Kolumne

Kolumne (151)

Ubijedili su nas da je luksuz izaći bar jednom mjesečno s porodicom na ručak. Ubijedili su nas da je normalno trpjeti, nemati, pozajmiti, biti hronično željan svega. Ubijedili su nas da je luksuz otići s porodicom na ljetovanje, i to na rate. Ubijedili su nas da je razbacivanje imati više od dva para cipela, a da je normalno birati kome će se u porodici koje jeseni kupiti nove. Postali smo nacija gojazna od hljeba, jer za meso para nema. Postali smo zemlja isfrustriranih roditelja jer djeci ne možemo da priuštimo stoti dio normalnih stvari koje bismo željeli. Postali smo zemlja posvađanih supružnika, jer smo stalno pod stresom, stalno nervozni, hronično nesrećni. Postali smo gubitnici, a nije nam jasno zašto?!

Pošteno smo završili škole, pošteno radimo svoj posao, ali ova država nije zadovoljna – cijedi nas dok ne pocrkamo i ubjeđuje da tako mora. Da tako treba. Da je to savršeno normalno. Sahranili bi nas najradije, ali ne mogu dok plaćamo poreze i doprinose. Umjesto da urlamo “Hoćemo bolje!”, mi šapućemo da može i gore. Nema težnje ka srećnijem životu, već straha od veće nesreće. Sramno nazivaju minimalcem najnižu platu u ovom dijelu svijeta, sa kojom se minimalni troškovi ne mogu pokriti.

Dvoje roditelja na minimalcu, sa dvoje djece u kući, za kupovinu zimske jakne se spremaju onako kako je normalno spremati se za kupovinu novog auta. Naši su radnici najobespravljeniji u Evropi. Nemaju para da se liječe, da poprave zube, da zakrpe cipele. Štede na ogrjevu, krpe jednu rupu dok se druga otvara, duguju za struju, za vodu, dolaze im izvršitelji, strahuju da će ostati i bez to malo sirotinje koju su stekli. A onda pobolijevaju, pa i bolesni rade, jer je luksuz otići na bolovanje. Za to vreme se cijena rada podiže za marku ili dvije. Ubijedili su nas da je i to normalno i da tako treba.

Ponizili su nam mnoge roditelje u starosti, natjerali ih da kopaju po kontejnerima, umjesto da nakon 40 godina rada biraju banje u kojima će malo ojačati, smanjiti bolove, poboljšati zdravlje. Umjesto da se igraju sa unučićima, gledaju ih preko Skajpa, jer je iz ove zemlje pobjegao svako ko je mogao. Djeca nam odrastaju u uvjerenju da je normalno ovako živjeti, jer za drugačije ne znaju. Za razliku od porodica u normalnim zemljama, kod nas ne možete da isplanirate da sa djecom za praznike negdje otputujete, da vam djeca upoznaju i drugačije kulture, obiđu znamenitosti iz udžbenika.

Jer u posljednjih 20 i nešto godina više su političari otjerali ovaj narod iz države,nego mnogi drugi osvajači za 5 vijekova.

edukacija / Novikonjic.ba

Kolumnistica Dženana Alađuz je kao svaka politička životinja pratila osnivanje novog pokreta, jednog potpuno inovativnog pristupa socijaldemokratiji koji donosi nove igrače na izmučenu bh. scenu. Ali iz novog ugla, ugla njihovih roditelja...

Zamišljam ovaj članak kao mali razgovor s našim roditeljima i vjerskim pedagozima.

Možda bi za ovaj Uskrs trebali zapaliti svijeću za dušu ovog dobrog čovjeka, da znamo naći put.

Nakon svih horora rata i genocida u Bosni i Hercegovini (BiH), sa svoje sedmero djece udovica se vratila Konjević Polje, u svoj dom, i pronašla crkvu izgrađenu u njenom dvorištu.

Jaki ljudi mogu biti puno nezaštićeniji od slabijih.

Vraćam se taksijem s revalidacije. Sredina decembra, pet popodne, a već suton. Kad me je taksista, da ne ustajem i ne mučim se, pokupio” na zadnja vrata, kiša je lila kao iz kabla. A sad ni kapi, samo je zrak još vlažan i, nekako sasvim po holandski, slinav.

Puštam te
jer nikad neću biti ono što ti treba
Puštam te
jer protivbludno je držati na silu ono što nije tvoje

Puštam te
iz ovog Stokholmskog sindroma
dve usamljene duše koje su se našle
i zubima zakovale jedno drugom
u telo,
dušu,
svest
i podsvest
pa sad ne znaju da se puste i ako bi odavno to trebalo.

Puštam te,
ne zbog tebe nego zbog sebe
jer tebi nikad neće biti važno
da li sam prvi ili poslednji u redu koji čeka na tebe.

Puštam te
jer sam obična barka u okeanu tvog života
koja pluta bez cilja i puta
a mislio sam da sam veličanstveni brod na putu za večnost.

