuka mladih u poduzetništvu i inovacijama te oni tehničko znanje mogu sastaviti s biznisom, slično kao što sam ja u svojoj karijeri uradio. Imali su priliku predstavljati svoje projekte pred investitiorima iz inostranstva koji žele uložiti finansije i mentorsko znanje", kaže Čustović.

Dosad je realizirano nekoliko projekata, a posebno se ističe onaj u kojem je mladi inžinjer elektrotehnike iz Banje Luke Nemanja Vujanić pokrenuo kompaniju koja se bavi razvijanjem inteligentnih govornih automata, a koji se već nalaze na nekoliko lokacija.

Uspješan projekt je i onaj pod nazivom ZEN3D, a riječ je o prvom funkcionalnom bh. 3D printeru. Iza ovoga stoji tim od dva uposlenika i dva studenta Mašinskog fakulteta u Zenici, a zvanično osnivanje firme se očekuje uskoro.

"Ovdje mi se najviše sviđa što imamo prvi 3D printer na kojem će pisati 'Made in BiH', kao i da je riječ o proizvodu koji je kvalitetniji od većine onih koji se nalaze na internacionalnom tržištu", kaže Čustović, naglasivši da je na nedavno održanom kongresu predstavljeno 13 novih ideja, od kojih će deset podržati IEEE.

Uskoro 10 do 15 startup kompanija u BiH



On nam otkriva i da bi u narednih šest mjeseci moglo zaživjeti 10 do 15 novih startup kompanija, koje će pokazati da se i u BiH može raditi, te da značajni projekti imaju podršku velikih organizacija.

"Iduće godine BiH ima da bude primjer drugim državama koje su u razvojnoj fazi, poput Šri Lanke, Ugande, Kenije i još nekih država u Centralnoj Africi. Na to ću biti ponosan, jer BiH može da bude primjer drugima kada su u pitanju originalni projekti koje smo mi prvi izveli. Ubijeđen sam da možemo dokazati da smo vrlo sposobni te da na globalnom nivou možemo sprovesti neko svoje znanje", smatra on.

Kako bi podržao mlade koji se bave naukom, Edhem je skupa s mlađim bratom Rešadom u BiH osnovao Fondaciju "Bosnia & Herzegovina Futures Foundation".

"Fondacija stvara prilike za mlade, stipendiramo ih, pružamo im praksu u i van BiH, šaljemo ih na kongrese u druge države… Želimo da mladi surađuju u ovoj državi, prave pozitivne stvari i da ova država izađe iz negativnog statusa", nastavlja Čustović.

Mladi u BiH su izuzetno inovativni, međutim, prema Čustovićevim riječima, najveći problem predstavlja njihov strah od iskazivanja ideja i načina razmišljanja.

"Najbolji primjer toga je da studenti u jednom zapadnom sistemu školovanja postavljaju milion pitanja na predavanju, dok se u BiH suzdržavaju, jer misle da će ispasti kao nekakvi pametnjakovići ili osobe za koje ljudi smatraju da su glupe. To se mora promijeniti, mladi moraju biti hrabri i otvoreno pričati o svojim idejama, jer to je ključ uspjeha", naglašava sagovornik portala Klix.ba.

Osniva institut u BiH



Čustović je trenutno u procesu osnivanja instituta koji će se baviti naučno-istraživačkim radom u BiH, a bit će smješten na Burch Univerzitetu u Sarajevu.

"U okviru ovog instituta djelovat će laboratorij, a pružat ćemo priliku studentima, odnosno svima koji su željni da rade na globalnim projektima. Želim da iskoristimo znanje mladih te da ih usmjerimo na velike projekte kroz koje će imati priliku da nešto nauče i dokažu se na internacionalnom tržištu", kaže Čustović koji trenutno nekoliko projekata u našoj zemlji realizira putem svog laboratorija u Australiji.

Ovaj svjetski priznati stručnjak smatra i da ambijent u BiH nije ni blizu negativan, kao što se prikazuje. U njemu, navodi, djeluje mnogo uspješnih, kako ih je nazvao "eko-sistema" u kojima ljudi rade i iskazuju svoje sposobnosti.

"Danas je mnogo bolje, nego prije tri ili četiri godine kada sam pokušavao pokrenuti neke poslove u BiH. Problem je što taj zdravi 'eko-sistem' nemamo na državnom nivou. Moramo stvoriti više prilika za mlade ljude kako bi ove sisteme koji su stvoreni u manjim sredinama proširili na cijelu državu", savjetuje ovaj Tuzlak s adresom u Australiji.

Najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri smatra osnivanje fondacije u BiH. Kako kaže, sve što je postigao za 32 godine života nije ni blizu onog osjećaja kao kada pomogne mladim ljudima u BiH.

Želi pokrenuti promjene



"Ovo me najviše ispunjava, jer znam da možemo napraviti veliki rezultat. Želim da budem dio rješenja, a ne dio ekipe koja stalno kuka o BiH. Mogu vam reći da se planiram vratiti u BiH u sljedećih nekoliko godina. Prije tri godine nisam tako razmišljao, želio sam živjeti u Australiji ili SAD-u i od tamo pomagati BiH, ali kroz sve poslove koje sad radim, vidim da mogu dati veliki doprinos ovoj državi. Želim pokrenuti promjene u BiH i imati čitavu ekipu iza sebe. Znam da možemo napraviti bolji ambijent za BiH i promjenu koja će odgovarati mladim ljudima u smislu da razviju ovu državu na način na koji mi želimo", potcrtava Čustović koji svaku priliku koristi za posjetu BiH.

I pored svjetskog uspjeha koji je postigao, s Čustovićem kroz razgovor stičete jedino dojam da je riječ o iskrenoj i sasvim skromnoj osobi, koja vjeruje u ovu državu i njene građane.

"Trebate biti skromni iz više razloga. Prvo je bitno da vam ta skromnost otvara više prilika. Kroz IEEE sam shvatio da koliko god bili uspješni, postoji toliko talentovanih ljudi širom svijeta od kojih uvijek možete naučiti. Čitav život je proces učenja, pa i kada ste na vrhuncu karijere možete učiti neke nove stvari. Morate nekada prepoznati slabost te da nešto ne znate. Kada ste spremni da kažete 'ne znam' onda ste spremni da učite i budete bolja osoba u životu. Kao što i vi pomažete drugima, tako će i neko pomoći vama", nastavlja on.

Mladima na kraju poručuje da će samo uz trud, rad i zalaganje moći postići rezultate kojima streme.

"Ne smijemo dozvoliti da nas negativne stvari zaustavljaju i spriječe u onome što želimo postići. Život je vrlo kratak, moramo iskoristiti svaku sekundu, ne samo da uživamo, nego i da damo doprinos zajednici i čovječanstvu te da budemo mnogo više složni u svemu tome što radimo", riječi su kojima Čustović zaključuje razgovor za Klix.ba.
Klix/Novikonjic.ba

Profesor psihologije sa banjalučkog Univerziteta Srđan Dušanić o građanskom i političkom (ne)aktivizmu mladih...

Promocija knjige i rezultata istraživanja "Građansko i političko učešće mladih”- Psihološki pristup, autora i profesora Srđana Dušanića, Siniše Lakića i Vladimira Turjačanina nedavno je održana na filozofskom fakultetu u Banjaluci. Istraživanje je sprovedeno uz podšku Fondacije Friedrich-Ebert-Stiftung u Bosni i Hercegovini.

Povodom izlaska ovog značajnog istraživanja razgovarali smo sa doktorom Srđanom Dušanićem, profesorom psihologije na Filozofskom fakultetu u Banjaluci.

Profesore Dušanić, sa kolegama ste uradili istraživanje o građanskoj i političkoj aktivnosti mladih. Do kojih podataka ste došli?

Podataka je mnogo jer smo pokušali da ovu temu osvjetlimo sa raznih strana od nekih socijalnih i demografskih karakteristika, preko procjene trenutne situacije u društvu do crta ličnosti i nekih neposrednih situacionih faktora. Možemo zaključiti da su u našem istraživanju kao glavne odrednice društvenog učeća mladih identifikovani sljedeći faktori: dostupnost i kvalitet aktivnosti u centrima za mlade te međuljudski odnosi u njima; lična politička kompetentnost; uticaj prijatelja i roditelja; metode učenja u školi; viši nivo obrazovanja; pol i socijalne identifikacije u slučaju političkog učešća; iskustva sa nepravdom na ličnom i društvenom nivou; (ne)povjerenje u političke institucije; pojedine crte ličnosti i vrijednosti kao što su ekstravertnost, otvorenost prema novim iskustvima, narcizam, optimizam, konzervativizam/liberalizam itd.

Recite nam nešto o samoj metologiji i načinu kako je istraživanje rađeno?

Istraživanje je organizovao tim profesora psihologije sa Filozofskog fakulteta u Banjaluci koji su pored mene još činili Siniša Lakić i Vladimir Turjačanin. Istraživanje je podržala Fondacija Fridrich Ebert Stitung. Kvantitativno istraživanje je primjenjeno na uzorku od 1058 mladih (52% djevojaka, 48% mladića), uzrasta 19-26 godina, iz 42 opštine. Radi boljeg razumjevanja ispitivanih fenomena, sprovedene su i tri fokus grupe sa mladima, te 10 intervjua sa omladinskim liderima.

Koliko je jedno ovakvo istraživanje važno, imajući u vidu da se često priča o pasivnosti mladih, a malo se radi da se situacija popravi?

Ideja o ovom istraživanju se dugo kuhala u našim glavama jer je paradoksalno da se stalno priča o pasivnosti ili aktivizmu, a praktično u BiH nema istraživanja koja detaljnije razrađuju pozadinu ovih fenomena. Da bi se razvijalo društveno učešće mladih neophodno je bilo upoznati strukturu ove pojave i koji sve psihološki, socijalni, demografski i ekonomski faktori su povezani sa tim. Smatramo da je slika sada daleko bistrija. U knjizi koja je objavljena predstavljene su i neke interesantne teorijske postavke te rezultati inostranih istraživanja.

Knjigu u PDF izdanju možete preuzeti OVDJE.

Koliko su mladi u BiH aktivni, da li su više politički ili građanski aktivni? Na koji način se ogleda aktivizam mladih, u čemu su oni najaktivniji?

Naš uzorak nije potpuno reprezentativan jer je u njega ciljano uključeno i 100-ak aktivista, pa dio rezultata koji se odnose na procentualnu zastupljenost građanskog i političkog angažmana treba koristiti sa oprezom. Uvjerenja o građanskoj djelotvornosti su prilično ohrabrujuća, npr. oko 81% mladih smatra da udruženi građani mogu kreirati promjene u zajednici, a njih 53,2% smatra da to mogu i pojedinci. Međutim, ovaj entuzijazam kod većine mladih ostaje na nivou stavova, ne i ponašanja. Značajno manji udio mladih je učlanjen u građanske (oko 22%) i političke organizacije (oko 10%), dok je učešće u nekim konkretnim akcijama (npr. humanitarnim, ekološkim) nešto veće, doseže i 50%. Problem je što je kod velikog broja mladih učešće u tim akcijama sporadično i kratkog daha. Većina koja je učestvovala u tim akcijama, učinila je to jednom ili dva puta u protekle dvije godine. U svakom slučaju građansko učešće je zastupljenije od političkog.

I dalje je veliki broj mladih neaktivno, koji su glavni razlozi njihove pasivnosti?

