Saturday, 20 January 2018 19:40

Goran Sarić: Njemu Bosna, meni feminizam!

U posjeti kod zema iz gradića u Srednjoj Bosni. Poznajemo se skoro cijeli izbjeglički život, još od azilantskog centra, gdje je rođen naš T. Nedavno su dobili novi stan, četvrti po redu otkad su ovdje. Nalazi se nedaleko od centra grada, blizu mosta preko Rajne, na šestom spratu zgrade tvrdih, socrealističkih oblika. Potpuno je prilagođen posebnim potrebama našeg današnjeg domaćina. Prostran, s puno rukohvata, bez pragova, kupatilo sa specijalnom stolicom za tuširanje. Jer, domaćin je ratni invalid. Metak ga ranio u rame, kad su ga kao civila vodili na prve linije, na kopanje rovova. Od tada mu desna ruka služi samo za mahanje. A i to, slabo.

Published in Kolumne
Saturday, 06 January 2018 17:30

Goran Sarić: Dizel, 1/1

Ovaj odjel za fizioterapiju, Afdeling Fysiotherapie Radboud UMC u Nijmegenu, je internacionalno priznat i poznat. Pored nešto Holanđana i mene, polutanera, stranca i ovdje i tamo, ima pacijenata iz Italije, Danske, Velike Britanije… Svi došli da ovdje (opet) nauče hodati!

Published in Kolumne
Wednesday, 03 January 2018 19:01

Goran Sarić: Bicikl

Nad gradom pramenovi magle. “Krpe” preostalog snijega na obroncima okolnih brda. Zora. Rijeka, nabujala od pretproljetnih kiša, nosi grane, manja stabla i pokoji komad daske.

Published in Objavi svoje
Friday, 22 December 2017 16:31

Goran Sarić: Melem, ili čistilište?

Krenulo je kad me je “pod svoje” uzeo H., “medicinski brat” u koga nekako imam najviše povjerenja. Čovjek me uzeo za ruku, kao, božemeprosti, u šetnji s dragom, i tako krenuli. Tri kruga u velikom predvorju. Čak malo i popričali. Do juče nezamislivo, hodanje bez štaka, sad se ne čini tako nedostižnim. Doduše, znao sam ja kako, ali strah je čudna “biljka”. Ukoči te, smota, pa ne znaš ni kako se zoveš, a nekmoli kako da šepkaš s novom nogom. Treseš se k’o Meksiko. Ni milimetra. Pa, malo docnije, kad par puta duboko udahneš i pribereš se, ipak opet hodaš. Pobjednik.

Insan je nekad dobar i fin, nekad, opet, gori od hajvana, ali nikad – mašina. I to je dobro. Ali, i loše.

***

Nekad se osjetim kao bakin ormar u špajzu. Izraubovan, i skoro odbačen.

Ali ko te pita? Šuti, i hodaj! Ili puži, ako ne možeš drugačije. Bori se. Uostalom, već možeš, sâm, po čašu vode. I to je nešto.

***

Edit Eger.

Devedeset i tri zime.

Jevrejka. Mađarica.

Priča.

Sedamdeset nas,

iz mog mjesta,

od petnaest hiljada,

preživjelo Aušvic!

A ja,

nekad balerina,

u Ostjemcinu,

(k’o Aska)

za život plesala

pred Mengeleom.

Ne preživljava puka snaga,

nego savitljivost.

(Ili snaga i jeste tu,

u savitljivosti?!)

Ustanem,

štap u ruku,

polako do česme.

Tri i po koraka,

tri svjetlosne godine.

A ipak – do juče nedostižno!

Na pragu ubrzam,

pa klecnem.

Kratki hod do česme,

“pedalj mjesta”:

melem,

ili čistilište?