Puštam te
da malo zaboravim kako je to biti samo tvoj
da bih mogao da se setim kako je to opet biti svoj.

Puštam te
jer bolje da te pustim dok još pucamo po šavovima ljubavi
i još nismo počeli da pucamo po šavovima duše i razuma.

Puštam te
jer ne mogu više da živim
Od povremenih dodira,
reči izgovorenih u žaru,
pogleda upućenih u polumraku.

Puštam te
jer ti krv više ne vri na dodire moje kože
i jer mi receptori za bol više ne reaguju na tvoje
uvrede
ćutanja
hladnoće
i ravnodušnosti.

Puštam te
jer u meni više života bude
dorćolske ulice i dunavski labudovi nego tvoji
pogledi,
dodiri
i osmesi.

Puštam te
jer ne mogu više da izgaram
od strasti iza koje se ne krije ljubav
od želja iza kojih se ne krije čežnja
od straha iza kojeg se ne krije uzbuđenje nego pusto ništavilo.

Puštam te
jer se odavno jedno drugom ne lomimo u rukama kao srodnosti
nego kao ljubavnici
prikačeni na žicu svevišnje ustaljenosti koja vuče konce
ove naše učmale stvarnosti.

Puštam te
jer ovo više nisu pripadanja jedno drugom nego krađe
vremena,
želja,
dodira,
osećanja,
uzdaha između dva daha,
i snova koje nikad zajedno nećemo odsanjati.

Puštam te
jer ovo više nije nepodnošljiva lakoća jedne pripadnosti
nego silovanje jedne ljubavi koja nije više ljubav nego
izmučena
pretučena
umorna,
istrošena
izraubovana
starica koja se pravi da je devojka.

Puštam te
da svoje praznine
uma,
duha,
tela,
duše
sedatiraš orgazmima onih koji se neće truditi da uđu
u sve tvoje
pore,
nabore,
arterije,
krvoteke
i moždane ćelije
ne bi li ti popravili
u mozgu centre za vezivanje,
u koži epitele za osećaje,
u komorama srca oslobodili mesta za pripadanje.

Puštam te
onima koji ce gužvati tvoju crvenu posteljinu
grabiti tvoje butine rukama snažnim i okrutnim
ostavljati tragove na tvojim grudima mekšim od satena
dok jezikom piju tvoj nektar slađi od nara.

Puštam te
da se od mene lečiš dodirima tuđih golih tela
da se rasprodaješ strancima koji te neće sećati na mene
dok u tim razbuktalim grudima ne ubiješ svaki delić nas.
Na kraju krajeva svako se na koncu priče vrati svojoj istinskoj ljubavi
Ti – primitivnim nagonima,
Ja – Beogradu, njegovim ulicama i rekama.

Puštam te
jer tebi nikada nije bilo važno da li sam prvi ili poslednji
u toj koloni pajaca koja čeka na tebe.

Puštam te
jer ti zapravo nikad nije ni bilo važno da li ja volim tebe
već samo ono što ti osećaš zbog mene.

Puštam te
jer se odavno ne umemo
a pravimo se da se umemo
jer smo predobri glumci
za ovu lošu predstavu
kojoj nikako da spustimo zavesu srama.

Puštam te
jer ne mogu više da se pravim
da mi je svejedno što je tvoja ruka davno pustila moju ruku.

Puštam te
onima koji te neće umeti kao ja
ali im to neće biti ni bitno
jer neće videti tvoje kvalitete
nego će uživati u tvojim kvantitetima
jer koga interesuje tvoje znanje
kad ti najbolje pričas prostim jezikom golog tela.

Puštam te
onima koji ce gužvati tvoju crvenu posteljinu
i biti ti sve što ja nisam
dok ću te ja
zaboravljati
utapati
i daviti
u hodu izmedju caše alkohola
i šake antidepresiva.

Puštam te
lošijima od mene da
izvuku sve najbolje iz tebe jer si mi
slabost,
porok,
Ahilova peta
koju nikad neću učiniti boljom,
samo ću te ovim
nežnostima i popuštanjima
upropastiti.

Puštam te
i onim boljim, jačim i snažnijim od mene
pored kojih ćeš da izgledaš lepše i srećnije.

Puštam te
da sa nekim drugim maštaš o carskoj Rusiji koja će vam
zalediti krv u žilama,
slediti osmehe na usnama,
smrznuti trepavice na sanjivim očima.
Ali bar će vam ruke biti tople
od držanja jedno za drugo.

Puštam te
jer ne mogu više da se pravim da ne volim tebe
kao što ne voliš ti mene.

Puštam te
jer mi zbog tebe gasnu zvezde u očima
umiru galaksije u grudima
pomračuju se kosmosi u moždanim ćelijama.

Puštam te
pre nego što postanem crna rupa
koja će da proguta i sebe i tebe.
I zato puštam tebe od sebe.

Zauvek.

Kraljnedodjije/Novikonjic.ba

Narod tapka u mjestu a mladež svakim danom sve više napušta rodnu grudu.

Page 1 of 11