Svi navedeni faktori koji podstiču aktivizam, su važni i za pasivnost, ukoliko nisu zadovoljeni. Ukoliko bih trebao da izdvojim glavne faktore, rekao bih da je neafirmativan uticaj porodice, škole, vršnjačkog kruga. Drugim riječima, u najneposrednijem okruženju se ne podstiče aktivizam mladih. U mnogim porodicama dominantna klima je da je bolje besposleno sjediti u kući nego raditi nešto korisno u svom okruženju. Ovo je naravno uslovljeno nekim opštim socijalnim faktorima, prije svega nezaposlenošću. Moj utisak je da su srednje i starije generacije zbog raznih problema u zadnjih nekoliko decenija razočarano pognule glave, a to se onda prenosi i na nove naraštaje.

Kakva je situacija na terenu, šta mladi kažu, postoji li nada da će se oni aktivirati?

Aktiviranje mladih nekada može biti posljedica spleta neposrednih okolnosti. Ako u njihovom okruženju postoje centri za mlade sa interesantnim sadržajima, te ako njihovi vršnjaci idu u taj centar, postoji mogućnost da se i oni uključe. Mladi su pogotovo zainteresovani za besplatna putovanja, seminare, kampove te druge sadržaje koji omogućuju druženje. Važan faktor za njihov dugoročniji angažman su pozitivni međuljudski odnosi i podrška u omladinskim organizacijama. Dakle, važna je infrastruktura za kvalitetno provođenje slobodnog vremena mladih.

Koji su neki podaci do kojih ste došli, a da ih niste očekivali, postoji li nešto što vas je nakon analiziranja začudilo?

Interesantan je podatak o vezi percepcije stanja u društvu i društvenog učešća. Preko 70% mladih je nezadovoljno trenutnim stanjem i političkim institucijama, osjeća nepravdu, zabrinutost za lični i kolektivni opstanak. Međutim, paradoksalno je da percepcija društvene nepravednosti, umjesto da podstakne, ona čak i umrtvljuje političko učešće. Ovo je možda posljedica svojevrsnog začaranog kruga sačinjenog od interakcije nekoliko faktora. Nepovjerenje prema političkim institucijama odbija mlade od politike, što uslovljava i njihovu manju političku kompetentnost, tj. potencijal za sprovođenje promjena. Budući da postojeće nezadovoljstvo nije praćeno adekvatnom političkom kompetentnošću, ono ostaje zarobljeno na nepostojanom afektivnom nivou, bez jasne formulacije i smjera.

Promocija istraživanja u Banjaluci

Koje su neke osnovne preporuke, šta bi se trebalo uraditi da se učešče mladih u građanskom i političkom životu poveća?

Kroz uvođenje programe formalnog ili neformalnog građanskog i političkog obrazovanja, važno je unaprijediti nivo znanja te političku i građansku kompetentnost. Nezadovoljstvo stanjem u društvu, tek udruženo sa kompetencijama može dovesti do aktivnijeg odnosa mladih prema sebi i svojoj budućnosti. Važno je razvijati i sposobno građansko i političko liderstvo koje treba da usmjeri i uobliči društvene inicijative u jasnom smijeru. Potrebno je raditi na unapređenju građanske i političke kulture, imidža političara te povjerenja u političke institucije. Percepcija politike je trenutno takva da odbija mlade ljude. Tome doprinosi dominantno stavljanje politike u funkciju zadovoljenja socijalno - identitetskih potreba, što svakako nisu jedine potrebe mladih. Društvo i političke strukture bi trebalo da se prilagode potrebama mladih, dovođenjem u fokus teme koje su im interesantne, te više koristeći savremene komunikacione kanale (internet). Mladi nisu toliko nezainteresovani za društveno učešće, već su prije nedovoljno zainteresovani za učešće na način kako im se to trenutno pruža. Potrebno je sistematski podržavati asocijacije učenika i studenata koji mogu biti motor omladinskog aktivizma. Korisno je i osnaživanje rada bazičnih administrativnih jedinica (mjesnih zajendica) preko kojih se efikasnije mogu adresirati i rješavati neposredni problemi u zajednici. Standardizacija omladinskog rada sa jasnim kriteriijima kako raditi i postupati sa mladima, može doprinijeti većoj uključenosti mladih. Programi mobilnosti mladih doprinose preciznijoj percepciji stanja u sopstvenom društvu, te otvorenosti ličnosti prema novim iskustvima, što je oboje važno za veće građansko učešće.

Kako ste zaključili istraživanje, koje su neke glavne poruke ovog istraživanja?

Zadnji paragraf u našoj knjizi je da je odgovornost na mnogim društvenim institucijama ali i svaki pojedinac treba da preuzme inicijativu i da prihvati svoj dio uloge. Ipak je u moći svakog čovjeka, da odluči da li će “čekati Godoa” ili će napraviti konkretan korak, raspakujući okove i oslobađajući sopstvenog “unutrašnjeg Prometeja”. Dakle, i ljudi kao individue treba da pokažu više inicijative. Čovjek koji vjeruje i čini konkretne korake ka svom cilju, može da uspije. Potrebno nam je više upornosti, građanske odgovornosti i rada, a manje kuknjave!

Razgovarala Maja Isović Dobrijević/Buka/Novikonjic.ba

Inicijativa mladih za ljudska prava iz Hrvatske sutra će u Zagrebu paljenjem svijeća odati počast žrtvama zločinačke politike Herceg Bosne. O tome, kao i odnosu hrvatskog društva i države prema presudi i zločinima razgovorali smo sa Marijom Mažićem programskim direktorom Inicijative mladih za ljudska prava.

Teško je gledati vlastito društvo koje se guši u odavanju počasti zločinima i zanemaruje žrtve. Mi moramo biti bolje društvo od toga. U Inicijativi smatramo kako ne možemo dozvoliti da jedina slika našega društva bude ona na kojoj se slave zločinci. Postoje ljudi koji na to ne pristaju. Postoje ljudi koji kritički i odgovorno promatraju poziciju svoga društva i svoje Republike. Postoje ljudi koji će stati uz žrtvu, naročito kad joj je zlo naneseno zloupotrebom djelovanja u naše ime. Očekujemo podršku tih ljudi, rekao je Mažić za Vijesti.ba

VIJESTI.BA: Kako biste generalno prokomentirali trenutnu atmosferu u hrvatskoj javnosti, i odnos vlasti prema presudi Haškog tribunala u predmetu "Prlić i ostali". Čini se da sa jedne strane postoji sustavno negiranje presude dok sa druge strane skupine odgovornih intelektualaca, javnih radnika i drugih koji pokušavaju skretnuti pažnju na pogubnost jednog takvog pristupa?

MAŽIĆ
: Jednom rječju bih ju opisao - histeričnom. Nekoliko stvari je ovdje važno. Prvenstveno, samoubojstvo ratnog zločinca Slobodana Praljka po izricanju presude je u ogromnoj mjeri utjecalo na reakcije na presudu jer je pažnja javnosti skrenuta na njegov čin. Profesor Žarko Puhovski komentirao je da smrću Praljak postaje ‘hrvatski svetac’ i čini se da je u pravu - čini se kao da zaista in real time gledamo proces nekakve društvene kanonizacije ratnoga zločinca. S druge strane, zabrinjavajuće je koliko se malo govori o žrtvama, svi okreću glavu od činjenica i fokusiraju se na mitologiziran narativ u kojem je Hrvatska, kako je predsjednica Grabar Kitarović izjavila, uz SAD učinila najviše za BiH tijekom rata, a ne izvršila agresiju na BiH. S treće strane, šok i iznenađenje samom presudom i zaključcima Žalbenog vijeća produkt je gluposti, neinformiranosti i politike poricanja koja u Hrvatskoj kontinuirano traje od 1992. naovamo.

Naime, MKSJ je u nizu ranijih pravomoćno završenih predmeta već utvrdio da je RH imala kontrolu nad HVO-om i da je, dakle, sudjelovala u ratu u BiH. Svatko tko je želio znati dosad već utvrđene nalaze, mogao je. Mi smo baš zbog toga tjedan dana prije presude izdali priručnik ‘Šestorka u Haagu’ namjenjen novinarima gdje smo predstavili već utvrđene činjenice, ali nažalost izgleda da to nije pomoglo. Što se pak odnosa vlasti tiče, on je duboko neodgovoran i rezultira jedino i isključivo sramoćenjem Republike Hrvatske u okruženju i u svijetu.

VIJESTI.BA: Inicijativa mladih za ljudska prava iz Hrvatske uputila je otvoreno pismo predsjednici Hrvatske u kojem se kritiziraju stavovi hrvatske predsjenice izneseni pred Vijećem sigurnosti UN-a. Kako komenirate ocjene o političkom karakteru Haškog tribunala koje dolaze od strane hrvatskih zvaničnika, i uopće zahtjev da jedno političko tijelo revidira odluke suda UN-a?

MAŽIĆ:
Uputili smo otvoreno pismo predsjednici jer je niz stvari koje je izgovorila pred Vijećem sigurnosti granično skandalozan. Gotovo nitko nije primjetio da je naša predsjednica praktički prosvjedovala zbog osude npr. Milana Martića i Pavla Strugara koji su odgovarali za napade na Hrvatsku. Naime, rekla je da MKSJ nije imao mandat baviti se pravnim inovacijama, ali su upravo te pravne inovacije i iskoraci koje je MKSJ napravio omogućile procesuiranje odgovornih za napad na Dubrovnik (pitanje uništavanja kulturne baštine), te su inovacije omogućile da MKSJ da značajan doprinos procesuiranju seksualnih zločina u cijelom području mandata Tribunala i još mnogo značajnih stvari.

A što se optužbi da je MKSJ sud koji sudi politički, a ne pravno nisu novina. Grabar Kitarović, Milijan Brkić i drugi su ovakvim optužbama stali rame uz rame glasovima iz Srbije i Republike Srpske u BiH koji tvrde isto. Stvar je jednostavna - da je presuda bila drugačija, nitko od hrvatskih lidera ne bi to tvrdio, to je jedna prizemna i jeftina reakcija kojom se ne postiže ništa pozitivno.

VIJESTI.BA: Za sutra najavljujete organizirano paljenje svijeća za žrtve kao čin solidarnosti sa žrtvama. Čiju podršku očekujete i kakva je poruka onima koji presuđene ratne zločince pretpostavljaju žrtvama?

MAŽIĆ
: Teško je gledati vlastito društvo koje se guši u odavanju počasti zločinima i zanemaruje žrtve. Mi moramo biti bolje društvo od toga. U Inicijativi smatramo kako ne možemo dozvoliti da jedina slika našega društva bude ona na kojoj se slave zločinci. Postoje ljudi koji na to ne pristaju. Postoje ljudi koji kritički i odgovorno promatraju poziciju svoga društva i svoje Republike. Postoje ljudi koji će stati uz žrtvu, naročito kad joj je zlo naneseno zloupotrebom djelovanja u naše ime. Očekujemo podršku tih ljudi.

VIJESTI.BA: Također neformalna grupa koja sebe naziva "hrvatskim studentima" organizira u utorak prosvjedni skup i predaju zahtjeva hrvatskm vlastima. Kako gedate na ovo? Jedan od zahtjeva je čak i taj da hrvatske vlasti zabrane ulazak u Evropsku uniju ( konkretno u ovom slučaju Hrvatsku) građanima BiH.