***

U zadnje tri hefte veliki napredak. Nakon šetnje s H.-om, na Odjel me je naredni put dopratila Darija, pa sam i s njom malo korzirao. U međuvremenu se kući “ubih” od vježbanja s najmlađim, sa sestrinim, s kraja na kraj ulice. Pa kod prijatelja, na sijelo, i to sa protezom. Pa puno, puno điranja na “domaćem terenu”, po stražnjem dvorištu.

A juče, na vježbama, prvi put bez ičega. Ni štake, ni ručice! I išlo. Samo sam jednom klecnuo, ali smo to ja i fiziosekica – nije bilo H.-a – spremno dočekali.

I na pauzu me odvela tako, samo s rukom iznad mojih leđa: Jedan-dva-tri-četiri. Jedan-dva-tri-četiri. Jedan-dva-tri-četiri…

“Kolege” zapljeskale.

I ja bih aplaudirao, samo da sam mogao!

Tačno.net/Novikonjic.ba

Published in Objavi svoje
Saturday, 16 December 2017 22:21

Goran Sarić: Tajna

Evo one tajne koju sam spomenuo prije par nastavaka. Na njeno razotkrivanje smo, iz porodičnih razloga, onomad još malo morali sačekati. Doduše, neki od vas su već tada naslutili o čemu se radi. Pametni(ce)!

Published in Objavi svoje

Vijest o hapšenju trinaestorice bivših boraca Armije BiH, osumnjičenih za zločine protiv čovječnosti, počinjene u proljeće i ljeto 1992. godine, primio sam daleko od zavičaja.

Published in Objavi svoje
Saturday, 02 December 2017 19:13

Goran Sarić: Hromi Daba i mostarski Alepo

Veče. Tiki s drugarima otiš’o van. Nas dvoje sjedimo na kauču i šutke gledamo neku seriju. Ispirem usta čajem od kamilice, protiv afti, svako malo pljuckam u sivi lavorčić, isti onaj što ga koristim i pri pranju zuba. U hefti kad imam hemo, tada svaki đavo udari na mene. Baje, bakterije, hajvančići, kihanje i kašljanje…

Najednom mi udari krv u glavu. Dođe da sve prevrnem i razbijem. Ljutito sklonim tu plastičnu stvar ustranu i k’o polip pricapim uz moju družicu: “Jeb’o ti život kad se običan lavor ispriječio između nas!”

***

Prošli četvrtak i petak – k’o otrovan! Prvo, revalidacija. Neće, pa neće. Nikako da uferčim to magično, usrano: schiften. Slalomanje. Prebacivanje težine tijela sa jedne, na drugu stranu. Tu se moraš usuditi da lakim pokretom kuka, ali i cijelog gornjeg dijela, težinu sa zdrave noge prebaciš na protezu. Malo kuk, malo trup – i eto plesa! Salsa, kako iz šale ovo čudno, na zôr njihanje kukom i strukom zovu fizioterapeuti. Ali, lako se je njima zajebavati.

Na štakama, kao po jajima, bazam po sali i učim ovaj ples sakatih. Pipavo, preoprezno, pa ni ja ni moja mlada “voditeljka” Ivet nismo zadovoljni. A još i vještačku nogu malo “bacam” udesno, neujednačeni mi i široki koraci, kao da vozim “na točkiće” – ima tih minusa, ihi-hi! Pa još kad sutradan, u vrtu, provlačeći se između stola i ograde, zaboravim na “salsu”, prospem se na betonske ploče kao vreća! Nisam se vele udario, sreća. Samo je proteza malo stradala. Ali se poslije cijeli taj, i slijedeći dan, žderem što sam u praxisu vječiti ponavljač…

Ne možeš sve imati, na uho mi šapću Holandezi, veliki majstori relativiziranja. Ne možeš biti sve. I spretan, i s parama okretan, i riječima vješt. Nego ti je u životu, najčešće, ili-ili. Il’ si Road Runner, Ptica Trkačica, ili Hromi Daba, tromo Šepesalo.