MAŽIĆ
: To je dijelić studenata. Shvaćati njihov skup kao reprezentativan za studentsku populaciju u Hrvatskoj bi bilo pogrešno. Istovremeno, po zahtjevima se vidi da ne razumiju neke od temeljnih principa Ustava Republike Hrvatske jer pozivaju na njihovo kršenje. No, treba uzeti u obzir i okolnosti u kojima su današnji mladi odrastali. Mi smo tijekom socijalizacije bili izloženi ekstremnom nacionalizmu kao standardnoj i dominantnoj ideologiji. Naravno da je to ostavilo traga na ozbiljnom dijelu generacije. To je dio naslijeđa rata i nacionalističke politike s kojima ćemo se nositi još neko vrijeme.

Razgovarao: Nihad Hebibović

(Vijesti.ba)/Novikonjic.ba

Fra Mile Babić je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Diplomirao je književnost, a doktorirao filozofiju i teologiju. Glavni je urednik zbornika Jukić, u uredništvu je časopisa Forum Bosnae i član uredništva međunarodnog teološkog časopisa Concilium. Njegove riječi odjekuju kao lijek u dušama ljudi. Posebno u ovim danima buke i bijesa nakon osuđujuće presude „šestorki“ u Tribunalu.

Patria: Jednom prilikom ste rekli da pravi vjernici imaju i odgovornost, te da se neki „novi“ vjernici stavljaju u kolektivitet. Nedavno ste se očitovali oko molitve za “šestorku”. Valjda je ovozemaljska odgovornost, kao i pred sudom, pojedinačna pred Bogom za svakoga od nas?

Babić: Pravi vjernici imaju odgovornost za cijelo Božje stvorenje, za sve što je Bog stvorio, za život koji je Bog stvorio, dakle, imaju obvezu da život uspije. Ljudski život može uspjeti i postići svoju puninu samo u vjeri, povjerenju, ljubavi i nadi, a ne u mržnji i nasilju. Vjera (povjerenje, ljubav, nada) u službi je života i sve na ovoj zemlji (politika, država, religija, narodi, znanosti) mora služiti životu, a ne uništenju tuđih života i 'vlastitom' samouništenju. Nitko nije sam sebe stvorio niti sam sebe rodio. Zato nitko nema pravo oduzeti sebi život, iako je danas samoubojstvo najčešći uzrok smrti mladih ljudi u Zapadnoj Europi.

Osobna odgovornost svakoga vjernika je nezamjenjiva i nenadomjestiva. Ne smije se vjernik utopiti u svoj nacionalni ili religijski kolektiv, jer je sloboda savjesti vrhovna norma, pa nacionalni i religijski kolektivi ne smiju tu slobodu savjesti ni zabranjivati niti dovoditi u pitanje, nego, naprotiv, moraju je podupirati. Prava molitva je hvaljenje Boga i zahvaljivanje Bogu za život i za sve darove koje nam je dao. Možemo moliti Boga da nam prosvijetli pamet, da nas potakne na obraćenje, tj. na pokajanje za svoje vlastite grijehe te na činjenje dobrih djela. Samo je Bog apsolutno svet, apsolutno dobar, a kad je o nama ljudima riječ, nema čovjeka bez grijeha. Oni koji su bez grijeha, mogu baciti kamen na preljubnicu (Evanđelje po Ivanu 8,1-11), a takvih nema. Veliki su ljudi oni koji imaju smionosti za suočavanje s vlastitim zlom, a osobito oni koji su pobijedili vlastito zlo. Velik je civilizacijski napredak da danas krivično odgovorni mogu biti samo pojedinci. To je ta individualna odgovornost.

Za svoja zla djela moramo osobno odgovarati i pred ovozemaljskim sudom i pred Božjim sudom. Imamo mi i političku odgovornost, ali to nije krivična odgovornost zbog koje se ide na sud. Politički smo neodgovorni ako smo izabrali političare koji su nosioci ne samo pogrešne, nego i zločinačke politike. Moralna odgovornost jest odgovornost pred sudom svoje vlastite savjesti jer je savjest za nas vjernike Božji glas u nama. Karl Jaspers govori i o metafizičkoj ili religioznoj odgovornosti, koja se sastoji u tome da smo spremni dati vlastiti život kako bismo spasili svoga susjeda koji je pripadnik druge vjere ili druge nacije. Imali smo mi takvih dobrih primjera u posljednjem ratu u BiH.

Patria: Vi ste to nazvali vjerskim kolektivizmom, a nacionalne stranke tvornicama mržnje. Koliko riječi razumnih i plemenitih dopiru do običnog svijeta?

Babić: Vjerski je kolektivizam kad je netko vjernik samo po pripadanju, tj. po tome što pripada određenom vjerskom kolektivu, a nema osobne vjere ni osobne odgovornosti. Takav čovjek vjeruje u bezgrešnost svoga vjerskog kolektiva i onda kad se taj kolektiv pretvorio u tvornicu mržnje. Nema bezgrešnih kolektiva na ovoj zemlji. To je temeljna laž, jer u svim kolektivima (narodima) ima dobrih i zlih ljudi. Linija dobra i zla ne prolazi između narodâ, nego kroz srce svakoga čovjeka, pojedinca. Zato ne možemo govoriti o dobrim i zlim narodima, nego o dobrim i zlim ljudima. Nijedan čovjek nije 100 % dobar ni 100 % zao. Treba precizno prosuditi što je dobro, a što je zlo kod svakoga čovjeka, a ne uvoditi dualističko (crno-bijelo) mišljenje, jer takvo mišljenje uopće nije mišljenje, nego je to izraz mržnje koja vodi u uništenje i samouništenje.

Patria: Naravno da nam moraju biti važni neke kolektivne odrednice i ciljevi. Ali, nacija je preširok pojam koji isključuje individualnu vrijednost i individualnu žrtvu. Zato valjda imamo osobe sumnjivih indivudualnih kvaliteta koje od nacije uzimaju i otimaju nemjerljivo mnogo a daju nimalo ili ništa.

Babić: Svi smo mi dio svoje obitelji, svoga naroda, svoje religije, svoga zavičaja, svoje države, svoga kontinenta i na koncu dio cijeloga čovječanstva, ali nitko od nas nije svediv na pukog člana svoga nacionalnog kolektiva. Nacionalni kolektiv ne smije gušiti čovjekove individualne slobode ni njegova temeljna ljudska prava. Slobodan pojedinac, ljudska osoba je vrhunska vrijednost i radi nje postoje i nacije, i religije, i politike. Politika postoji radi dobrobiti osobe, a religija radi spasenja osobe. Uvijek su se zli ljudi sakrivali iza svoga kolektiva. Ako si kritizirao jednoga religijskog dostojanstvenika, onda ti kažu da si napao cijelu religiju; ako si napao predsjednika Centralnog komiteta, onda si napao cijelu Partiju i socijalistički poredak; ako danas kritiziraš nacionalnoga lidera, to se smatra napadom na cijeli narod. Tako zli ljudi sramote vlastiti narod. Ako su oni krivi, misli se, onda je sav narod kriv. To je izbjegavanje osobne odgovornosti, bez koje je demokracija nemoguća. Eto, to su ti koji onemogućuju uspostavljanje demokracije u našoj zemlji.

Patria: Moglo bi se reći da se zloupotrebljava individualna žrtva. Ne vidi se baš ozbiljno poštovanje prema ljudima koji su dali živote u borbama za slobodu svog naroda. Počesto su ti ljudi zloupotrebljeni čak i u predizborne svrhe.

Babić: Stalno imamo kod svih triju naroda prisutno to da njihovi političari poštene ljude i branitelje pretvaraju u instrument svoje borbe za vlast i za svoje privatne interese. Kad bi oni te ljude poštivali, onda bi njima dali važna mjesta u politici i u društvu, jer nas trebaju voditi sposobni i pošteni, a ne stranački podobni ljudi, koji slijepo provode nametnutu politiku i koji su nesposobni za slobodno mišljenje i za moralnu odgovornost. Oni su puki (slijepi) izvršitelji tuđih odluka.

Patria: Zašto mislite da je SDP-ov prijedlog Izbornog zakona bolji od HDZ-ovog rješenja?

Babić: Pročitao sam prijedlog izbornoga zakona HDZ-a. Pa, to je sramota za pamet i dostojanstvo svakoga Hrvata. U kantonima u kojima su manjina Hrvati nisu jednakopravni Hrvatima u kantonima s hrvatskom većinom. Time se ruši multietničnost BiH, država se dijeli na tri dijela (a tako se zapravo ruši država), blokira se put u EU. Izborni zakon koji su predložili SDP i DF dobar je zato što štiti multietničnost zemlje te jednakopravnost građana i naroda, a u skladu je s Ustavom FBiH.

Patria: Zar ne bi bilo logično da su Hrvati konstitutivni na svakom dijelu njihove Bosne i Hercegovine. To otvara mogućnost jednakosti na svakom dijelu BiH. Čemu teritorijalna podjela koja će značiti nacionalna razgraničenja. To znači da neki nacionalni lideri ne žele državu BiH nego svoje vojvodstvo.

Babić: Hrvati moraju biti konstitutivni u svakom dijelu BiH, ali je protiv toga bila i do danas je ostala glavni hrvatska stranka HDZ BiH. Oni žele u svom priželjkivanom entitetu, teritorijalno zaokruženom, imati većinu i vladati nad manjinom, što se protivi demokraciji, jer većina ne smije vladati nad manjinom i ne smije čovjek vladati nad čovjekom, nego trebaju vladati pravedni zakoni, što danas nazivamo vladavinom zakona ili pravnom državom. Oni time ruše državu BiH i dijele je na tri dijela, a ne vide da iz toga njihova nacionalnoga raja (čitaj: geta) ljudi bježe u bijeli svijet glavom bez obzira.

Patria: Države zapadnog Balkana tonu. Tonemo zajednički kao da smo na istom brodu. Raste beznađe, padamo ekonomski i ostajemo u rangu roblja koje jedva preživljava. Odlazi nam podjednako mladost tamo gdje samo pretpostavlja da je bolji život. Šta može zaustaviti ovo propadanje?

Babić: Države zapadnoga Balkana tonu u korupciju, neimaštinu i beznađe. Odlaze nam mladi i sposobni ljudi, jer imaju pravo tražiti bolji život. Ovdje im ispiru mozak i gaze njihovo ljudsko dostojanstvo. Izlaz je u demokraciji, u demokratskim institucijama, u vladavini zakona. Neka vladaju pravda i pravedni zakoni. To zastupaju veliki politički filozofi, od Platona do Johna Rawlsa. Pravdom se dolazi do mira, kako je pisao veliki njemački filozof Immanuel Kant.

Nap.ba/Sead Omeragić/Novikonjic.ba

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije za Oslobođenje govori o novoj knjizi “Jugoslavija u istorijskoj perspektivi”, komentariše rad Haškog tribunala i perspektivu pomirenja u regionu.

Ismet Bajramović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH, u intervjuu za Faktor govoreći o novom zakonu o PIO-u naglašava da se ne smije destimulisati raniji odlazak u penziju. Kaže kako je Sindikat morao učestvovati u raspravi ovog zakona, a što nije slučaj, ali istovremeno priznaje da se ni sam nije posebno trudio da bude uključen i informiran u vezi s novim zakonom.

Svi kukaju, a minimalni broj ljudi radi konkretne akcije da poboljša stvarnost. Kukanje je opravdanje za oportunizam, ljenost, konformizam i nerad - kaže u intervjuu za BUKU jedan od vodećih reditelja u jugoistočnoj Evropi Haris Pašović. Sa njim smo razgovarali povodom njegove nove pozorišne predstave Evropa danas a u kojoj naslovnu ulogu tumači Miki Manojlović i koja će imati BiH premijeru u Sarajevu 28. aprila.

BUKA: Napisali ste jedan od najčitanijih blogova u BiH virtuelnom prostoru, odličan ali i vrlo obeshrabrujući tekst u kome kažete „Postoji pretpostavka, u medijima i dijelu međunarodne zajednice, da stanovnici Bosne i Hercegovine žele da žive bolje. Međutim, kada ispitamo dominantne osobine društva u BiH, moguće je izvesti sedam dokaza koji obaraju tu pretpostavku”. Smatrate li i dalje da građani BiH ne žele da žive bolje?


Ne žele. Osnovni dokaz je stvarnost u kojoj živimo. Svi kukaju, a minimalni broj ljudi radi konkretne akcije da poboljša stvarnost. Kukanje je opravdanje za oportunizam, ljenost, konformizam i nerad. Direktori i radnici u budžetskim institucijama kukaju da nemaju dovoljno para od države, a istina je da imaju i previše para za ono koliko ne rade. Po cijeli dan sjedne na fejsbuku, idu frizerima i uplaćuju kladionicu i jedva čekaju kad će pobjeći s posla. Mnogi nezaposleni piju kafu po vas dan, neće da volontiraju, neće da sami nešto započnu. Dvorišta zgrada i parkovi su zapušten, djeca se igraju na smetljištima, zato što su stanari lijeni i radije trpe prljavštinu nego da organiziraju jedan dan akciju i da očiste svoju okolinu. Učenici po školama divljaju jer je nastavnicima mrsko da se njima bave. Studenti uglavnom ne uče, a profesorima je važno da studenti kupe njihove knjige koje prodaju po kabinetima, i onda ih propuste na ispitu i ako ne znaju. Kod nas preovlađuje mentalitet palanke, mali interes i sitna računica. A za sve ostalo odgovoran je bog; jer je božje davanje to što nemamo bankina na cestama pa toliki ljudi ginu, jer je božje davanje to što su toliki mladi ljudi narkomani, kriminalci, ubice; jer bog je velik i smilovaće se onima koji su podmićeni, razumjeće bog da su morali malo ušićariti. Za ono što nije odgovoran bog, odgovorne su druge nacije. To što su nam pola familije alkoholičari, krive su druge nacije. To što naš fudbalski tim nema pojma s fudbalom, krive su druge nacije. To što plaćamo najsukuplji telefonski impuls u Evropi, krive su druge nacije. I onda nam je još kriva međunarodna zajednica, jer nas mrzi i urotila se protiv nas, pa nam zato djeca ne uče dobro u školi, a međunarodna zajednica je kriva i zato što su nam doktori i medicinske sestre u velikom broju slučajeva podmitljivi i pogrešno nas liječe. I još je međunarodna zajednica kriva i što smo debeli.



Ma koliko ovakav način života u BiH, a ako izuzmemo ratove, zna biti šarmantan i gotovo filmski komičan, po posljednjim istraživanjima BiH je šampion u migracijama jer najveći broj mladih i sposobnih ljudi ne želi da ostane da živi ovdje. Shvataju li institucije tragediju koja nas čeka ako se ovaj trend nastavi ?

Nigdje mladi ljudi neće otići. To izmišljaju agencije za istraživanje i predavači na seminarima, jer to dobro zvuči, a i dobro se plaća. Niko od tih pametologa što plaču nad sudbinom mladih ljudi u BiH ne predlaže konkretne programe. Niti mladi ljudi imaju ideju gdje bi otišli i zašto. Tamo gdje odu valja raditi po 14 sati dnevno, i subotom i nedeljom. I neće biti mame i tate da s njima stanuju do svoje 39-te godine, i da im roditelji daju po 10 KM za izlazak. Super je ovdje mladim ljudima. Ako bi otišli, morali bi sami prati svoj veš, peglati, ići u kupovinu. Ne bi s njima bile njihove majke služavke koje im kuhaju, očevi koji im sređuju polaganje ispita i zaposlenje, tetke koje im šalju pite i kolače, ujaci koji im sređuju polaganje vozačkog ispita. Dakle, društvena tragedija u BiH je neizbježna i ako mladi ljudi odu, i ako ostanu.



Građani u BiH biraju većinom slične sebi, neodgovorne, sebične, samoljubive i lijene političare. Vidite li, kao kulturni radnik, šansu za renesansu i promjenu ovog obrasca u zemlji u kojoj knjige čita 2 % ljudi , a Big Brother gleda oko 70%, u kojoj se mrzimo i plašimo jedni drugih više nego ikada?

Nema šanse. Mi živimo u društvu koje Erich From opisuje kao sadomazohističko. Što nam je gore, to nam je bolje. Kod nas je princip: “Dobro jutro čaršiji na sve četiri strane!” Nikom se ne zamjeraj, nikoga ne uznemiravaj, šuti i muti. A na nedeljnim ručkovima drži bank familiji o srpstvu, bošnjaštvu, hrvatstvu, komunizmu, pravoslavlju, islamu, katoličanstvu, već prema potrebi, da se ima iluzija da postoji filozofsko-historijsko opravdanje za naš kukavičluk i primitivizam. I neka komšiji crkne krava, svejedno je li on taj naš Srbin, Bošnjak, Hrvat, je li iz miješanog braka, šta god je, samo neka mu bude gore nego meni, jer tada ja imam opravdanje da moj neuspjeh nije ništa prema njegovom. Mi sebe vidimo kao gubitnike po definiciji, i jedino nas tješi tuđa propast. Zato i volimo Big Brother, jer oni tamo izgledaju kao jadnici veći od nas. Nikad nećemo prestati voljeti Big Brother.



Budućnost nas kao društvo ne zanima, a prošlošću se bavimo na nivou estradizacije zločina i potpunog negiranja činjenica koje nam ne idu u korist. Može li ovo društvo bez ozbiljne katarze da ozdravi ? Da pojednostavimo, da li imate osjećaj da suočavanje sa prošlošću ikog zanima kao ozbiljan i neophodan proces?


Ne može ovo društvo da ozdravi. Nama kao društvu nije stalo do istine i pravde. Mi sebe ne cijenimo, jer smo uvijek bili periferija i potlačeni. Bili smo turska kolonija, pa austrougarska, pa nam je sudbinu određivao tamo neki kralj, pa komunistička vrhuška. Mi smo mogli samo ponavljati, kao pjesmice, mitove koje su nam servirali drugi, bilo da je to majka Jugovića, Hasanaginica, samoupravljanje ili katehizis. Pumpali smo kolektivni ego maltretirajući one koji su drugačiji od nas, ali malo slabiji, i to samo u svojoj okolini. Krleža je genijalno napisao: “Sačuvaj me, bože, srpskoga junaštva i hrvatske kulture.” Trebao je dodati i bošnjačkog merhametluka. Nikad balkanski narodi nisu vodili nikakav osvajački rat izvan Balkana, mi smo tipični isfrustrirani, nerealizirani evropski narod. Naš doprinos svjetskoj kulturnoj baštini je minoran u odnosu na druge kulture i civilizacije, a vlastiti kulturni razvoj obilježen provincijskim blatom i mizernim kočeperenjem sa minimalnom pismenošću koju smo jedva održali. Naša lažna velikodušnost i suosjećanje sa drugim narodima su komični, jer nikad nikome nismo ozbiljno pomogli, niti nas se tiče bilo čija patnja i nesreća. A ne zanimamo ni sami sebe, jer vlastitu historiju ne vidimo kao primjer za učenje i civilizacijski napredak u suočavanju sa vlastitim greškama.

Većina finansiranih kulturnih projekata spada u manifestacionu kulturu kojoj nije ni namjera da konzumenti preispitaju ispravnosti svojih promišljanja. Da li je kultura u BiH nastavak rata drugim sredstvima? Da li je takvom čini ucjenjivački odnos kod finansiranja od strane vlasti?

Kultura u BiH je uglavnom rat protiv sebe. Većina direktora u našim kulturnim institucijama i većina naših umjetnika su konformisti i gledaju samo kakav šićar za sebe. Neobaviješteni su, neambiciozni, neinventivni. Oni zajedno rade direktno protiv kulture i protiv ove zemlje. Direktori se ulizuju političarima koji su ih postavili. Umjetnici koji su zaposleni npr. u budžetskim pozorištima obožavaju da ne rade i da dolaze po platu svakog prvog u mjesecu. I direktori, i kustosi, i umjetnici mrze inicijativu i pametuju o politici i društvu u kafani, a pred političarima su manji od makovog zrna i eventualno su spremni da se rastale sa nekim političarem i tako dobiju više para. Umjetnička galerija BiH u Sarajevu kuka što nije priznata kao državna institucija u Vijeću ministara, a nikad nije dovela učenike ni jedne škole iz Istočnog Sarajeva da pogledaju neku izložbu, a da ne govorim da bi možda mogli dovesti i školu sa Sokoca ili iz Kiseljaka. Njihov web site je gori od web stranice bilo koje provincijske samoposluge. Nema ni jedne informacije o bilo kojem bh. slikaru. Njihova stranica na Wikipediji je humoristički program. Nema pomena o Mici Todorović, Ismetu Mujezinoviću, Gabrijelu Jurkiću, Safetu Zecu, Nebojši Šeriću, Šejli Kamerić…..Isto je sa Zemaljskim muzejom BiH u Sarajevu. Narodno pozorište u Banjaluci, HNK u Mostaru, Narodno pozrište u Mostaru, isto kao da žive u nekom paralelnom univerzumu, nekom svijetu beznačajnosti, izolovani od svake stvarnosti. I ono malo vrhunskih umjetnika i mahom nevladinih kulturnih organizacija koje imaju svjetske uspjehe, političari svrstavaju u rang kulturno-umjetničkih društava.



Evropske integracije su posljednja nada za naše društvo. Vašu posljednju predstavu Evropa danas uradili ste po Krležinom eseju iz tridesetih godina prošlog vijeka, a za koji ste rekli da je i danas veoma aktuelan. Koliko uopšte razumijemo Evropu?

Ja nisam siguran da su evropske integracije ikakva nada za naše društvo. Evropska Unija je u ozbiljnoj krizi, u Brusselsu ne znaju jesu li pošli ili došli, zemlje bankrotiraju, a predsjednik Francuske uzme avione i napadne Libiju bez saglasnoti NATO-a i saveznika. Grčka, Portugal, Irska su već bankrotirale, Španija i Italija su na ivici bankrota, ankete u Češkoj su pokazale da kada bi sad bio referendum, građani ne bi glasali za ulazak u EU. U južnoj Italiji kriminal je najveći u Evropi, mafije vladaju čitavim gradovima. U Holandiji je u vladi Gert Wilders, proklamirani fašist. U švedskom parlamentu, na izborima, mjesta su dobili fašisti. Imigranti su građani trećeg reda u evropskim zemljama, islamofobija je kao zarazna bolest na razini epidemije. Kakva je to evropska nada za nas? U Sloveniji su masovna otpuštanja, u Mađarskoj su izglasani zakoni protiv slobode medija. Nama se uvijek servira da će nas spasiti neko drugi: EU, Rusi, Kinezi, Amerikanci….Činjenica je da se za nas fućka i Rusima i Evropskoj Uniji, mi smo vazda bili topovsko meso, južnoslavenski levati koje je lako napucati jedne protiv drugih, i iskoristiti. U “Evropi danas” govorimo o svemu ovome, razumno, ljudski, a ne politički oportuno. Miki Manojlović je genijalan u toj predstavi, jer tako duboko, tako ljudski govori Krležine fantastične tekstove koji dopiru ravno do naših srca i glava.