***

Jedne sedmice krajem oktobra vodio Dnevnik tjedna za Radio slobodna Evropa. Malo šege, malo šale, malo ozbiljnosti. Namjerno nisam puno o “plesu” i “šiftanju”. Neću vazda istim da dosađujem svijetu. Evo, za one koji nisu slušali, nekoliko odlomaka iz tog evropskog diary-ja:

Subota, 21.oktobar. Jutro “otvaram” satiričkim tekstom holandskog nezavisnog novinara Martina Frijlanda (Vrijland), od koga zvanični mediji u Zemlji Lala i Kanala zaziru k’o đavo od krsta. Frijland tu o novoj vladi desnoga centra, u koju, srećom, nije ušao notorni islamofob Gert Vilders (Geert Wilders), između ostalog piše:

“… želimo [se] otarasiti prevelikog broja staraca, jer nas oni koštaju brdo novca. Ljudi žive sve duže, i to je naprosto problem. Zato će vlada uštedjeti dvije milijarde eura na zdravstvu, tako da starci […] postanu depresivni i odluče da progutaju smrtonosnu pilulu. […] To će se desiti uprkos religioznim uticajima u novoj vladi. Na koncu, i Isus je na krstu izvršio jednu vrstu samoubistva, zar ne?

Tako Frijland. Oštro i beskompromisno. Inače, pregovori o formiranju trećeg kabineta premijera Mark Rutea (Rutte) su trajali više od šest mjeseci. I nikom ništa. Ovdašnja ekonomija cvjeta. Kako bi bilo da i dalje nastavimo bez Marka & Co.?

Nedjelja, 22. oktobar. Napolju tmurno i promjenjljivo, a u nas – gozba! Prijateljica Mira, Mostarka, u pretis-loncu donijela jagnjetinu i krompir. Sočno, meko i mirisno – “mrtva bi je usta jela”, što reče onaj iz sarajevskih Nadrealista.

“Kako se jako osjeti, ovo će ti zasmrdit’ cijelu kuću”, namiguje mi šarmantna Mira.

“Bona ti, pa valjda znaš da riba i jagnjetina nikad, baš nikad ne mogu smrditi,” uzvratim joj uz osmjeh, a voda mi curi na usta.

Meso je, bezbeli, kupila “kod Turčina”, to jest u turskom dućanu. Ovakav kvalitet mesa se može naći samo kod njih, ili u biološkim mesnicama, ali ono nije za naš buđelar.

Nekada smo češće išli dvadesetak kilometara na istok, u Njemačku, po meso, žestoko piće, te da naspemo benzina. I on je tamo, naime, znatno jeftiniji.

Pošto i naša kraljevska porodica, u značajnom procentu suvlasnik naftne kompanije Shell, “od nečeg” mora da živi.

Ponedjeljak, 23. oktobar. Sergej Kreso, ovdje veoma poznati dokumentarista, mi šalje neobičan e-mail o Fadiju Belouniju, sirijskom arhitekti koji je prije izbijanja rata u gradu Alepu radio na projektu revitalizacije istorijskih gradova. No, ne mogavši zbog ratne situacije u Siriji relazirati svoju ideju da svojim znanjem i ekspertizom shvati i pomogne okončanju konflikta u njegovoj domovini i gradu Alepu, donosi odluku da svoje istraživanje ‘prebaci’ u grad koji po njegovom mišljenju najviše liči na Aleppo, a to je Mostar. Rezultat njegove istraživanja je impozantna knjiga i studija ‘Živjeti zajedno, idioritmija i moć prostora / Slučaj postkonfliktnog Mostara’.

Dobri Sergej me pita mogu li, preko mojih mostarskih prijatelja, urgirati da se njegov rad prevede i objavi (i) kod nas. Potrudiću se, naravno. To bi bilo lijepo zaokruženje ove, u osnovi, tužne priče.