Da završimo sa sedam pitanja, mislite li da će za sedam godina u ovoj zemlji biti bolje ako ništa ono barem po pitanju kulturnih proizvoda, imamo li pravo da vjerujemo da će kulturni radnici koji dolaze dati neko novo svjetlo BiH kulturnoj i društvenoj tami?

Ne znam. Možda. Ali to nije jedino u rukama kulturnih radnika. To je u rukama svih nas. Iznenađenja su moguća, ponekad se narodi naglo probude bar na čas, i naprave neki pomak. Ali za to je potrebna inspiracija, hrabrost i volja za životom. Nije sve u parama.

Buka/Novikonjic.ba

Mnoge Konjičanke i Konjičani već par godina uživaju na fitness treninzima koje vodi popularni Mačak, kako odmilja zovu Aldina Ravnjaka, certificiranog trenera fitnessa i uposlenika JU Sportska dvorana „Konjičanka“ u Konjicu.


Portal Novikonjic.ba nastavlja razgovore sa mladim i talentovanim Konjičanima i Konjičankama iz raznih sfera društva. Ovaj put, imamo priliku predstaviti mladog i perspektivnog muzičara, Zlatan Begića (23), uspješnog studenta Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.

Pored već gotovo uobičajenih političkih previranja u Bosni i Hercegovini, koja se inteziviraju približavanjem narednim oktobarskim izborima, situaciju u našoj zemlji u posljednje vrijeme usložnjavaju i neriješena otvorena pitanja sa susjednim državama, poput pitanja razgraničenja sa Hrvatskom i Srbijom. S druge strane, bilježe se i neki pozitivni trendovi, poboljšanje ekonomskih parametara i napredak zemlje na euroatlantskom putu.

O debaklu HDZ-ovog prijedloga Izbornog zakona, eventualnim opstrukcijama formiranja vlasti nakon izbora 2018 godine, građanskom konceptu kao historijskoj nužnosti, izjavama njemačkog šefa diplomatije, politici Hrvatske te insistiranju na etničkim podjelama, kao i o planovima ljevice i eventulanoj kandidaturi, ali o političkoj haranzi koja je krenula iz Srbije, za Vijesti.ba govorio je predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić.

VIJESTI.BA: Gospodine Komšiću, kao što vidimo propao je očajnički pokušaj HDZ-a da progura antievropski prijedlog izmjena Izbornog zakona za koji su se založili jedino Rusija i Milorad Dodik. Nije li ovo pravi trenutak da građanske snage krenu u kontraofanzivu, i da na tragu presuda Evropskog suda za ljudska prava konačno riješe ovo pitanje u interesu svih građana BiH?

KOMŠIĆ: Ta vrsta “kontraofanzive” o kojoj govorite traje već godinama. Građanskim snagama je možda moguće svašta nešto prigovoriti, ali da nemaju jasan stav o tome kakva BiH treba biti, teško. Istine radi, postojao je jedan period kada je potpunu konfuziju izazvao tadašnji SDP, preciznije tadašnji njegov predsjednik Lagumdžija kada je sa Čovićem i HDZ-om sklopio sramotni sporazum koji je predviđao tzv. nejednaku vrijednost glasa građana FBiH, ovisno o tome da li žive na dijelu Federacije gdje je “njihov” narod većina ili ne. Govorim o drugoj polovini 2012. godine. Srećom, taj pokušaj je propao i SDP je odustao od takve ideje.

Također, ja više ni sam ne znam koliko su puta napisani prijedlozi novog Ustava BiH koji su potpuno u skladu sa svim demokratskim i evropskim vrijednostima, u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava, u skladu sa ZAVNOBiH-om, itd.

Dakle, ideja nikada nije bila sporna (izuzev jednog kratkog perioda koji sam već pomenuo), volja i znanje da se to opredmeti u prijedlogu novog Ustava BiH, također. U svemu tome uvijek je sporan bio jedan, ali presudan detalj, politička snaga ili preciznije rečeno - politička podrška građana BiH izražena kroz izborni rezultat kojom bi ta ideja dobila dovoljnu većinu glasova u Parlamentarnoj skupstini BiH, neophodnu za izmjenu ustavnog uređena zemlje i time realizaciju ideje koja od BiH treba da napravi normalnu i uređenu zemlju.

Ja ovdje govorim o jednom, od ukupno tri, načina promjene ustavnog uređenja neke zemlje, pa i BiH, odnosno kada se to posmatra malo dublje - o sociološkom procesu promjene ukupne političke i društvene paradigme jedne zemlje. Govorim o demokratskom načinu promjene. U praksi i teoriji postoje još dva načina, za koja mislim da se neće desiti u BiH, jedan je, najšire rečeno - intervencija tzv. «međunarodne zajednice», što god pod tim podrazumjevali, a drugi je primjena sila tj. ostvarenje takvog cilja ratom i ratnom pobjedom.
Da budem što precizniji i što jednostavniji – da bi ta kontraofanziva mogla da se desi treba nam pobjeda na izborima!

VIJESTI.BA: Često ističete da ne treba imati iluzije u pogledu podrške međunarodne zajednice kompromisnim rješenjima u BiH, i da ako nacionalisti uspostave dogovor da će i to biti podržano pod egidnom stabilizacije odnosa. Međutim, sad imamo jedan uslovno rečeno novi momentat. Sve činjenice, osobito kad je riječ o izbornom zakodavstvu na strani su građanskih opcija jer su to evropski standardi. Hoće li građanske opcije imati dovoljno snage da uvjere u ono što je očito, odnosno da je uvjere da je jedino građanski koncpet evropski koncept?

KOMŠIĆ: Ne samo da je građanski koncept evropski koncept, to je jedini koncept kako BiH može funkcionisati, pa i opstati. Etnički koncepti u kojima živimo evo više od dvije decenije, skoro tri, pokazali su se istorijski i društveno nemogućim, neostvarivim, u zemlji kakva je BiH. Usporedba sa nekim uspješnim državama i društvima koje djelomično funkcionišu na etničkom konceptu (primjer Švicarske) je teoretski i praktično nemoguća jer su takva društva i države imale sasvim drugačije političko i društveno ishodište. Osim toga, niti istorija, niti sociologija, niti politika ne poznaju metod “kopiranja” kao metod nastanka države i društva. Istorijski, svaki takav pokušaj je neslavno propao. Čak ni u anglosaksonskom društvenom modelu kao, generalno i uvjetno rečeno, precedentnom modelu, ne postoje “kopije država i društava” (npr .slučaj Velike Britanije).

A na našim prostorima, taj balkanski etnički koncept, je stalan izvor sukoba, nekada ratnog nekada političkog. Sa njim Bosna i Hercegovina nikada neće biti “mirna Bosna”, sa njim nema nikakvog napretka. Sa etničkim konceptima uvijek ste na ivici sukoba, živite u stalnom strahu od “onih drugih”, sigurnost i snagu pokušavate da nađete u mitologiji i prepravljenoj istoriji, pokušavate da tražite zaštitu tamo gdje je nema – kod stranih gospodara.

Po meni, nakon toliko krvi i konflikta, nakon toliko jada, nesreće, bijede i beznađa, dolazi vrijeme da se Bosna i Hercegovina, lagano jer je to brzo nemoguće, okreće ka nečemu novom – traženju novog identiteta, bosanskohercegovačkog identiteta. Kako ćemo ga nazvati, nevažno je. Ali on podrazumjeva da sami sebi priznamo istorijsku i društvenu istinu – ipak smo mi prvo građani Bosne i Hercegovine, Bosanci i Hercegovci, i u tome je sadržano sve drugo, naše istorijsko, etničko, religiozno ili ateističko, regionalno i svako drugo nasljeđe. Da ovdje ne ponavljam već bezbroj puta ispričane priče o tome kada u Zagrebu ili Beogradu kažete da ste iz Mostara, svi odmah kažu – Hercegovac a ne kažu – Srbin, Hrvat ili Bošnjak ili Ostali!

A da li će biti dovoljno snage da se ovakav koncept pokaže ostvarivim, znaćemo u oktobru iduće godine.

VIJESTI.BA: Pojedine političke strukture dovede implementaciju izbornih rezultata u pitanje ukoliko njihovi prijedlozi ne budu usvojeni. Zanemarimo na trenutak takve ucjene, jer jasno je da mogu opstruirati formiranje vlasti nedelegiranjem delegata u Dom naroda. Kakva je uloga Centralne izborne komisije u svemu ovome?

KOMŠIĆ: Ne očekujem ja tu nešto puno i spektakularno od Centralne izborne komisije. Nije CIK, kao uostalom niti druga tzv. nezvisna tijela i regulatori (poput VSTV-a, raznih nezavisnih odbora za izbore policijskih komesara i direktora, raznih vijeća, RAK-ova, revizija, itd.), tijelo oslobođeno svakog političkog utjecaja. Naprotiv ova tijela su prevashodno i licemjerno politička tijela. Iz takvih institucija nam najčešće navode da se oni vode strukom a ne politikom, a svi znamo da i oni znaju kako to nije tačno!

Mislim da će CIK i u ovom slučaju ići linijom manjeg otpora i da će članovi CIK-a pažljivo osluškivati šta kažu političke partije koje su ih i dovele na tu poziciju.

VIJESTI.BA: Kako komentirate poruku njemačkog šefa diplomatije Sigmara Gabriela koji je kazao da izmjene izbornog zakonodavstva ne smiju dovesti do još veće diskrminacije?

KOMŠIĆ: Njemačka diplomatija, kao uostalom i cijela Njemačka država, je ozbiljna diplomatija uređene države. Nije jaka i globalno važna kao npr. ruska, američka, kineska, ali je nevjerovatno ozbiljna i analitična.

Koliko ja znam u diplomatiji SR Njemačke dominira analitika na osnovu koje se definišu stavovi i potezi i kada ministar vanjskih poslova SR Njemačke nešto izgovori, to siguno nije proizvod nekog njegovog utiska, proizvoljnog stava ili njegove simpatije ili antipatije. To je gotovo uvijek proizvod pažljivog analiziranja situacije, izvlačenja zaključaka koji su u poptunom skladu sa državnim (bez obzira iz koje političke stranke dolazi ministar) interesima SR Njemačke. I uvijek možete biti sigurni da je to potpuno promišljen stav usklađen u Vladi SR Njemačke. Tu nema nikakvog “soliranja” pojedinca – ministar iznosi stav Vlade SR Njemačke (uključujući i kancelarku Merkel).

Ono što je rekao Gabriel je stav i kancelarke Merkel i to je zvanična politika Berlina.

Za mene takva izjava Gabriela nije iznenađujuća. Potpuno je u skladu sa svim onim što kancelarka i cijela vlada zvanično iskazuju i propagiraju kao princip – pitanje ljudskih prava i jednakosti nisu za politiku aktuelne vlade u Berlinu “fleksibilna kategorija”. Za njih je to strogo i precizno određena kategorija koja se ne može dvosmisleno tumačiti, bez obzira što ćete na takvom stavu izgubiti i dio glasova na izborima.

Zato mislim da se ovakva izjava Gabriela uklapa i zvaničnu njemačku politiku i da je zapravo bilo nemoguće da on izjavi nešto drugo kada ga pitaju za trenutne političke odnose u BiH. To sto se takva izjava ne sviđa nekim krugovima u BiH i sto su možda očekivali drugačiji stav, govori samo o tome da «takvi krugovi» zapravo žive u nekim prošlim vremenima!

VIJESTI.BA: Gabriel je o tome govorio u kontekstu negativne uloge Republike Hrvatske, kakva je to poruka prema Hrvatskoj?

KOMŠIĆ: Jasna, da jasnija ne može biti! Zvanični Berlin je protiv takve politike Hrvatske u BiH.

VIJESTI.BA: Kada smo već kod Hrvatske, kako komentirate činjenicu da je reklo bi se pomalo splasno propagandi rat koji je u zadnjih pola godine iz Hrvatske vođen prema BiH. Očito da nije rezultirao dobrim rezultatima po Hrvatsku i filijale te agresvine politike u BiH, ili se radi o zatišju pred buru?

KOMŠIĆ: Mislim da to nije stalo. Više mi to izgleda kao pauza pred Novogodišnje i Božićne praznike. Očekujem da će se taj “rat” kako ste ga nazvali nastaviti i postati jos žešći kako se budu približavali izbori u BiH. Ulog je relativno veliki – ili će aktuelna vlast u Hrvatskoj i dalje (mislim na period nakon izbora u BiH, 2018. godine) imati svoje satelite u bh. vlasti koji će dominantno zastupati ekonomske pa tek onda političke interese zvaničnog Zagreba, ili će ti sateliti biti bitno organičeni ako ne i izbačeni iz buduće vlasti u BiH. U ovoj naopakoj balkanskoj politici izgleda gotovo normalna i legitimna takva pozicija zvaničnog Zagreba. A u svojoj suštini to je ipak direktno mješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine na koje slabo ko reaguje.

Također mislim da u ovoj vladajućoj strukturi u Zagrebu, Bosna i Hercegovina nema baš iskrenog prijatelja.

VIJESTI.BA: Na pragu smo izborne godine. Javnost od ljevice očekuje agresivniju politiku - agresivniju, naravno u pozitivnom smisu, kao i prijedloge koji se istina već i naziru. Retoričko pitanje, može li se očekivati da neprijatelje države još jače počne boljeti glava od ljevice, ne zbog izbora nego interesa građana i države?

KOMŠIĆ: Kada već pominjete javnost, želio bih da budemo precizni – ipak govorimo o dijelu javnosti a ne o javnosti generalno! Moramo priznati da “jednom dijelu javnosti”, kako to već zovete, odgovara ovakvo stanje. Da je slučajno drugačije, nikada etničke stranke ne bi bile ovako jake kao sto su to već jesu skoro tri decenije.

Dakle nije cijela naša “javnost” građanski i lijevo orjentisana. Naprotiv, veći dio naše “javnosti” je ipak etnički orijentisan. Bar tako kažu izbori, gotovo iz ciklusa u ciklus.

Zato cijelu političku priču pokušavamo drugačije postaviti u smislu drugačije određenih strategijskih ciljeva neke nove i buduće ljevice. Nije glavni cilj ostvariti samo pobjedu na nekim od narednih izbora. To jeste neophodno, ali to nije glavni cilj. Glavni cilj jeste pokazati i dokazati da naš ovakav etnički zasnovan koncept društva i države vodi u nešto što bih ja nazvao «beskonačna propast». «Beskonačna» zato što taman kada pomislite da više ne možete propasti, uvidite da ipak možete. I tako iz godine u godinu. Zato ja to zovem «beskonačna propast svega» - propast institucija, prava, pravde, društva, školstva, zdravstva, morala... Nikako da se zaustavi. A mi kao društvo pokazujemo nevjerevotnu trpljivost i mogućnost da se tome prilagodimo i prihvatimo takvo stanje. Zato i propadamo beskonačno. Samo je kod nas moguće da se ljudi mire (oprostite na banalizovanju stvari) sa nedostakom vode u glavnom gradu države, u 21. stoljeću, za kojeg je općepoznato da «leži» na vodi, do diskriminacije ljudi po svim osnovama i nepravde svake vrste.

Glavni cilj, od kojeg treba da neprijatelje države zaboli glava, jeste promjena tog stanja, promjena cijele paradigme na koju smo svjesno ili nesvjesno pristali. Glavni cilj jeste – poslati u istoriju, historiju, povijest, etnički koncept vlasti i uspostaviti građanski, individulani koncept društva, te države zasnovane na pojedincu i njegovim pravima kao i države koja štiti kako prava tako i dostojanstvo pojedinca.

To je krupan i dalek cilj, gotovo idealistički postavljen, ali ipak ostvariv i moguć. I to je jedini način da se sačuva Bosna i Hercegovina. A pobjeda na izborima je samo «alat» da se to realizuje.

VIJESTI.BA: Pitanje iz budućnosti. Da li je građanska Bosna i Hercegovina historijska nužnost. Berlinski zid kao simbol podjela je pao. Hoće li pasti etničke podjele BiH?

KOMŠIĆ: Mislim da se to mora desiti. Jednostavno, ne postoji drugo rješenje za BiH. Ali ne samo za BiH nego nema drugog rješenja za stabilnost cijele regije. Dođe li do narušavanja cjelovitosti BiH vrlo je vjerovatno da ponovo cijela regija ide u sukob. U trenutnim političkim okolnostima, veliko je pitanje gdje bi bile granice tog sukoba i kako bi se on završio, te ko bi sve bili akteri tog sukoba.

Definitivno mi nismo svjetski važno pitanje, ali da se utjecaj nestabilnosti, ponavljam u sadašnjim ili mogućim političkim dešavanjanjima na relaciji Istok – Evropa, u BiH može odraziti na širu regiju, može sigurno.

Zato je stabilnost BiH važna, a do te stabilnosti može doći samo na drugom konceptu, pojednostavljeno rečeno građanskom konceptu koji bi bio slobodan izbor samih Bosanaca i Hercegovaca. Silom neće moći ništa!

VIJESTI.BA: Kako u osnovi gledate na ideju da Dom naroda FBiH ne bude zakonodavni organ već dom vitalnog nacionalnog ili lokalnog interesa, sa jasno propisanim normama šta je tačno taj vitalni interes?

KOMŠIĆ: To je zapravo pravo rješenje za trenutno “sporenje” oko tog dijela priče o promjeni Izbornog zakona BiH. Reduciranje nadležnosti Doma naroda na bavljenje unaprijed nabrojanim pitanjima vitalnog nacionalnog interesa, kako na nivou FBiH, tako i na nivou BiH, ima elementarnu, ustavno - pravnu i društvenu logiku.

Jer sadašnja situacija sa radom dva doma, kako federalnog tako i državnog parlamenta je apsurdna. I jedan i drugi dom imaju iste nadležnosti, samo im je različit način odlučivanja. Logičnim se čini pitanje, pa zar onda jedan od domova nije višak, jer dva tijela rade isti posao? Kada se na to doda da uloga Vijeća naroda Narodne skupštine RS-a nije ni blizu takva kakva je uloga domova naroda, taj apsurd postaje samo veći.

Na žalost mi smo već imali tako dogovoreno rješenje u tzv. “Aprilskom paketu”, ali to nije prošlo. Kada će se opet desiti okolnosti u kojima bi se racionalno moglo razgovarati o tome, pitanje je?

VIJESTI.BA: Ponovo "kruži bauk Komšića", kandidaturom za člana Predsjedništva. Više puta ste rekli da nije važno hoćete li biti kandidat, međutim koliko je važno da kandidat može biti onaj ko računa na podršku svih građana, i onaj ko dobija podršku svih građana, jer i po postojećem ustavu član Predsjedništva predstavlja sve građane a ne nužno jedan narod?

KOMŠIĆ: To je iznimno važno. Jedino tako opstaje vjera i nada da je moguća neka drugačija BiH, pa čak da to može funkcionisati i u ovakvim Dayton-skim političkim odnosima. Ako ništa drugo, to je znak da još nije sve gotovo i podjeljeno te da ima nade.

VIJESTI.BA: Mnogo bure u javnosti izazvala je izjava člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegoviča u intervju za DW o statusu Kosova i odnosu BiH prema Kosovu. Srbijanski mediji to su protumačili kao insistiranje na priznanju Kosova. Samo dan dva ranije Dragan Čović je također u intervju iznio dosta eksplicitniji stav po tome pitanju kazavši da što se njega tiče nema nikakve dileme i da Kosovo treba priznati. Nije bilo ni reakcija iz Srbije, niti je Dodik pozivao na napuštanje institucija BiH. Kako to komentirate?

KOMŠIĆ:Jedna potpuno bezazlena Izetbegovićeva izjava je iskorištena za pravu političko – medijsku harangu od strane vladajućih srbijanskih političara i medija pod njihovom kontrolom. Naravno sve je to praćeno već više puta viđenom Vučićevom patetikom (koja je iritantna sama po sebi) i navodnom brigom za stabilnost regiona pa i same BiH. Očekivano se u to uključila i Dodikova propaganda.

Istovremeno, Vučić odlazi u posjetu sjedištu NATO-a, njegovi ministri sjede u Vladi Kosova, Srbija nema, kao što to BiH ima, vizni režim sa Kosovom, ne reaguje se na istu takvu izjavu Dragana Čovića, predsjednika Turske, zemlje koja je priznala Kosovo se dočekuje kao nekada Tito u Beogradu, i ne samo Beogradu, a niko upravo u Beogradu nema hrabrosti ni da mu pisne zbog toga …!!! Kako to nazvati nego političkim licemjerjem najgore vrste! A svima, uključujući i Vučića, je potpuno jasno da je Kosovo nezavisna država, bez obzira šta o tome rekao ili mislio Vučić, Dodik, Izetbegović ili bilo ko drugi.

Kako god, ovakva reakcija na jednu potpuno bezazlenu izjavu, govori nešto sasvim drugo i te reakcije imaju sasvim drugi cilj. Jer, niko tu nije glup i valjda svi znaju čitati i pročitati šta je rečeno, a pogotovo znaju da do zvaničnog priznanja Kosova od strane BiH ne može doći bez postignutog konsenzusa u Predsjedništvu BiH.

Ciljevi ove harange su mutni i zlokobni. Bojim se da sve ovo nije samo za jednokratnu upotrebu. Jer takva “kuka i motika” se ne poteže zbog izjave za koju svi znaju da je lažno prenesena i ponavljam – potpuno bezazlena bez ikakvog skrivenog značenja!

Razgovarao: Nihad Hebibović

(Vijesti.ba)/Novikonjic.ba

Nekadašnji član Predsjedništva Jugoslavije Bogić Bogićević u intervjuu za podgorički list Monitor govorio je o raspadu Jugoslavije, ratnim dešavanjima, aktuelnoj političkoj situaciji...

Bogićević je na historijskoj sjednici Predsjedništva Jugoslavije 12. marta 1991. godine glasao protiv uvođenja vanrednog stanja u državi, čime je šokirao srbijanski politički vrh koji je od njega kao Srbina očekivao da ih podrži u njihovim planovima, prenosi agencija Patria.