Tačno.net/Novikonjic.ba

Published in Kolumne

Opet učim hodati. Ovoga puta – s protezom. To nije nimalo lako, tim više što sam uvijek čudno, malo “nahero” hodao. Najlakše mi je opet okriviti majku, i onaj njen nesretni pad u trudnoći. Ali, eto, baš neću. Neko mora biti i smotan, pa šta?!

Najviše problema mi zadaje vještačko koljeno. Nad njim još nemam nikakve kontrole. Nedavno mi ga je Marko (Marco), protez-majstor, iz prvog, “najtvrđeg” položaja, prešaltao u znatno slobodniji, pa se sad savija i kad treba i kad ne treba.

Nužda čovjeka na svašta natjera, pa i na kreativno razmišljanje. Tako sam se dosjetio “trika”. Ne savijam vještačko koljeno, nego mi ono pri koračanju ostane ukočeno. Tako je šansa da me “prevari” mnogo manja. Ali da li će takav, “metla-korak”, strogi fiziosi prihvatiti kao konačno rješenje… Čisto sumnjam.

U hodanju s protezom je ključna stvar da težinu sa zdrave noge na vrijeme prebaciš na protezu. Tajming. Tada si, kažu, sto posto siguran. Ali, da bi se taj osjećaj stekao, treba puno vremena.

Bar meni, smotanjeru.

***

U čatvrtak se s vježbi vratim k’o pokis’o. Ne ide, pa ne ide, to s vještačkim koljenom. Nakon najmanje greške klecne, i eto me učas na podu. Jednom sam čak i tu, na “mostu” – uskoj stazi s rukohvatima – skoro pao. Jedva sam se, na mišiće, izvukao da ne upadnem. Tako, naime – boktepitaotkud?! – govori narod u zeničkom kraju.

Streken-hakken-shiften. Iliti, u slobodnom prevodu: zategni patrljak, peta na zemlju, težina na protezu. Zvuči jednostavno, ali ako ste samo malo prebrzi ili prespori – eto ga, prinudno “ateriranje”!

A kad par puta tresnete, u vas se uvuče strah, pa to postane i mentalno pitanje. Tješi me da hodanje s protezom, barem ovo sa vještačkim koljenom, niko nije savladao bez padanja.

Sinoć sam, tako, pao i u dnevnom boravku. Na guzicu. Nije puno boljelo. Više mi je bilo žao Darije, koja se silno prepala kad sam završio na podu.

Te noći sam slabo spavao, umjesto ovaca u glavi sve “brojeći” invalid-mantru : streken, hakken, shiften. Strekken, hakken, shiften. Strekken, hakken…

Madrac se vas uleg’o i orosio od mog znojenja i prevrtanja.

***

Svaka četvrta mi je, da se tako izrazim, D-hefta. Tada idem na hemoterapiju. Tri sedmice “samo” antibiotici, a onda svaki dan u Nijmegen, na injekcije koje bi mi trebale popraviti stanje sa leukocitima.

To je neka vrsta lake hemoterapije, od koje ti ne opada kosa i nisi (mnogo) oslabljen kao kod one “prave”. Ovdje u Holandiji je primjenjuju samo u Nijmegenu i Groningenu. Dolaze pacijenti iz cijele Zemlje Lala i Kanala. Cilj je nivo leukocita što duže držati oko normale. S tim što unaprijed znaš da ti nema spasa. Radi se o neizlječivoj bolesti. Nego, liječnici ti pokušaju “rastegnuti” kvalitetan život što je duže moguće. Od patnje i beskrajnog ležanja niko nema koristi: ni ti, ni tvoji bližnji, pa ni ljekari. Zdravstveno osiguranje, sa svojim supermoćnim lobijem – ono ponajmanje.

Srećom, u ovoj zemlji postoji i – pod najstrožim nadzorom – mogućnost eutanazije, pa se čovjek bar toga, u principu, ne mora plašiti.

Jutros, tako, u Najmegen, na treću “žicu” ove ture.

Do auta me više ne voze u kolicima, nego idem na štakama. To nisam puno vježbao, pa ide prilično teško. Klecam, ali ide nekako. U bolnici imaju kolica, pa je tamo lakše.

Tečnost za terapiju svaki put dolazi iz apoteke, direktno iz zamrzivača. Ne smije proći puno vremena od njenog izlaska odatle, do davanja injekcije pacijentu. Osjetljiva stvarčica. I učinkovita. Prvi rezultati već vidljivi. Krvna slika se znatno popravila, samo leukociti još stagniraju. Kažu da je to, u ovoj fazi, normalno. Hećimi će tek nakon pola godine nešto više reći o stvarnim efektima terapije.

Nego, ne znam zašto tek sad, nakon skoro četiri mjeseca, pišem o terapiji. Biće da je to zato što se podsvjesno libim čak i same te riječi: hemoterapija.

***

Darija zove sestru, i kaže da hoće da joj saopšti lijepu vijest – tajnu koju vam sad, eto, baš neću odati! Stavi iPhone na zvučnike, da i ja čujem, tako joj veli, a ova odmah upita: “Šta? O čemu se radi?”

“Narasla mi noga,” proderem se ja, s drugog kraja kauča. Tajac, pa sve troje prasnemo u smijeh.

B….. vazda bajram.

A o tajni – nekom drugom zgodom.

Tacno.net/Novikonjic.ba

Published in Objavi svoje
Saturday, 04 November 2017 20:23

Goran Sarić: Basamaci

Elmir i Goga mi skoro svakog jutra s terase kafane terase Kod Mujice, na kojoj piju prvu kafu, šalju fotke Boračkog jezera. Tu je Jezero najčešće okupano suncem. A ova jutros im sva nekako tmurna i siva, sasvim u skladu s pripadajućim joj tekstom: “Treba li vam jutros kiše?”

Jedva suzdržim bijes, i kratko im utipkam: “Jok. Ovdje, u Holandiji, je imamo na izvoz!”

***

Često sanjam gradić na Neretvi, za koji me veže mnogo dragih mjesta, grobovi mojih bližnjih, puno znanaca i šačica prijatelja.

Ipak, kad ljeti Darija na nekoliko dana ode u Slavonski Brod – djeca, mangupi, već odavno ne ljetuju s nama – pokatkad mi se desi da napravim krug čaršijom, a da tek dvatriput kažem: zdravo. Promijenjena “krvna” slika, i ovdje. Ne mogu da se žaim: odlaskom u Holandiju i sam sam tome doprinio. Doduše, može se naći stotinu razloga pro (rat, mala djeca, kod jednih “izdajica, kod drugih “vlah”- nigdje prispio…), ali i poneki contra. Najveći, ljubav prema onakvom, prijeratnom zavičaju. Jer, da smo svi otišli… Zato se iskreno divim onima koji su ostali, a nisu se prekonoć promijenili u “vjernike”, nacionaliste, šociniste. Malo ih je, takvih, ali su sto puta bolji od mene.)

Nekako se najbolje ćutim u ulici u kojoj sam odrastao. Ista atmosfera, uglavnom iste, stare komšije, ista cika djece do kasno u noć, ista lupa čekića iz automehaničarske radnje prekoputa, isto komšijino hrkanje kad se, noću, kasno vraćam kući. Zuj rijetkih još upaljenih televizora. I još, cvrčci, iz visoke trave na podzidama.

Tu se, u kasna doba, kad više na ulici ni živa roba, kod naše garaže, da prostite, najslađe ispišam. Kuća mi tu, gore, ni minut hoda, ali merak je merak!

No, sve je to java. A u snu me sve češće muče – stepenice. Od ulice do mojih vrata – 42 komada! A i drugdje, gdje god da krenem, bukadar basamaka. Sjećam se da dajo, ujak, kuća do kuće, zadnjih ljeta zbog njih nije ni silazio na ulicu. Godine, tanke noge, a pogolem trbuh. I one, proklete skaline – i to skoro svugdje bez rukohvata!