- Na toj sjednici Predsjedništva od 12., 13. i 15. marta predložena je Odluka o zavođenju vanrednog stanja na cijeloj teritoriji SFRJ i Odluka o podizanju borbene gotovosti oružanih snaga, uključujući i mobilizaciju dijela jedinica. Meni se, između ostalog, postavilo pitanje zašto i protiv koga uvodimo vanredno stanje u zemlji a da pritom, kako nalaže Ustav i zakoni, nismo dobili saglasnost republika i pokrajina i Saveznog izvršnog vijeća, čiji predsjednik Ante Marković nije ni prisustvovao sjednici. Zašto podižemo borbenu gotovost vojske i mobilišemo jedinice, ako je to u nadležnosti Ministarstva narodne odbrane. To nije bio prijedlog za vanredno stanje, već prijedlog za totalni rat koji je trebalo da počne 12. marta 1991. godine na čitavom prostoru Jugoslavije. To znači da je trebalo definitivno proizvesti sukobe i rasulo u zemlji, raslojavanje i međusobni sukob unutar višenacionalne JNA slijedeći zahtjeve i parole kao što su: „Dole Ustav", „Vlast Armiji", „Hoćemo oružje"... Trebalo je donijeti odluku da ta ista „narodna" armija okrene oružje protiv vlastitog naroda i stane na stranu beogradskog režima. O tome su iscrpno pisali, između ostalih, Borisav Jović i Veljko Kadijević u svojim knjigama. Samo dogovaranje, a ne ratovanje bio je i ostao moj stav. Takvu odluku nisam mogao niti htio podržati, jer bi to bila odluka za rat, a ne za mir, a nosio bih odgovornost zato što bih u rat poslao 200.000 vojnika i oficira. Zašto?

Bogićević je istakao da je tada bilo previše aktera koji su bili za opciju rata, a premalo onih koji su bili voljni stvari riješiti mirnim putem i pregovorima.

- Više aktera tadašnje krize bilo je za svađalačku i ratnu opciju nego za konstruktivne razgovore o budućnosti napukle Jugoslavije. Velike sile također nisu radile onako kako su govorile, pa ni one nisu pozitivno utjecale na događaje. Slobodanu Miloševiću je, izgleda, trebao rat po svaku cijenu, odbijao je i ono malo prijedloga koji su pozivali na razumne razgovore. Milošević se sutradan po završetku sjednica Predsjedništva, 16. marta obratio javnosti i rekao da Jugoslavije više nema i da on ne priznaje savezne organe i njihove odluke. Podrazumijeva se da se nikakve promjene granica na prostoru Jugoslavije nisu mogle dogoditi bez rata, nikakve uspostave novih granica nisu bile moguće bez etničkog čišćenja, što je opet značilo rat. Rat se nažalost dogodio, a sve je moglo biti drugačije. Neka o tome sude istoričari – ističe Bogičević.

On je upozorio na novu opasnost koja se širi regionom usljed sve većeg porasta nacionalizma u svim bivšim jugoslovenskim republikama.

- Teška srca odgovaram na ova pitanja, jer ne želim rat. Nažalost, neki u svojoj osiljenoj zahuktalosti, još manje ili više, otvoreno prijete. Prijete novim podjelama, odvajanjima, razdvajanjima, pripajanjima... Kako ovdje, tako i u svijetu. Sve to prećutno podrazumijeva i priziva oružje i smrt. A smrt nikada nije bila, niti smrt može, niti smrt smije biti rješenje. Ako zvaničnici Evropske unije kažu da Evropa nema kapacitet da se bavi Balkanom i ako oni ne isključuju mogućnost novog rata na Balkanu, uključujući brojne analitičare, onda se to mora uzeti ozbiljno. Nisu to prazne priče. U svijetu se trenutno vodi više od 50 ratova sa vjerskim predznakom, što znači da ih i ovdje nije teško pokrenuti. U Dejtonu je stavljena tačka na oružane sukobe, ali ne i na rat koji je nastavljen drugim sredstvima.

Bogić Bogićević je govorio i o aktuelnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, te je istakao fenomen da je BiH već 25 godina priznata i ravnopravna članica UN-a, ali da još uvijek nije priznata od strane svih njenih stanovnika.

- Već 25 godina BiH, međunarodno priznata država i članica UN, još nije priznata od svih svojih građana i od vlasti na svim nivoima. Akteri rata su i nakon Dejtona nastavili ostvarivanje svojih ciljeva drugim sredstvima do konačne podjele ove države. Kreatori rata, pokazalo se, ne mogu biti kreatori mira, a pogotovo partneri međunarodnoj zajednici u implementaciji Dejtonskog sporazuma. Marginaliziranje položaja građanina u BiH i naglašavanje nacionalnih kolektiviteta rezultiralo je podjelom BiH na više „etno državica". Zbog toga nije moguće na bilo koji način iskazivati pripadnost BiH kao državi građana. Ne samo da je ukinuto direktno predstavljanje i izbori – jednako biračko pravo (aktivno i pasivno), jednak pristup javnim službama, već je cjelokupna sfera političke slobode redukovana na etničku slobodu. Etnički programi diktiraju političke procese. Borba za vlast između etničkih grupa u BiH neizostavno vodi novom konfliktu što dalje dezintegriše BiH.

Dejtonski Ustav ne poznaje kategoriju građana ni političke zajednice. On jedino poznaje urođenika u određenoj etničkoj grupi. Zbog toga se pripadnici svih etničkih grupa u BiH, Bošnjaci, Srbi i Hrvati i pripadnici etničkih manjina osjećaju kao stranci u BiH, zavisno na kojem teritoriju BiH žive, a kao svoju državu osjećaju onaj mali etnički prostor koji je nastao kao rezultat rata i nasilja etničkog čišćenja straha i mržnje.

Bogićević je govorio i o uspostavi tzv. hrvatskog entiteta u BiH. On je kazao da on faktički već postoji, samo što još uvijek nema svoju zakonodavnu i izvršnu vlast.

- Već faktički postoje srpski, bošnjački i hrvatski entitet, samo što jedan, onaj hrvatski, nema zakonodavnu i izvršnu vlast, a sve drugo ima: Elektroprivredu, Poštu, Telekom, vode, ceste, šume, univerzitete, akademiju... Kako se događaji odvijaju, mislim da bi moglo doći i do ozvaničavanja takvog stanja na terenu. To bi bila potpuno drugačija BiH, ako bi je u takvim okolnostim, kao nezavisne i jedinstvene države, uopšte i bilo.

Nekadašnji član Predsjedništva Jugoslavije i poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH istakao je i da prijetnje Milorada Dodika o raspisivanju referenduma nisu samo pucanj u prazno.

- Nisu to pucnji u prazno, ali se ništa i ne može dogoditi bez podrške tzv. međunarodne zajednice. Očito je njihovo opredjeljenje da idu ka secesiji u ovom ili onom obliku. To ne mora da se dogodi referendumom, niti tako brzo kako predviđaju neki strani analitičari.

U intervjuu se Bogićević osvrnuo i na ponudu EU 1991. godine da Jugoslavija uđe u EU kako bi se izbjegao rat.

- Evropski predstavnici su u predvečerje rata nudili pomoć, pa i novac za Markovićeve ekonomske reforme. No, ta njihova konkretna ponuda, ako je i bila iskrena, stigla je prekasno. Tek krajem juna 1991. Evropa nam je poručila da će nas prečicom primiti u svoj sastav i pomoći sa četiri milijarde dolara. Taj prijedlog, prije svega, nije prihvatila Srbija, a zatim Slovenija i Hrvatska, koje su već donijele odluku o otcjepljenju.

Bogićević je još jednom ponovio svoje kritike na račun Međunarodne zajednice koja je, prema njemu, morala bolje reagovati.

- Međunarodna zajednica i velike sile značajno su utjecali na krizne tokove i njihov rasplet. Od američkih i evropskih visokih zvaničnika dobijali smo garancije da nikakvo mijenjanje granica ne dolazi u obzir, da reforme u zemlji treba da budu kompromisne i mirno provedene, uz njihov budni nadzor. Međunarodna zajednica najispravnije bi postupila da je insistirala na demokratskom obrascu obaveznom za sve u tadašnjoj Jugoslaviji, a da je svoje priznanje nezavisnosti novonastalih država uslovila time da se sve procedure, a ne samo referendumi, provedu u demokratskom duhu. Oni to nisu učinili. U brojnim diplomatsko-političkim intervencijama diljem svijeta, međunarodna zajednica rijetko gdje je dala tako slabe rezultate kao kod nas. U to uključujem i njihovo sponzoriranje Dejtonskog sporazuma koji je produžio agoniju BiH.

Njegov život obilježila je akcija vođena pod nazivom „Lomljenje Bosanca“, ali je iz te akcije uspio izaći kao pobjednik.

- Njihova akcija vođena je pod šifrom Lomljenje Bosanca. Pritisci i pokušaji potkupljivanja stizali su sa mnogo strana. O tome je Jović pisao u svojoj knjizi, kada se sve događalo u trokutu Milošević – Jović – Kadijević. Trebalo je postići većinu u Predsjedništvu SFRJ kako bi se izbjegla bilo kakva odgovornost beogradskog režima i svih režima u pokrajinama za početak rata. Vojska je bila uz njih. Međutim, moj glas nisu mogli dobiti, iako su danonoćno sa mnom vođeni razgovori u kojim mi se ukazivalo na eventualne posljedice ako ne prihvatimo takvu odluku jer sam ipak Srbin. Objašnjavao sam da ja jesam Srbin po rođenju, ali da to nije moja profesija, jer sam, prije svega, čovjek, kojeg su na referendumu birali svi građani Bosne i Hercegovine u Predsjedništvo SFRJ.

Kada vas neko danonoćno pritišće, ta opruga otpornosti često postaje sve jača. Shvatio sam da mi mogu uzeti život i niša više. Nisam prihvatao njihove prijedloge, bio sam spreman na sve posljedice. Odobravati ono što su tada činili političko-nacionalističke siledžije bilo bi ravno moralnom samoubistvu. To bi značilo ono najgore – izdati sebe.

Znao sam da fanatični nacionalisti ne mrze samo drugi narod, već i ljude iz svog naroda koji ne mrze druge. Oni određuju koliko je ko veliki i dobar pripadnik svoje nacije. Sve što kažete protiv takvih shavatanja predstavlja „nacionalnu izdaju". Znao sam da su u nadolazećem ratu pored neprijatelja jednog naroda potrebni i izdajnici. Kao čovjek opredijeljen protiv mržnje i diskriminacije ljudi po bilo kojem osnovu, protiv nasilja i netolerancije, prihvatio sam odium radi budućnosti ovih ljudi. Znam da sve što je zasnovano na lažima i isfabrikovanim optužbama ne može vječno trajati i da će istina makar sa zakašnjenjem izaći na vidjelo. Znao sam da u ratu nikada ne gine samo jedna strana u sukobu. Mnogo je poginulo mladih ljudi iz Srbije i Crne Gore, koje, kako kažu, nisu bile u ratu. Međutim, oni nisu ginuli u Podgorici i Herceg Novom, u Kragujevcu ili Leskovcu, braneći svoje porodice, kuće i imanja, već u Dubrovniku i Vukovaru, Sarajevu i Srebrenici u kojoj je počinjen presuđeni genocid, najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. ZAŠTO?

Bogićević je na kraju istakao da aktuelni politički lideri na ovim prostorima vode narode u dužničko ropstvo.

- Aktuelni političari su dobili podršku glasača na izborima, ali ne bi i mogli opstati na vlasti da nisu kooperativni sa međunarodnim arhitektima novog svjetskog poretka i globalizacije. Oni nas vode u dužničko ropstvo i robovsku demokratiju i tako kupuju opstanak na vlasti putem zaduživanja pod uslovima koje diktiraju Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka... Badenterova komisija koja je proglasila kraj Jugoslavije saopštila je da Jugoslavija duguje 15,6 milijardi dolara. Države nastale raspadom Jugoslavije imaju sadašnji spoljni dug od 186 milijardi dolara. Ove cifre dovoljno govore.

Bogić Bogićević je cijeli rat proveo u Sarajevu na mjestu potpredsjednika SDP BiH, predsjednika OK BiH, a bio je i poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta BiH.