Tako je to kod nas. A tako (nam) i treba! Starim i sakatim je mjesto u zapećku. Šta će oni na izvanu?

Pa ih se sad i ja – najednom degradir’o u drugu ligu – bojim k’o zmija mungosa. Trebalo bi da do narednog ljeta savladam hodanje s protezom i, možda, štapom. Doduše, i ako to postignem, ići ću sve jednu po jednu. Tako, kažu, mora. Ali nema veze. Nigdje mi se ne žuri. Osim toga, nisam ni prije bio neka ptica trkačica.

***

“Kako se nosiš s idejom da nećeš dugo živjeti?”

“Niko, osim samoubica, ne zna koliko će živjeti”, nabusito odgovorim. A onda se sjetim da mi kraj kreveta stoji Danijele (Danniële), prijazna, debeljuškasta patronažna sestra s kojom često vodim kratke, ali fine razgovore. Ali takvi su Holanđani: s neba pa u rebra! Nema u njih puno uvijanja i izmotavanja. Danijele dolazi četiri puta sedmično, kad spavam u prizemlju, da mi pomogne pri pranju i “kupanju”. Lavor, voda, sapun i krpica.

Nasmješim se da ublažim odsječan odgovor.

“Da, ali hoćeš li, na primjer, doživjeti da se igraš sa unucima? Hoćeš li, da kažem, doživjeti osamdesetu?”

Strpljivo joj velim da naš najstariji sin već ima trideset i jednu, da je oženjen, pa, bude li sreće… Osim toga, i srednjem je dvadeset i deveta, najmlađem dvadeset dvije. A da li ću, velim joj, živjeti još dvije, dvanaest ili dvadeset dvije… Ne znam. Tu hećimi šute k’o zaliveni. Za njih sam, izgleda, poseban slučaj. Enigma.

Što li baš mene, u nebeskom ruletu, zapade da budem ovakav unikum?!

I nastavim joj pričati kako mi je stari umro u pedeset šestoj, dvije godine mlađi nego što sam ja sad. I to na svadbi. Usred pjesme. Od srčanog. Pa ima li smisla da ja sad sjedim kući, zurim u plafon i jadikujem nad sudbinom?

“Nego, draga Danijele, deder ti meni istrljaj leđa i stražnjicu! Zdravu nogu i patrljak mogu i sam.”

Svjetlo ovog fenomena još nije ugašeno. Ni iz daleka. A do tada – carpe diem. Zgrabi dan. Sa, ili bez rukohvata.

Tačno.net/Novikonjic.ba

Published in Kolumne

Goran Sarić, knjiški moljac par excellence, živi i radi (u biblioteci sa preko milion naslova!) u Holandiji, Zemlji Lala i Kanala. Iako prevodi s holandskog na naš(e) jezik(e), piše samo na svom, maternjem jeziku – onako kako su ga mati i baka naučile. Objavio 12 knjiga: poezija, priče, kolumne, putopisi, ali ga najbolji frendovi još uvijek najčešće nazivaju poetom. Što mu, je li, apsolutno nije mrsko.

Poetom između dva svijeta. Pjesnikom sa dvije domovine.

Subota, 21.oktobar

Jutro “otvaram” satiričkim tekstom holandskog nezavisnog novinara Martina Frijlanda (Vrijland), od koga zvanični mediji u Zemlji Lala i Kanala zaziru k’o đavo od krsta. Frijland tu o novoj vladi desnoga centra, u koju, srećom, nije ušao notorni islamofob Gert Vilders (Geert Wilders), između ostalog piše:

“… želimo [se] otarasiti prevelikog broja staraca, jer nas oni koštaju brdo novca. Ljudi žive sve duže, i to je naprosto problem. Zato će vlada uštedjeti dvije milijarde eura na zdravstvu, tako da starci […] postanu depresivni i odluče da progutaju smrtonosnu pilulu. […] To će se desiti uprkos religioznim uticajima u novoj vladi. Na koncu, i Isus je na krstu izvršio jednu vrstu samoubistva, zar ne?"

Tako Frijland. Oštro i beskompromisno. Inače, pregovori o formiranju trećeg kabineta premijera Mark Rutea (Rutte) su trajali više od šest mjeseci. I nikom ništa. Ovdašnja ekonomija cvjeta. Kako bi bilo da i dalje nastavimo bez Marka & Co.?

Nedjelja, 22. oktobar

Napolju tmurno i promjenjljivo, a u nas – gozba! Prijateljica Mira, Mostarka, u pretis-loncu donijela jagnjetinu i krompir. Sočno, meko i mirisno – “mrtva bi je usta jela”, što reče onaj iz sarajevskih Nadrealista.

“Kako se jako osjeti, ovo će ti zasmrdit’ cijelu kuću”, namiguje mi šarmantna Mira.

“Bona ti, pa valjda znaš da riba i jagnjetina nikad, baš nikad ne mogu smrditi”,uzvratim joj uz osmjeh, a voda mi curi na usta.

Meso je, bezbeli, kupila “kod Turčina”, to jest u turskom dućanu. Ovakav kvalitet mesa se može naći samo kod njih, ili u biološkim mesnicama, ali ono nije za naš buđelar.

Nekada smo češće išli dvadesetak kilometara na istok, u Njemačku, po meso, žestoko piće, te da naspemo benzina. I on je tamo, naime, znatno jeftiniji.

Pošto i naša kraljevska porodica, u značajnom procentu suvlasnik naftne kompanije Shell, “od nečeg” mora da živi.

Ponedjeljak, 23. oktobar

Sergej Kreso, ovdje veoma poznati dokumentarista, mi šalje neobičan e-mail o Fadiju Belouniju, sirijskom arhitekti koji je prije izbijanja rata u gradu Alepu radio na projektu revitalizacije istorijskih gradova. No, ne mogavši zbog ratne situacije u Siriji relazirati svoju ideju da svojim znanjem i ekspertizom shvati i pomogne okončanju konflikta u njegovoj domovini i gradu Alepu, donosi odluku da svoje istraživanje ‘prebaci’ u grad koji po njegovom mišljenju najviše liči na Aleppo, a to je Mostar. Rezultat njegovog istraživanja je impozantna knjiga i studija "Živjeti zajedno, idioritmija i moć prostora / Slučaj postkonfliktnog Mostara".

Dobri Sergej me pita mogu li, preko mojih mostarskih prijatelja, urgirati da se njegov rad prevede i objavi (i) kod nas. Potrudiću se, naravno. To bi bilo lijepo zaokruženje ove, u osnovi, tužne priče.

Utorak, 24. oktobar

Tiborov rođendan. Tibor je, od trojice, naš najmlađi sin. A već su mu dvadeset dvije. Kako vrijeme leti! Rodio se dok smo još živjeli u azilantskom centru. Nas petoro u sobičku 3 x 2 metra. Još smo imali sreće da imamo svoje kupatilo i wc. Taj mi je period – vjerovatno zbog neizvjesnosti i “viška” slobodnog vremena, bio možda i teži od rata, u kome sam proveo skoro pune dvije godine.

U ratu nisi imao kad da razmišljaš, živio si od dana do dana, pa, katkad, i od sata do sata, svaki put sretan što si još živ. A u Centru, s troje male djece, bez prava na rad i stalnog boravka… Muka živa! To bi trebalo da imaju na umu svi koji misle da su nama, “strancima” (i) u zavičaju, na Zapadu od prvog dana cvjetale ruže.

Danas počeo obnovljeni sudski proces Gertu Vildersu (Geert Vilders), za ono sramotno, za njegovu “publiku”, retoričko pitanje: “Želite li više, ili manje Marokanaca u Holandiji”. Mislim da je mala šansa da ga osude. Skoro cijeli Zapad je skrenuo udesno.