Bogićević je bio član Predsjedništva SFRJ od 16. maja 1989. do septembra 1991. godine. Za člana Predsjedništva SFRJ izabran je referendumom građana BiH, 25. juna 1989 godine, između pet kandidata čime je postao prvi, demokratski izabrani član Predsjedništva SFRJ iz SR BiH.

Nap.ba/Novikonjic.ba

Dom naroda federalnoga Parlamenta u četvrtak je usvojio izmjene Zakona o transplantaciji kojima je u njega uvršten pretpostavljeni pristanak, što znači da smo svi potencijalni donori - ako se za života nismo drugačije izjasnili. Zakon će 21. studenoga na glasovanje u Zastupnički dom Parlamenta FBiH, nakon čega će, ako se usvoji, konačno predstavljati nadu za život tisućama oboljelih u BiH.

Pretpostavljeni bi pristanak, smatraju u Udruzi dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH, trebao povećati broj transplantacija i tako osigurati izglede za novi život bubrežnim bolesnicima u FBiH ovisnim o mukotrpnim dijalizama koje, iako zamišljene kao prijelazno rješenje, za neke od bolesnika traju desetljećima uništavajući im zdravlje, ali i izglede za transplantaciju. Tim povodom razgovarali smo s Amelom Šiljević, predsjednicom Udruge dijaliziranih i transplantiranih pacijenata SŽ-a, koja se godinama bori za život, ne toliko za svoj koliko za stotine dijaliznih pacijenata u Sarajevskoj županiji, ali i 2000 njih u FBiH.

Koliko je trenutačno osoba na dijalizi u FBiH?

- Prema našim saznanjima, u BiH su trenutačno na dijalizi 3000 pacijenata, od kojih 2000 u FBiH, a u Sarajevskoj županiji 320. Točne podatke o broju ljudi na dijalizi u Federaciji i broju transplantiranih pacijenata posjeduje Federalni zavod osiguranja i reosiguranja. Ta institucija osigurava repromaterijal za hemodijalizu i vodi sve pacijente, ali i nabavlja imunosupresivnu terapiju za svakog transplantiranog pacijenta.

Koliko je u Federaciji transplantiranih osoba?

- Imamo neslužbenu informaciju da u Federaciji trenutačno živi oko 100 transplantiranih pacijenata (srce, jetra, bubrezi, koštana srž, rožnice, gušterača...).

Kakvo je stanje s transplantacijama u BiH u odnosu na zemlje okruženja?

- Stanje po pitanju transplantacija u odnosu na zemlje okruženja takvo je da možemo reći kako se rade. Brojevi gotovo nisu vrijedni spomena. I opet, ovisno o tome na koje okruženje zemlje gledamo.

Koliko je osoba u FBiH preminulo čekajući transplantaciju?

- U FBiH, prema dostupnim informacijama, više od 10% dijaliznih pacijenata umre svake godine. Međutim, umru i stotine ljudi koji su se mogli spasiti transplantacijom srca, pluća, jetara, gušterače, koštane srži...

Koliko godina ima najmlađi dijalizirani pacijent, a koliko godina, prema vašim saznanjima, ima pacijent koji je najdulje na dijalizi?

- Najmlađi pacijent koji je bio na dijalizi i izvršena mu je transplantacija sada ima 13 godina. Trenutačno u SŽ-u na hemodijalizi najmlađi pacijent ima 17 godina. Osoba koja je najdulje na hemodijalizi ušla je u 34. godinu takve terapije.

Koliko sredstava FBiH godišnje izdvaja za dijalizu, a koliko svaki pojedini pacijent treba izdvojiti za lijekove?

- Prema službenim podacima, FBiH godišnje izdvaja 36 milijuna KM za hemodijalize. Inače, možete vidjeti kako konkretan zavod koji smo naveli, a koji raspoređuje ta sredstva, na svojim stranicama ima podatke koliko se izdvaja u obliku planova. Nažalost, podaci o stvarnom utrošku nisu baš adekvatno dostupni. Ovisno o stanju pacijenta, troškovi lijekova koji se samofinanciraju dosežu oko 500 KM.

U kakvom stanju su uređaji i oprema za dijalizu i koliko su stari?

- Prema važećem svjetskom standardu i zakonu u FBiH, starost uređaja može biti do pet godina ili 15.000 radnih sati. Nažalost, svjedoci smo kako u Federaciji uređaji rade i nakon 15 godina, posebice u Sarajevskoj županiji.

Večernji.ba/Novikonjic.ba

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a šesnaesta koju imate priliku čuti je Aida Sejdić iz Bihaća.

Hana:

Znate i sami da su meni u fokusu interesovanja za projekat “BH ljudi” takozvani “popravljači”, ljudi koji popravljaju nešto u okviru svoje lokalne zajednice i u okviru sredine u kojoj žive. I uvijek mi nekako pažnju privuku aktivisti i aktivistice, oni koji su dio svog života, dio svog slobodnog vremena posvetili tome da aktivno rade na mijenjanju stvari na bolje. Jedna od takvih je i Aida Sejdić iz Bihaća, poznata još od plenuma iz februara 2014. godine.

U Bihaću je bila jako aktivna i postala poznata u cijeloj Bosni i Hercegovini kao aktivistica koja je puno vremena provela na ulici zajedno sa ljudima koji su pokušavali da naprave promjene u tom periodu. Bilo mi je zanimljivo razgovarati sa njom nekoliko godina poslije kada je Aida poprilično izašla iz svog tog aktivizma. Zanimljivo je čuti šta sada misli o svemu. Ako iko može reći nešto na temu aktivizma onda sigurno to jeste ona.

Aida Sejdić:

To šta je bitno u aktivizmu je u principu najteže pitanje. S moje tačke gledišta u aktivizmu nije bitno jesi li ti sama aktivna, nego koliko su aktivni ljudi uz tebe i koliko ti možeš raditi s ljudima.

Dosta mojih prijatelja koji su od februara 2014. bili s nama su se možda više u tome našli jer su krenuli sa projektima i sa tom nekom NVOizacijom. Ja nisam i sad ne znam je li to moja greška ili nije. U svakom slučaju ako ne uđeš u NVO-e to te vjerovatno malo uspori.

Ti ljudi koji bi trebali da su s tobom, ne uz tebe nego s tobom, s kojima radiš i s kojima želiš napraviti promjene, a koji su kod nas… Ja prosto ne znam da li se naši ljudi boje ili jednostavno ne znaju kako da dovedu do promjena i kako da se izbore za promjene.

Što se tiče aktivizma kod nas stvarno treba biti uporan i to stvarno svim srcem željeti i htjeti posvetiti svoj život tome. To nije posao od 8 do 4 – to je cjeloživotni put i predanost tome i jedino tako se može biti non stop aktivan i nešto promijeniti.

Šta misliš da li bi se u Bosni i Hercegovini napravio napredak kad bi bilo više ljudi aktivista koji bi radili na promjenama?

Mislim da bi. Mislim da bi, samo što je kod nas jako teško uspjeti.

Ljudi su tad očekivali nekakve instant promjene. Kad se te promjene nisu desile onda su se jednostavno demoralisali. Ne demoralisali, nego jednostavno izgubili interes za bilo šta, makar to bile i demonstracije na koje su svi rado izlazili. I onda je to jednostavno nekako stalo.

E sad, do te neke kritične mase treba doći i do tih aktivnih ljudi treba doći. Ja sama po sebi sudeći ne znam koliko je to moguće. Nismo mi možda ni dovoljno obrazovani, ni dovoljno spremni da se žrtvujemo i da radimo na promjenama.

A možda će jednom doći neko pametniji, uporniji, spremniji da to sve iznese na svojim leđima i da nešto promijeni.

Ali imamo bukvalno jedan ogroman sloj nezadovoljstva u ljudima i koliki god da je taj sloj nezadovoljstva imamo isto toliko ljudi koji sjede i čekaju da se nešto samo od sebe desi. Da li je uopšte moguće nešto učiniti?

Ne znam. Ja sam na svojoj koži osjetila to da su naši ljudi nekako spremniji i da lakše prihvataju neistine koje im plasiraju političke stranke (one koje su nas dovele u stanje u kojem smo sada), nego da stanu uz tebe i bore se za istinu koje su i sami svjesni, ali je negiraju.

Lakše im je prihvatiti da su svi zločesti, da su svi izdajice, da su svi tu samo za svoju korist nego da smo mi tu promijenimo nešto zajedno i da nam svima bude lakši život.

Neću reći i ne znam da li bi jednog trenutka mogao biti bolji taj život. Ali da svi zajedno stanemo na istu stranu i da se borimo protiv našeg pravog neprijatelja.

Mene su u jednom trenutku smatrali svojim neprijateljem, bar sam ja takav dojam stekla. A ja sam bila s njima na ulici i ja sam bila ta koja je eto imala hrabrosti da kaže glasno i jasno sve ono što je većina njih mislila. I u jednom trenutku jednostavno imaš osjećaj da su se okrenuli protiv tebe i da tebe smatraju svojim neprijateljem. Da li zbog laži koje su plasirale stranke ili zbog toga što su očekivali puno više u kratkom vremenu ja ne znam, ali jednostavno dođeš do trenutka kad ljudi tebe krive za neke stvari protiv kojih se ti sama boriš.

Zato ne znam. Koliko god želim da vjerujem da ćemo se jednog dana promijeniti i da ćemo jednog dana shvatiti ko su naši pravi neprijatelji, toliko nisam sigurna u to da će taj dan doći i da će se to desiti.

Jer iste te godine, 2014. pobijedila je SDA stranka na općim izborima. Ona stranka koja je najveći dio vremena bila na vlasti i koja nas je dovela u ovakvo stanje, te je godine pobijedila. Zahvaljujući kome? Tim istim ljudima koji su bili na ulici i koji su htjeli neku promjenu. A promjena je bila na kraju šta? Samo da se SDP zbaci s vlasti a da ponovo dođe SDA? Ne znam, nisam pametna stvarno. Ne mogu shvatiti koji je naš stvarni problem.

U suštini, ono što je poenta svega je, kako je to rekao Saša Janković na izborima u Srbiji, da su ljudi koje čekamo u stvari – to smo mi.

Da, jeste. Jesmo mi ti ljudi. Ali treba sa sobom riješiti dileme, treba se sa sobom dogovoriti i odlučiti da budeš jedan od tih.

U našem svijetu, u našoj državi, kroz aktivizam se može nešto uraditi ali na kraju opet je politika ta koja odlučuje hoće li do tih promjena doći.

Na kraju, ma koliko to meni bilo teško priznati i ma koliko ja to sa sobom nisam raščistila i ne mogu, ipak mislim da oni koji pošteno i iskreno uđu u politiku, da su oni ti koji bi možda najviše mogli i promijeniti. Naravno, ako ostanu dosljedni, ako ostanu onakvi kakvi jesu i ako se ne daju pokolebati.

Ipak mislim da je politika ta koja na kraju određuje hoće li doći do pozitivnih ili negativnih promjena u našem društvu, bez obzira na aktivizam. Aktivizam je taj koji tu politiku može podržati ili je kritikovati u negativnom smislu, ali politika i političari su ti koji donose najvažnije odluke u našem društvu. Ne samo našem nego u bilo kojem drugom na kraju krajeva.

Izvor: Cyber Bosanka/Novikonjic.ba


Mladi umjetnik Seldin Sarajčić, poznatiji kao Buco 85 Mc iz Travnika, bavi se preko 10 godina profesionalo Hip Hop kulturom. Prefeira Ples Break Dance i muziku Hip Hop, RnB, Dance, Pop.