Eh, da nam je bog’do manje vildersa…

Srijeda, 25. oktobar

Danas dolaze da mi postave lift na unutrašnjim stepenicama. Otkako su mi 4. jula, zbog podmukle bolesti, amputirali desnu nogu, na sprat se penjem naguzičke. Gore smo ugradili nekoliko rukohvata, pa tako, uz ženinu pomoć, dolazim do kupatila i spavaće sobe. Od danas bi, eto, trebalo ići bolje.

Naša stara, ma nama silno draga kuća, nije baš pogodna za manje-validne. Ima puno pragova, stepenica, dosta je skučena. Ali, ima i veliki, lijep vrt - za nas njen najvažniji dio! Vikendom tu sporo, natenane, ispijamo kafu, uživajući u zelenilu, pjevu ptica, savršenoj tišini. Jer, iako sve komšije imaju slične, a često i mnogo ljepše uređene vrtove, s njihovih se strana ništa ne čuje.

Mi radije izlazimo van, što bi moja baka rekla: na meraju, a Holanđani su ljudi enterijera. Oni radije sjede kraj prozora, iza geranijuma, i motre šta se dešava napolju. Njima vrtovi često služe samo za izloga, dok mi u njima uživamo.

Četvrtak, 26. oktobar

I ovdje prava poplava MeToo ispovijesti. Prosto je nevjerovatno koliko se ljudi, ponešeno holivudskim talasom, u medijima ispovijeda o, često, davnašnjim slučajevima seksualnog iskorištavanja.

Gade mi se siledžije svih vrsta i profila, i iskreno suosjećam sa svim stvarnim žrtvama prisilnog seksa. Ali, ponekad mi se te ispovijesti ne čine baš uvjerljivim. Ono, da budem krajnje brutalan, u stilu: “Što su oni/one zgodniji/zgodnije od mene da i ja ne bih bio/bila seksualno ucjenjivan?”

Ali, to se danas u Holandiji rijetko ko usudi kazati. Jedna od rijetkih hrabriša je ugledna kolumnistica dnevnog lista Folkskrant (Volkskrant) Vilma (Wilma) de Rekkoja piše: “…koliko je debata slobodnija danas nego šezdesetih godina? I danas se neke stvari ne smiju kazati. ‘Zloupotrebljena sam’ smije, ali ‘zašto prije nisi progovorila’ se ove sedmice čini strogo zabranjenim. A o pitanju ‘ko dokazuje da govoriš istinu’ ne smiješ ni da pomisliš.”

Petak, 27. oktobar

Prije par sedmica mi je u sarajevskom Buybooku izašla nova, 12. po redu knjiga, putopisi pod naslovom “Rahat u Dokumu”. To, da tako kažem, veselo štivo, bi da nasmije i razgali čitaoca, ali i da ga nešto nauči o, većim dijelom, manje poznatim krajevima, ljudima i običajima.

Već sam dobio nekoliko laskavih reakcija, ali većina onih kojima sam poklonio knjigu šuti. Možda je do kvaliteta, a možda i zato što ljudi danas naprosto ne znaju šta bi s knjigom. Pa je lijepo odmah odlože na policu. I upale televizor.

To vam se nikad neće desiti ako našem čovjeku pošaljete litar rakije, ili dobru kobasicu. Tada će vas odmah nazvati, i pohvaliti na sva usta. Na moju nesreću, knjiga nije za jelo. Osim ako nije napravljena od čokolade, u slastičarni.

Tu su Holanđani, u prosjeku, mnogo bolji od nas. Oni mnogo više cijene literaturu. Zato oni, uz sve ostale razloge, i jesu tamo gdje jesu. A mi - stojimo li, stojimo.

Slobodnaevropa/Goran Sarić/Novikonjic.ba

Page 1 of 5